Priče

Zvao se Luka!

Uvjerenja sam da kada se priča o Luki trebalo bi ustati. Dok se o nekim ličnostima ispredaju različite legende, Luka je sam bio legenda kakva se više neće ponoviti.


Nikada nitko na ovu našu malu kaštelansku sredinu nije imao takav utjecaj kao što ga je imao Luka, ne samo kao svećenik, nego kao čovjek koji je svakome bio blizak te ostavio veliki pečat i utjecaj. Gledao sam bezbroj puta kako se oko njega skupljala sirotinja, ljudi bez posla, gladni, napušteni ljudi  sa svih strana, a on bi samo vadio iz džepa i dijelio. I često mu je novac ispadao po podu. Nije Luka imao više od drugih, jer nikada nije kupio neke druge cipele ili jaketu ali je imao veliko srce koje nije moglo proći pokraj čovjeka u nevolji.

Nikada ovakav sklop osobnosti nisam susreo ni među svećenicima, ni među narodom. Jedna od osobina koja mi je cijeli život bila fascinacija kod njega jest ta da Luku nije bilo briga što će ljudi reći. Takvu osobu još nisam susreo. Pročitao sam hrpu knjiga iz psihologije u želji da otkrijem tajnu tog umijeća, ali uzalud. Kod njega je sve to bilo posve prirodno. Nevjerojatno. Pitam se koliko svakodnevno vremena provedemo u razmišljanju nad nekom svojom odlukom ili ponašanjem sagledavajući je iz perspektive što će drugi pomisliti ili reći i tako uništavamo sebe. On je gledao samo na to kakav je u Božjim očima i zato mu ovo nije bilo bitno.

Ne govorim o Luki kao nekom savršenom čovjeku koji nije imao mana jer smo veliki dio vremena vodili „ratove“ oko različitih stvari, već o osobi koja je bila stvarni svjedok i borac u vremenu u kojem živimo. Iza Luke su ostale brojne generacije ljudi različitih zvanja, a napose svećenika, bogoslova, teologa, vjeroučitelja, angažiranih laika. Jedini je koji nam je kada bismo mu došli s namjerom za odlazak na studij teologije svojim riječima govorio „što ćeš tamo“ ili „što će ti to“, a svojim životom pokazivao koliko je to lijepa stvar.  Čudo udruge mladih koja je u Kaštelima okupljala na stotine mladih svakoga tjedna i koja je bila rekorder u Hrvatskoj po broju aktivnosti i talenata jest zapravo čudo Luke koji je nama suradnicima rekao: Radite što hoćete! Koliko povjerenje!

A zapravo je sve počelo drugačije. U osnovnoj školi na satu vjeronauka kojega mi je predavao. Jednom je rekao: “Nisi ti bija nikakav đak, pisao si one note preko vjeronauka i nikada me nisi slušao, zato i nisi zaslužio više od ocjene tri.” Kasnije se smilovao i dao mi četvorku. Nakon odlaska na studij bogoslovije odnos se intenzivirao. Jednom kada me došao posjetiti na fakultet grupica mojih kolega okupila se oko njega, a on je ne poznavajući ih razumio da su oni već svećenici. Tražio je od tih studenata da ga to ljeto dođu mijenjati u Kaštel Novi da može ići u Njemačku. Jedan je doista došao ali tek 15 godina kasnije kao njegov nasljednik.

Kad sam počeo voditi zborove u Kaštel Novom, odnos se još više produbio. Šetali bismo između misa. Znali bi se čuti nekoliko puta dnevno. Nije gledao na sat, poziva je bilo u svako doba dana i noći. Pogotovo kada smo počeli raditi na njegovim knjigama. Od tada sam pamtio razdoblja po napisanim knjigama. Jedne večeri pripremajući jednu knjigu za tisak sjedili smo u dnevnoj sobi i radili na laptopu. Bilo je to tek mjesec dana nakon rođenja Josipa koji je ležalo u ležaljci ispred televizije na kojoj se prikazivao film Mumija. Luka je stalno pogledavao na dijete i u televiziju. Pitao sam ga kako ćemo dalje posložiti slike i tekst a on je odgovorio: “Nikako. Vidiš da ti mali cilo vrime gleda ona čudovišta na televiziji. Jadno dite. Gasi to!” Kad sam ugasio TV tek tada je mirno prionuo nastavku rada. Rad u njegovoj kući bio je uzbudljiviji, ponekad bi nas znala prekinuti neka eksplozija iz kuhinje ili dim koji je ulazio kroz poluotvorena vrata, bila da su eksplodirana jaja ili zagorjelo zelje koje bi pristavio prije nekoliko sati. Dugi razgovori o svemu i svačemu protezali bi se duboko u noć.

Svađali smo se, prepirali, mirili bez izgovorene riječi oprosti. Još i danas na kompjuteru čuvam mnoštvo njegovih emisija koje smo u njegovoj sobi snimali za radio Kaštela. No jedna mi se zgoda više od drugih urezala u srce. Radili smo novu knjigu a na laptopu nisam imao odgovarajući operacijski sustav koji je imao on. Zato mi je za vrijeme škole uzeo laptop i dao prebrisati cijeli sustav da bi ga zamijenio novim, nakon kojeg sam izgubio mnogo pjesme. Nakon potjere i okršaja na ulici danima se nismo čuli a onda je opet sve krenulo ispočetka. Kao da ništa nije bilo. Molili smo kroz lupanja čekića u crkvi, a beskrajni popravci orgulja su mi ostali u noćnoj mori. Bio je tu cijeli popis zabranjenih pjesmama, poželjnih i nepoželjnih, prepravaka starih, zajedničkog komponiranja novih. Nikada nisam čuo ukor s više ljubavi i nigdje vidio više iskrenosti u komunikaciji. Bezbroj puta sam svjedočio napadima na njega, iz Crkve, ali i od župljana, ali još više puta čuo ono što je njega doista mučilo i najnevjerojatnije od svega da to nisu bile iste stvari. Pratio sam njegovu unutarnju dramu u trenucima odlaska s mjesta župnika i vidio nevjerojatnu odanost i poniznost u novoj ulozi i novom župniku. Imao je nevjerojatno lijep odnos prema svima, jednostavan, iskren i topao. Nasmijavao me kada mi je nakon rođenja drugog djeteta počeo dijeliti pojedine brošure, knjige i DVD materijale.

Bio je jedan, jedinstven i neponovljiv, čovjek koji je gradio živu Crkvu svakoga dana do kraja svoga života. Primjer i putokaz za buduće generacije koji je bio i ostao izvan svih okvira. Luka je bio čovjek koji me naučio sve ono važno o životu i kojemu sam neizmjerno zahvalan za sve. Ovo je samo jedan mali dio svega onoga na što me prisjetio odlazak čovjeka koji je oblikovao moj život. Nije mi bio otac, ali bio mi je poput oca. Učitelj, prijatelj, sve. Zvao se Luka.


Mario Žuvela

Povezani članci

Učitavam....

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da je to vama u redu, ali možete odustati ako želite. U redu Pročitaj više

Također pročitajte
Muškarac je snimio munje na Filipinima koje su oblikovale ime…