Vlč. Vinko Pilić: Ako želiš ti živjeti, moraš živjeti za druge!

SEDAMNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU

Kad živimo za druge Bog uvijek nađe način da po nama pomogne potrebnima, odmah i izobilno

U današnjem evanđeoskom tekstu Isus riječima: “Gdje da kupimo kruha da oni blaguju?” pokušava zainteresirati Filipa i apostole za narod i njegove potrebe. Pokušava ih uključiti u vlastitu brigu za ljude. I uspijeva u tom

Filip i Andrija žurno reagiraju, a tako i ostali učenici.

“Normalan” čovjek nije baš zainteresiran za druge i njihove poslove. “Naravan čovjek ne prima što je od Duha Božjega; njemu je to ludost i ne može spoznati jer po Duhu valja prosuđivati” (*1. Kor 2,14*).

Tjelesan čovjek ne razmišlja previše o potrebama drugih, on se usredotočuje na sebe i vlastite poteškoće. Živi za sebe. I ostaje sam. Tu istinu je Isus izrekao na neobičan način: “Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo, ako li umre donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. ” (*Iv 12,24- 25*). Početni interes za potrebe drugih je temeljna točka za sustavno djelovanje prema potrebama drugih. Potrebe mnogih su velike, ali većina ljudi zatvara oči pred njima. Filip i Andrija vide veliki problem u nedostatku novca i hrane za veliko mnoštvo gladnih. Međutim, i mi znamo da to nije glavni problem. Problem je doista u nedostatku ljubavi za potrebne. Kad živimo za druge Bog uvijek nađe način da po nama pomogne potrebnima, odmah i izobilno.

Znamo npr. da problem gladnih u svijetu zapravo nije problem nedostatka financijskih sredstava nego problem ljudskog srca. Sveci su bili velikodušni i neprestano su nalazili načina da pomognu mnogima. Ne iznenađuje stoga što su se mnoštva tiskala oko njih tražeći pomoć.

Isus je bio s apostolima i u tome je tajna njihova uspjeha. Većina kršćana se boji da bi takvim pristupom životu izgubila vlastiti život. “A stoje sa mnom, s mojim potrebama?” pitaju se. I ne razumiju da bi gubeći svoj život pronašli onaj pravi, vječni žvot. I to već ovdje, na zemlji. U vječni život se ulazi za ovoga života.

To nije razumio bogati mladić iz Evanđelja. Bio je, rekli bismo, uzoran vjernik. Vršio je zapovijedi Božje. Ali nije mogao ostaviti svoj veliki imetak, nije mogao ostaviti sve poradi Isusa. I ostao je sam. Nije donio obilat urod. (*Mt 19, 16-22*).

“Ostavi sve i naći ćeš sve” kaže Kempenac u “Nasljeduj Krista”. Daje bogati mladić prodao što je imao i dao siromasima bio bi sretan.

Isus je bio sretan čovjek. U čemu se to vidi? Uskratio je sebi kruh kad je bio gladan u pustinji nakon četrdesetodnevnog posta (*Mt 4,2-4*), a nahranio kruhom i ribom mnoštvo. Njegovi su ga učenici povremeno u tome slijedili: “Učenici su njegovi ogladnjeli te počeli trgati klasje i jesti.” (*Mt 12,1*).

Zato su bili kadri Isusu pomoći i sudjelovati u hranjenju mnoštva. Budući da je Isus činio “čudesne znakove” na bolesnicima i čudesno nahranio mnoštvo odlučili su ga zakraljiti: Isus se zato povlači “ponovno u goru, posve sam”. Isus je umoran. Ne toliko fizički koliko u vlastitom srcu. Shvatio je da mnoštvo nije razumjelo njegove postupke. Ozdravljenje bolesnika je prije svega bio znak njegove suosjećajne ljubavi prema svima, a umnoženje kruha je označavalo hranu srca koju on može dati. Ta on je kruh srca, kruh života. Ostanak mnoštva na primitivnoj razini, na nivou samo zemaljskog do srži ranjava njegovo duboko srce.

Njemu je prije svega stalo do izbavljenja ljudskog srca. Ali tješi ga svijest da će ih u konačnici sve privući k sebi: “A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi.” (*Iv 12,32*). Amen.

Iv 6,1-15

U ono vrijeme: Ode Isus na drugu stranu Galilejskog, Tiberijadskog mora. Slijedilo ga silno mnoštvo jer su gledali znamenja što ih je činio na bolesnicima. A Isus uziđe na goru i ondje sjeđaše sa svojim učenicima. Bijaše blizu Pasha, židovski blagdan.
Isus podigne oči i ugleda kako silan svijet dolazi k njemu pa upita Filipa: »Gdje da kupimo kruha da ovi blaguju?« To reče kušajući ga; jer znao je što će učiniti. Odgovori mu Filip: »Za dvjesta denara kruha ne bi bilo dosta da svaki nešto malo dobije.« Kaže mu jedan od njegovih učenika, Andrija, brat Šimuna Petra: »Ovdje je dječak koji ima pet ječmenih kruhova i dvije ribice! Ali što je to za tolike?« Reče Isus: »Neka ljudi posjedaju!« A bilo je mnogo trave na tome mjestu.

Posjedaše dakle muškarci, njih oko pet tisuća. Isus uze kruhove, izreče zahvalnicu pa razdijeli onima koji su posjedali. A tako i od ribica – koliko su god htjeli. A kad se nasitiše, reče svojim učenicima: »Skupite preostale ulomke da ništa ne propadne!« Skupili su dakle i napunili dvanaest košara ulomaka što od pet ječmenih kruhova pretekoše onima koji su blagovali.
Kad su ljudi vidjeli znamenje što ga Isus učini, rekoše: »Ovo je uistinu Prorok koji ima doći na svijet!« Kad Isus spozna da kane doći, pograbiti ga i zakraljiti, povuče se ponovno u goru, posve sam.

 

Autor: Vlč. Vinko Pilić

1,456 total views, 3 views today

Facebook Comments

Admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

*

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

%d blogeri kao ovaj: