Veliki tjedan

Zadnji tjedan pred Uskrs naziva se Tjedan muke, Sveti tjedan ili Veliki tjedan, a označava spomen na posljednje Kristove dane i liturgijsko uprisutnjenje njegova vazmena otajstva. Započinje blagdanom Cvjetnice, a završava Uskrsom.


Liturgijska godina i njezini ciklusi

Crkvena ili liturgijska godina započinje prvom nedjeljom došašća, a dijeli se na tri ciklusa: božićni, uskrsni i vrijeme kroz godinu. Kako sami nazivi ciklusa naznačuju, u središtu božićnoga ciklusa nalazi se božićno otajstvo, odnosno otajstvo utjelovljenja Sina Božjega, a sastoji se od vremena priprave za Božić koje nazivamo došašće ili advent, zatim od samoga slavlja Božića, te pobožićnoga vremena, koje traje do Krštenja Gospodinova; u središtu uskrsnoga ciklusa otajstvo je Kristova otkupiteljskoga djela, a sastoji se od četrdesetodnevne priprave za Uskrs, zatim od Velikoga trodnevlja, slavlja Uskrsa, te pouskrsnoga vremena koje traje do blagdana Duhova; vrijeme kroz godinu vrijeme je kada nema velikih blagdana, a s obzirom da se dijeli na dva dijela – između božićnoga i uskrsnoga ciklusa te između uskrsnoga i božićnoga ciklusa – smisao mu je ponajviše u povezivanju otajstava Božića i Uskrsa, kao i u svojevrsnoj duhovnoj predpripremi za onaj ciklus koji slijedi.

Korizma i Veliki tjedan

Korizma je vrijeme prije Uskrsa koje traje 40 dana, ali ne uzastopnih, jer se ne računaju nedjelje (svaka je nedjelja slavlje Kristova uskrsnuća i u tom smislu ne može imati pokornički karakter), a uz to, prema današnjem računanju, ima pomalo neobičan završetak, odnosno traje do Velikoga četvrtka uvečer, kada – s Misom Večere Gospodnje – započinje Veliko trodnevlje. Isto se tako čini neobičnim i slijed Velikoga tjedna, koji započinje Cvjetnicom ili Nedjeljom Muke Gospodnje, a završava Uskrsom, jer se usred njega nalazi još uvijek korizmeno vrijeme, ali i Veliko trodnevlje i samo slavlje Uskrsa. Štoviše, ukoliko se tako podijeli korizma – do Mise Večere Gospodnje na Veliki četvrtak, onda se time i gubi broj od 40 korizmenih dana, pa je nedorečenost još veća.

Cvjetnica

Blagdan Cvjetnice označava spomen na svečani Kristov ulazak u Jeruzalem, a ujedno predstavlja i početak Kristove Muke. To je i vidljivo u dvostrukom nazivu toga dana: Cvjetnica i Nedjelja Muke Gospodnje, kao i u dvostrukom otajstvu koje je jasno uočljivo u misnom slavlju: najprije se spominjemo kako je Krist na magaretu ušao u Jeruzalem, a narod mu oduševljeno klicao “Hosana! Hosana!”, a zatim se spominjemo Kristove muke, kada je taj isti narod vikao “Raspni ga! Raspni!”

Povijesno gledano, ophod na Cvjetnicu ima svoje podrijetlo u prvim stoljećima Crkve (4. st.), kada bi se okupio vjernički puk na Maslinskoj gori i postupno hodio od jedne do druge bazilike, idući prema gradu, pjevajući himne, antifone, čitajući čitanja i moleći, a za vrijeme hoda bi nosili u rukama maslinove ili palmine grančice. Kasnije se ta praksa proširila i na Zapad, a posebno je bila svečana u srednjem vijeku, kada se u ophodu na nosiljci nosio evanđelistar umotan u purpurno platno ili bi se na isti način nosio križ bogato okružen cvijećem, ili su pak postojali neki drugi običaji, ovisno o kraju. Za vrijeme pape Pija XII. (1955. god.) liturgija Cvjetnice, kao i liturgija cijeloga Velikoga tjedna, doživjela je značajnu reformu, ali ona nije potrajala s obzirom da je uskoro – s odredbama Drugoga vatikanskoga sabora – propisan i novi oblik slavlja.

Tako današnji Misal određuje da se, ako je zgodno, prije jedne svete mise upriliči ophod, odnosno da se narod okupi na odgovarajućem mjestu izvan crkve ili u nekoj manjoj crkvi, noseći u rukama palmine, maslinove ili neke druge grančice, koje svećenik najprije blagoslovi, potom navijesti evanđelje o ulasku Gospodinovu u Jeruzalem, a nakon toga vjernici se, pjevajući određene poklike (Židovska su djeca…, Psalam 23, Psalam 46, Slava, čast i hvala ti…), upute u crkvu, gdje će se nastaviti misno slavlje. Blagoslovljene grančice se obično nose kući i zataknu za križ ili se nose u staje.

Umjesto redovitoga čitanja evanđelja, na Cvjetnicu se čita (ili pjeva) Muka, i to po Mateju, Marku ili Luki, što će ovisiti o liturgijskoj godini. Tako se u liturgijskoj godini A čita Muka po Mateju, u liturgijskoj godini B po Marku, a u godini C po Luki. Može se upriličiti čitanje po ulogama, s tim da se preporuča da svećenik čita ono što govori Krist.

Liturgijska boja na Cvjetnicu nije ljubičasta, kao u ostale korizmene dane, nego je crvena, koja simbolički upućuje na Kristovo mučeništvo.


Autor:  mr. Snježana Majdandžić-Gladić

2,191 total views, 6 views today

Komentar

0 Komentara

    Nema komentara!

    Trenutno nema komentara, ali vi možete biti prvi koji će ostaviti komentar za odabranu objavu.

    Postavite odgovor

    Your email address will not be published. Required fields are marked *

    *

    Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

    %d blogeri kao ovaj: