Zašto moliti molitvu križnog puta?

Molitva križnog puta je molitva Crkve. Najčešće se moli sa vjerničkom zajednicom, a može se moliti i kao osobna molitva. Molitva križnog puta nam pokazuje da nismo sami, da smo zajednica koja je na putu.


Križni put mi omogućava da moleći ulazim u tajnu trpljenja, a isto tako da želim biti uz Isusa koji trpi. Blažena Djevica Marija je primjer kako se svaka muka može pretvoriti u uskrsnuće. Moliti križni put znači omogućiti sebi da nas dodirne božanska ljubav u našoj patnji, i da ju tako pretvara u ljubav. Svako beznađe kroz molitvu može se pretvoriti u nadu. Po molitvi križnog puta postajemo svjesni da postoji veliki broj patnika u svijetu, koje trebamo susretati sa empatijom i ljubavlju, ublažavati im njihov teški životni križ. I ono što je također vrlo važno jest da učimo od Isusa kako zlu ne smijemo davati prostor u sebi: u svojoj duši i savjesti i općenito u životu. Križni put Isusa Krista nam predočava kako je Isus noseći teški križ osjećao kao čovjek veliku bol i samoću. Bio je gotovo bez ikakve ljudske utjehe: osim Veronikine pomoći, otiranja rupcem krvavo lice i Šimunom Cirencem koji mu je pomogao nositi križ jedan dio puta na Golgotu. Isus je bio svjestan već u Getsemanskom vrtu kako mu predstoji teška muka. Zato je žarko molio: „ Oče moj, ako je ikako moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež! Ali neka ne bude moja, nego tvoja volja!“ Nas je također strah u svakoj malo većoj patnji. Želimo dobar ishod, pobjedu patnje. Zato učimo iz Isusova primjera kako treba strpljivo i hrabro nositi svoj križ.

Križni put kojeg molimo sa zajednicom ili sami može biti vrlo dobar ispit savjesti. Odgovor na pitanje kako podnosim muke, poteškoće, zadajem li drugima i Isusu muke i rane. A rane Isusu zadajem svaki puta kada sam sebičan, ohol, uvredljiv, neistinit, kada lažem, kad uskraćujem svoja dobra i pomoć drugima, kada uživam na tuđi račun. Svaka osobna patnja je prilika za žrtvu, za žrtvovanje, i prinos te žrtve Bogu na neku nakanu. Molitvu križnog puta možemo namijeniti na svoje nakane, ili na nakane onih koji nas mole za pomoć u njihovoj  životnoj muci. Kada su na Isusova ramena stavljali teški križ, to stavljanje križa je bilo praćeno psovkom, klevetom, ruganjem, udarcima. I danas ima ljudi koji vidjevši da nam je teško, nama natovaruju još veću muku i žalost. Kako su teške različite kletve i etikete koje su upućene na našu osobnost? Kako nas boli ljudsko nerazumijevanje u bolesti, tuzi, žalosti? Od mnoštva ljudi i kvazi prijatelja ostane možda koja Veronika, ili Šimun Cirenac. Možda? U patnji ili u bilo kojoj teškoći ne smijemo samo očajavati, nego na neki način biti ponosni da možemo nešto pretrpjeti za Crkvu, za subraću. „ Zato uživam u slabostima, u uvredama, u nevoljama, u progonstvima, u tjeskobama koje podnosim za Krista. Jer, kad god sam slab, onda sam jak.“ 2 Kor. 12, 10. teško je u sebi izgrađivati takvu zrelu duhovnost svetog Pavla apostola. Ali ona je izazov za svakoga od nas. U molitvi križnog puta možemo moliti za one koji su moralno pali, a ne mogu se dići. Molimo za svećenike, bogoslove i sve Bogu posvećene osobe, da ustraju ljubeći Isusa i Crkvu. Dakako da se može moliti za očeve i majke, za odgojitelje kojima je povjerena skrb za odgoj budućih generacija vjernika i građana naše domovine. Ići za Isusom i sa Isusom znači prihvatiti križ i patnju kao sredstvo spasenja: „ Isus reče narodui učenicima: ako tko želi ići za mnom neka uzme križ svoj i neka slijedi mene.“ Mk. 8, 14

Kako je nastao križni put?

Križni put se na latinskom jeziku kaže ( via crucis, ili via dolorosa: bolni put). Križni put je u katoličkoj crkvi pobožnost na spomen Isusove muke. Obavlja se tako da se ide od postaje do postaje u zajedničkom hodu, ukoliko je križni put na otvorenom. Pobožnost ima svoje korijene u IV. I V. stoljeću. Kad su hodočasnici u Jeruzalemu častili mjesta Isusove muke. U današnjem obliku, od 14. postaja, križni put je nastao u XII. Stoljeću, u vremenima križarskih ratova. Oni koji nisu mogli hodočastiti u Jeruzalem, franjevci su podizali križne puteve po Italiji, Francuskoj, Španjolskoj. I tako se pobožnost križnog puta proširila po čitavom svijetu. Broj postaja je konačno stao na 14. postaja. Na postajama su se u crkvama postavljale slike, na otvorenom reljefi ili kamene skulpture koje pokazuju pojedini sadržaj neke od postaja. U novije doba, vrlo poznat je križni put kojeg vodi papa na Veliki Petak u Koloseumu. Mi Hrvati imamo svoj „povijesni teški križni put“ naših sunarodnjaka, iza drugog svjetskog rata.

Križni put – nakon II. svjetskog rata

Imenom Križni put, uz asocijaciju na osnovno značenje sintagme Križni put, naziva se stradanje pripadnika poraženih snaga NDH i izbjeglih hrvatskih civila nakon izručenja Jugoslavenskoj armiji kraj austrijskog gradića Bleiburga 15. svibnja 1945. godine. Masovne likvidacije izvršene su kod Maribora, Celja, Kočevja i drugdje u Sloveniji, a u Hrvatskoj u okolici Krapine, Samobora, Karlovca, Siska, Bjelovara i drugdje. Znatan broj ljudi poumirao je od iscrpljenosti i zaraznih bolesti u raznim logorima koje su osnovale komunističke vlasti. Masovno stradanje trajalo je od svibnja do kolovoza 1945. godine. Opća amnestija proglašena je 3. kolovoza 1945., ali je ubijanja (iako u manjem obimu) bilo i kasnije. Postoje vrlo različite procjene broja ubijenih tako da na primjer Hrvatska enciklopedija navodi brojeve od 45.000 do 200.000;[1] Hrvatski obiteljski leksikon od istog izdavača iz 2005. godine govori o nekoliko desetaka tisuća ubijenih.[2] Najvjerojatniji broj Hrvata koje su pobile snage Jugoslavenske armije, prema stanju istraživanja 2007., je oko 60.000; daljnjih oko 20.000 je iz redova pripadnika drugih naroda – prvenstveno Slovenaca, Srba i Nijemaca.[3]

Pobožnost križnog puta u korizmi

Križni put se po svim našim župama moli petkom s narodom u svim župnim crkvama. Negdje, u nekim filijalnim kapelama, vjernici mole križni put nedjeljom prije svete Mise. No, križni put nije crkvena pobožnost koja je pridržana, propisana samo za korizmu. Neki bolesnici križni put vole moliti u svojoj bolesničkoj postelji u svako doba godine. Isto tako, kada hodočastimo u Marijanska svetišta, obično uz obaveznu ispovijed, hodočasnici izmole križni put i sudjeluju u misnom slavlju toga dana. To troje: ispovijed molitva križnog puta i sveta Misa su znak pravog hodočašća, svi drugi dolasci u svetišta su turistički pohodi određenom kraju. Zato razlikujmo uvijek, učimo mlade, koja je razlika između običnog izleta i hodočašća, ili vozočašća.

vlč. Vladimir Trkmić

2,550 total views, 12 views today

Komentar

0 Komentara

    Nema komentara!

    Trenutno nema komentara, ali vi možete biti prvi koji će ostaviti komentar za odabranu objavu.

    Postavite odgovor

    Your email address will not be published. Required fields are marked *

    *

    Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

    %d blogeri kao ovaj: