Veliki tjedan

Zadnji tjedan pred Uskrs naziva se Tjedan muke, Sveti tjedan ili Veliki tjedan, a označava spomen na posljednje Kristove dane i liturgijsko uprisutnjenje njegova vazmena otajstva. Započinje blagdanom Cvjetnice, a završava Uskrsom.


Liturgijska godina i njezini ciklusi

Crkvena ili liturgijska godina započinje prvom nedjeljom došašća, a dijeli se na tri ciklusa: božićni, uskrsni i vrijeme kroz godinu. Kako sami nazivi ciklusa naznačuju, u središtu božićnoga ciklusa nalazi se božićno otajstvo, odnosno otajstvo utjelovljenja Sina Božjega, a sastoji se od vremena priprave za Božić koje nazivamo došašće ili advent, zatim od samoga slavlja Božića, te pobožićnoga vremena, koje traje do Krštenja Gospodinova; u središtu uskrsnoga ciklusa otajstvo je Kristova otkupiteljskoga djela, a sastoji se od četrdesetodnevne priprave za Uskrs, zatim od Velikoga trodnevlja, slavlja Uskrsa, te pouskrsnoga vremena koje traje do blagdana Duhova; vrijeme kroz godinu vrijeme je kada nema velikih blagdana, a s obzirom da se dijeli na dva dijela – između božićnoga i uskrsnoga ciklusa te između uskrsnoga i božićnoga ciklusa – smisao mu je ponajviše u povezivanju otajstava Božića i Uskrsa, kao i u svojevrsnoj duhovnoj predpripremi za onaj ciklus koji slijedi.

Korizma i Veliki tjedan

Korizma je vrijeme prije Uskrsa koje traje 40 dana, ali ne uzastopnih, jer se ne računaju nedjelje (svaka je nedjelja slavlje Kristova uskrsnuća i u tom smislu ne može imati pokornički karakter), a uz to, prema današnjem računanju, ima pomalo neobičan završetak, odnosno traje do Velikoga četvrtka uvečer, kada – s Misom Večere Gospodnje – započinje Veliko trodnevlje. Isto se tako čini neobičnim i slijed Velikoga tjedna, koji započinje Cvjetnicom ili Nedjeljom Muke Gospodnje, a završava Uskrsom, jer se usred njega nalazi još uvijek korizmeno vrijeme, ali i Veliko trodnevlje i samo slavlje Uskrsa. Štoviše, ukoliko se tako podijeli korizma – do Mise Večere Gospodnje na Veliki četvrtak, onda se time i gubi broj od 40 korizmenih dana, pa je nedorečenost još veća.

Cvjetnica

Blagdan Cvjetnice označava spomen na svečani Kristov ulazak u Jeruzalem, a ujedno predstavlja i početak Kristove Muke. To je i vidljivo u dvostrukom nazivu toga dana: Cvjetnica i Nedjelja Muke Gospodnje, kao i u dvostrukom otajstvu koje je jasno uočljivo u misnom slavlju: najprije se spominjemo kako je Krist na magaretu ušao u Jeruzalem, a narod mu oduševljeno klicao “Hosana! Hosana!”, a zatim se spominjemo Kristove muke, kada je taj isti narod vikao “Raspni ga! Raspni!”

Povijesno gledano, ophod na Cvjetnicu ima svoje podrijetlo u prvim stoljećima Crkve (4. st.), kada bi se okupio vjernički puk na Maslinskoj gori i postupno hodio od jedne do druge bazilike, idući prema gradu, pjevajući himne, antifone, čitajući čitanja i moleći, a za vrijeme hoda bi nosili u rukama maslinove ili palmine grančice. Kasnije se ta praksa proširila i na Zapad, a posebno je bila svečana u srednjem vijeku, kada se u ophodu na nosiljci nosio evanđelistar umotan u purpurno platno ili bi se na isti način nosio križ bogato okružen cvijećem, ili su pak postojali neki drugi običaji, ovisno o kraju. Za vrijeme pape Pija XII. (1955. god.) liturgija Cvjetnice, kao i liturgija cijeloga Velikoga tjedna, doživjela je značajnu reformu, ali ona nije potrajala s obzirom da je uskoro – s odredbama Drugoga vatikanskoga sabora – propisan i novi oblik slavlja.

Tako današnji Misal određuje da se, ako je zgodno, prije jedne svete mise upriliči ophod, odnosno da se narod okupi na odgovarajućem mjestu izvan crkve ili u nekoj manjoj crkvi, noseći u rukama palmine, maslinove ili neke druge grančice, koje svećenik najprije blagoslovi, potom navijesti evanđelje o ulasku Gospodinovu u Jeruzalem, a nakon toga vjernici se, pjevajući određene poklike (Židovska su djeca…, Psalam 23, Psalam 46, Slava, čast i hvala ti…), upute u crkvu, gdje će se nastaviti misno slavlje. Blagoslovljene grančice se obično nose kući i zataknu za križ ili se nose u staje.

Umjesto redovitoga čitanja evanđelja, na Cvjetnicu se čita (ili pjeva) Muka, i to po Mateju, Marku ili Luki, što će ovisiti o liturgijskoj godini. Tako se u liturgijskoj godini A čita Muka po Mateju, u liturgijskoj godini B po Marku, a u godini C po Luki. Može se upriličiti čitanje po ulogama, s tim da se preporuča da svećenik čita ono što govori Krist.

Liturgijska boja na Cvjetnicu nije ljubičasta, kao u ostale korizmene dane, nego je crvena, koja simbolički upućuje na Kristovo mučeništvo.


Autor:  mr. Snježana Majdandžić-Gladić

2,017 total views, 3 views today

Komentar

0 Komentara

    Nema komentara!

    Trenutno nema komentara, ali vi možete biti prvi koji će ostaviti komentar za odabranu objavu.

    Postavite odgovor

    <

    *

    Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

    Hide Related Posts
    %d blogeri kao ovaj: