Kad kažemo naši preci, ne mislimo na daleke i nama nepoznate ljude iz našeg rodoslovnog stabla.
Obično mislimo na one koje smo poznavali, a to su naši djedovi i bake.
Njih smo znali slušati, njima smo se znali radovati i diviti smirenosti i životnoj opuštenosti. Bilo je to neko drugo doba. Doba u kojem se opušteno nedjeljom po podne, ljeti, znalo sjediti u hladu i razgovarati. A i zimske duge noći bile su obiteljski bogate susretima i razgovorima. Nikome se nije nigdje žurilo. Razgovaralo se o životu, o budućnosti, o ljudima koji su znali mudro živjeti. Nisu to bili intelektualno i filozofski duboki razgovori, nego sasvim jednostavni i realni pogledi na ljudski život. Iz tog razdoblja postoji izreka: „ Koliko ti je dugačak poplun, tako se pokrivaj.“ Dakako, da je to bio alegorijski govor. Govor u prenesenom smislu riječi. Izreka se odnosila na pojedinačni ljudski život. Živi prema svojim mogućnostima, i upozorenje, nemoj sebi dopuštati i omogućavati život iznad svojih materijalnih mogućnosti.
Kratki život
Čini mi se da je svjesnost naših predaka o kratkovjekom životu bila puno jača, nego danas. Da su ljudi kroz prirodne cikluse, izmjene godišnjih doba, kao poljodjelci, ljudi prirode, bili svjesni da nismo tu na zemlji „ za navek“. Nego da ćemo jednog dana uvenuti, umrijeti, kao list na grani drveta, ili cvijet u polju. Na tu temu pjesnik Petar Preradović, u pjesmi Ljudsko srce, piše: „ Međ kolijevkom traje i međ rakom, našem žiću odveć kratko doba.“ Pjesnikova svjesnost o kratkoći ljudskog života je po mom sudu bila prisutnija u puku. Vjerojatno i zbog toga što su naši preci bili više vezani za duhovne vrijednosti. Kako? Crkva je imala uz školu veću moć odgajanja budućih generacija. Zašto? Zato što nije postojao tako jaki liberalizam svih vrsta kakav postoji danas diljem svijeta. A isto tako ni konzumerizam, potršački duh, ni nikakav nametnuti trend, stil života po kojem si više ili manje vrijedan od drugih. Živjelo se za danas, ne za sutra, niti daleku budućnost. Govorilo se za iduću godinu: „ Tko zna, što će biti iduće godine, tko živ, a tko mrtav.“ Ili „ Sve je u Božjim rukama.“ Kod toga se jasno znalo da će Bog odrediti kakvi i kako kvalitetni će biti plodovi jeseni i da je to u njegovoj moći. Kao da su naši preci bili bolji poznavatelji Svetog pisma od ljudi našeg vremena. Bili su lišeni nekog krivog samopouzdanja, želje za osobnom veličinom, a svjesni brze prolaznosti ljudsko zemaljskog života. Priprosti seljaci, učili su iz prirode u kojoj su bili stalno, ne samo promatrači, nego i akteri teškog i mukotrpnog rada. Ta ih je teškoća načina života približavala spoznaji o kojoj svjedoči sveti Jakov: A ne znate što će biti sutra. Ta što je vaš život? Dašak ste što se načas pojavi i zatim nestane.“ Jak.4, 14.
Život u duhu potrošačkog doba i nametnutog stila života
U naše vrijeme je gotovo sve „ nametnuto“. Nametnuti je trend i način stanovanja i gotovo svega u životu. Pa će tako žena bez ikakvog kompleksa reći mužu: „ Kada ćemo mijenjati tu prastaru kuhinju? Iako je ta kuhinja još sasvim dobra. Ako imaš neki stari mobitel, pitati će te netko: „ Kakva ti je to cigla od mobitela?“ U društvu ispijajući jutarnju kavu, mladić će kazati: „ Susjed je kupio novi auto sa full opremom. Nemaš pojma kako je to nabrijani auto, san snova.“ Kada ćeš pitati nekoga tko bi te mogao uputiti da susjednom mjestu pronađeš nekog od majstora, tada će ti kazati: „ Ma, znaš, to ti je jedina kuća u toj ulici bez fasade. Ona ti je odmah uz kuću koja ima onu lijepu crvenkastu fasadu.“ Ili možeš čuti: „ Ja ti ne izlazim u obične birtije, to nije cool. Mene možeš naći svaku subotu u kafiću X., tamo ti se okupljaju masovno mladi. To ti je danas „ kultno mjesto.“ Kako to da nisi bio još tamo nijednom? Pa tamo izlaze svi mladi.“ Tako bi se mogle redati izjave za izjavom, koje pokazuju da je pojedincima nametnuto gotovo sve prihvaćeno kao stil života i način ponašanja. Ljudska srca naših suvremenika trče za onim što je trenutno trend na makro planu. Ići na skijanje, makar uz veliko zaduženje na kartici. Jer to je trend. A da ne govorimo o natjecanju tko će nositi bolju markiranu odjeću, od najpoznatijih, trenutnih, svjetski poznatih tvrtki. Daleko je od ljudi misao i tvrdnja da je duhovno važnije od materijalnog. Možda je to moj privid, ali čini mi se da ne griješim. Svugdje samo natjecanje i hod u korak sa onim što nameću reklame i što je trenutni hir na bilo kojem području života. Zato nije bez razloga u svoje vrijeme Petar Preradović zapisao: „ Ljudskom srcu uvijek nešto treba, zadovoljno nikad nije; čim željenog cilja se dovreba, opet iz njeg sto mu želja klije.“
Kako živjeti mudro i u skladu sa svojim mogućnostima
Svatko od nas poznaje vrlo dobro svoje materijalne i duhovne potencijale. Vjerujem da na tom planu imamo postavljene granice, koje ne želimo prijeći. Ukoliko ih nemamo, to sigurno nije dobro. Upoznaj samoga sebe! „ Odijelo, ne čini čovjeka.“ Čovjek je tjelesno i duhovno biće. Zato ne smije u biblijskom Duhu; Duhu Svetom, slijediti samo tjelesne težnje, nego uz te težnje mora razvijati osobnu kulturu duha. Ukoliko to ne čini, ostaje na razini kulture ambalaže koja je očito sve prisutnija. A nikad nikome ne bi trebala biti važnija ambalaža od sadržaja. Pakovanje sa lijepom etiketom od sadržaja. Na duge staze svih naših upoznavanja i komunikacija, najdublje nam se u svijest ipak utiskuju osobe duhovnih kvaliteta. Možda to zvuči neobično, ali je tako. Učiti sebe, da se može živjeti iznad svojih mogućnosti je ludost. Ludost kao posljedica i ovisnost vezana uz potrošački mentalitet. Danak takvog života plaćaju već mnogi Hrvati koje je kao robove osvojila potrošačka groznica. Znam ljude za koje nitko ne bi rekao da su ovisnici tog mentaliteta. Poznajem obitelji čiji članovi su u svađi i netrpeljivosti, jer su pojedinci posuđivali novac, a nisu ga vraćali. Činili su to da budu poput drugih, iako su slabog imovnog stanja. Vratimo se ponovno sadržaju čovječnosti, ljepoti njegovog bitka, njegovoj iskonskoj sreći. A sreća zaista nije u posjedovanju, trčanju za onim što je nametnuto kao mogućnost, nego u nama samima. Prave vrijednosti nisu u materijalnim dobrima, niti u nametnutom bilo kojem trendu. Zato treba znati kulturi ambalaže kazati ne. U tom duhu životne pozitivne životne stvarnosti pročitao sam vrlo lijepe misli kao poruku dana: „ Kako starimo, polako počinjemo shvaćati da nam sat od 300 eura pokazuje isto vrijeme kao onaj od 30 eura. Ista svota novca se nalazi u markiranom novčaniku, kao i u onom jeftinom. Kuća od 12 soba daje isti osjećaj osamljenosti, kao i ona od 5 soba. Stari auto će nas odvesti na isto mjesto kao i najnoviji mercedes.“
vlč. Vladimir Trkmić
