Život – Božji dar

Suvremeno društvo u mnogim vidovima mijenja pogled na život, do mjere da je jednima nešto moralno, dok je drugima isto to potpuno nemoralno. Tako se jednima čini ne samo opravdanim, nego i nužnim štititi svaki život od začeća do prirodne smrti, dok je drugima moralno sasvim suprotno i one prve drže bešćutnima.


U toj općoj zbunjenosti učenje Crkve postaje tek jedna od ponuda, a ne više učenje koje bi nužno trebalo slijediti. Tako više ni katolicima nije Crkva vrhovni autoritet, nego autoritet postaju mediji, koji oblikuju društvo prema svojim interesima i svojim mjerilima, koji obično nemaju poveznica s evanđeoskim zakonom.

U tom se svjetlu mogu vidjeti dva oprečna razmišljanja i stava o vrijednosti života, a nazivaju se kultura života i kultura smrti. Oba je pojma skovao papa Ivan Pavao II., prvi je prvi put upotrijebio na svom putu u SAD 1993. god., a drugi u svojoj enciklici Evangelium vitae (Evanđelje života) iz 1995. god.

Kultura života označava stav da je ljudski život svet i darovan od Boga te ga se zato ni na koji način ne smije vrijeđati, nego treba biti štićen i promican od začeća do prirodne smrti. Prema njemu, jedini je Gospodar života i smrti Bog, a svaki zahvat koji bi išao na štetu života predstavlja igranje Boga. To je stav Katoličke Crkve, kao i gotovo svih drugih religija.

Kultura smrti označava podupiranje pobačaja, eutanazije i drugih oblika uništavanja života, a s opravdanjem da se na takav način ostvaruje pozitivna selekcija, odnosno da nije svaki život jednako vrijedan i u ime većeg dobra može se uništiti onaj život koji se procjenjuje manje vrijednim. Tako je npr. prema njima ne samo moralno opravdano, nego i poželjno, izvršiti pobačaj ukoliko bi dijete bilo prijetnja majčinom zdravlju ili se procjenjuje da bi bilo bolesno. Jednako je tako prema njima moralno poželjno prekinuti život starih i bolesnih, jer ih se time rješava patnje i omogućuje im se umiranje u dostojanstvu. Kulturu smrti najviše promiču različiti sekularistički pravci, ali i sve više katolika odobrava takav način razmišljanja.

U toj se dezorijentiranosti nameću dva temeljna pitanja, a odgovor na njih oblikuje i pripadnost kulturi života, odnosno kulturi smrti. Riječ je o pitanjima: Kada počinje život? i Kada je čovjek osoba?

Ako netko drži, kako to Crkva naučava, da život počinje trenutkom začeća, onda mu je sasvim normalno da se taj život mora najbrižnije štititi od samoga početka. Međutim, ako netko drži da život počinje npr. s prvim pokretima koje osjeti trudnica, onda će za njega biti sasvim prihvatljivo da se do toga vremena može izvršiti pobačaj. Jednako tako, ako netko smatra da život počinje tek rođenjem, za njega će biti moralno opravdano izvršiti pobačaj sve do toga trenutka.

Slično se može procjenjivati i s obzirom na drugo pitanje. Ako, naime, netko drži da je svako ljudsko biće osoba, što obuhvaća i one koji su rođeni s teškim tjelesnim malformacijama ili u takvom stanju da nikada ne će moći složiti ni jednu riječ, ili pak smatra osobom i one koji su upali u komu ili teški oblik demencije, onda je za njega sasvim opravdano da baš svaki život u svim njegovim fazama bude zaštićen. Međutim, ako smatra da su navedeni oblici življenja nedovoljni da bi se takva ljudska bića nazvala osobom, onda mu je normalno i da se zalaže za njihovo usmrćivanje, jer je riječ o nevrijednim životima, a koji uz to mogu samo opterećivati njihove obitelji i cijelo društvo.

Dakle, riječ je ne više o važnosti da se slijedi učenje Crkve, nego o slobodi da svatko subjektivno procjenjuje što je za njega život i prema tome ima pravo i donositi odluke. Poseban je problem što se takav način odnosi i na jedan veliki broj katolika, koji drži da ima pravo odrediti što će iz crkvenoga nauka prihvaćati, a što će odbacivati.

Čini se da je temeljni razlog takvog udaljavanja od učenja Crkve u gubitku strahopoštovanja prema Bogu, pogotovo u gubitku shvaćanja Boga kao jedinoga Gospodara života i smrti. Drugim riječima, kultura smrti ima svoj korijen u odbacivanju Boga, pa je njegovim zagovornicima opravdano da sami preuzmu Božju ulogu gospodara života. S druge strane, onima koji imaju duboko strahopoštovanje pred Bogom sasvim je razumljivo da imaju i duboku zahvalnost za dar života, svoga i tuđega, te da se nikada ne bi usudili obezvrijediti takve velike Božje darove bilo kakvim zahvatima koji bi išli za usmrćivanjem bilo kojega ljudskog života.

Više o životu kao daru Božjem može se vidjeti u prezentaciji Život – Božji dar, kao i u drugim prezentacijama koje govore o nepoštivanju takvog neizmjernog dara. One su namijenjene za obradu bioetičkih tema u nastavi Katoličkoga vjeronauka u 3. razredu srednje škole, a otvaraju se klikom na donje poveznice, gdje se mogu i preuzeti.

 


Autor: Vjera i djela

663 total views, 3 views today

Komentar

0 Komentara

    Nema komentara!

    Trenutno nema komentara, ali vi možete biti prvi koji će ostaviti komentar za odabranu objavu.

    Postavite odgovor

    Your email address will not be published. Required fields are marked *

    *

    Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

    %d blogeri kao ovaj: