Don Anđelko Kaćunko

Veliki razgovor sa legendarnim Don Anđelkom Kaćunkom – Sionu za ljubav neću šutjeti! ( Video)

Legendarni hrvatski svećenik britkog jezika često usmjerenim na sve one koje se ‘ne smije’ dirati, don Anđelko Kaćunko u velikom je razgovoru za naš portal iz srca ‘prosuo’ ono što ga golica.


Bili ste i kancelar u Vojnom ordinarijatu? Kakvo vam je to bilo iskustvo?

Da, 1. siječnja 1999. prešao sam u Vojni ordinarijat na službu kancelara, što mi je dopustio tadašnji biskup mons. Ante Jurić, jer sam cijelo vrijeme bio svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije, a poslije sam inkardiniran u Vojnu biskupiju, u kojoj sam bio devet godina, sve do prelaska u Gospićko-senjsku biskupiju od 1. listopada 2008. Što sam sve doživio i proživio u te dvije četvrtine mojega svećeničkog života – “miovskoj” i “vojnoj” – to je neopisivo bogatstvo i doslovce pravi “roman”. Ova sadašnja faza ipak je mirnija – i hvala Bogu da je tako jer više nisam ni po dobi ni po kondiciji sposoban za nekadašnje napore – ali i drukčija jer sam prvotno pastoralno aktivan, a sve ostalo je sekundarno.

Što vam je najlakše, a što najteže u ovom pozivu?

U prošlosti, a i sada, u radu mi je “najlakše” bilo sve osim sprovoda – jer volio sam sve što radim, čak i onda kad nisam mogao raditi samo ono što volim. Dakle, unatoč vjeri u uskrsnuće i ponovni život s ljudima koje smo odavde ispratili, sprovodni obred uvijek doživljavam teško emotivno, premda to ne pokazujem. Ispraćaj jednoga mladića u Kompolju, koji je poginuo u prometnoj nesreći, bio mi je teži nego oproštaj od vlastitih roditelja – ne znam kako sam uopće uspio obaviti taj sprovod…

Dakako, teško mi je bilo i kada nisam mogao pomoći ljudima u njihovim različitim potrebama… Eto, općenito, kad se osvrnem na prošlost, čini mi se da sam svih 40 godina doslovce letio, odnosno punim gasom vozio 200 na sat. A po odlasku iz Solina, čini mi se kao da je bilo jučer kada sam prvoga listopadskog dana 1980. iz Marjan expressa sišao na peron zagrebačkoga Glavnog kolodvora, torpediran u jedan sasvim novi svijet i život.

Don Kaćunko, stječe se dojam da od stvaranja hrvatske države ni o jednom katoličkom svećeniku nije napisano i objavljeno toliko uvreda kao o vama. Stalno vas nazivaju kontroverznim?

Ne znam je li netko proveo istraživanje o tome, ali možda je to stvarno istina. Pretpostavljam da sam “kontroverzan” ljudima koji su suprotnoga svjetonazora, ali i onima koji svećenika zamišljaju u određenim “kalupima” u koje se ja ne uklapam ili iz njih iskačem kao vlak iz tračnica pa se oni tome stalno čude. Ali meni to nije čudno, jer i u Crkvi ima mnogo toga “ukalupljenoga”, koječega što su nove okolnosti već učinile deplasiranim, ali to se i dalje smatra neupitnim da ne bi sustav bio doveden u pitanje. Eto, nekima će biti “kontroverzno” i to što sam upravo rekao.

Po vašem mišljenju je li korektno da se svećenici bave politikom?

Nerijetko u crkvama umjesto Božje riječi slušamo političke propovijedi i komentare! Nisam baš siguran da je doslovce tako. Naime, neki javni djelatnici – i u politici i u medijima – graknu čim netko od svećenika ili biskupa javno komentira neki društveno-politički fenomen, previđajući činjenicu da smo svi mi također građani koji imaju pravo o svemu reći svoje mišljenje. Naravno, svećeniku je zabranjeno bavljenje stranačkom politikom i aktivno uključivanje u tu djelatnost kao što čine profesionalni političari, jer to se protivi svećeničkom pozivu. Zato što je strančarenje razbijanje cjeline, a svećenik mora biti njezin graditelj.

Nažalost, naš je narod doslovce demonski opsjednut politikom i od nje naivno očekuje rješenje svih osobnih i društvenih problema, a da pojma nema ni što je politika u svojoj biti ni kako ona funkcionira. Naravno, veći je problem kad u tu zamku i zabludu padnu svećenici i biskupi.

Međutim, smatram većim problemom odnosno “u nebo vapijućim” propustom kada kolege svećenici pa i naši biskupi ne govore narodu otvoreno i jednostavnim riječima, onako kako je Isus govorio ili sada papa Franjo, ono što moralno izgrađuje i širi umne spoznaje, nego svoje riječi upućuju tzv. vlasti u politici ili se bave “premlaćivanjem komunističke lešine”. A lukavi politički lisci se, siguran sam, smiju takvoj crkvenoj naivnosti jer oni su obični sluge “upravljača ovoga mračnoga svijeta…”, kako nas Biblija poučava u Poslanici Efežanima. Zato glavna zadaća Crkve danas više nije “čuvanje nacionalnog identiteta”, nego formiranje evanđeoskih karaktera spremnih na mučeništvo, tj. na žrtvu i život po receptu “moli-radi-rodi”. Jer “Crotitanik” ubrzano tone, a crkveni alarmi ne zvone!

Uvijek ste bili magnet za medije, no sve ste iznenadili kad ste se pojavili ruku pod ruku s Nives Celzijus. Zašto ste svojedobno uzdizali pjevačicu Nives Celzijus, a kritizirali Severinu?

Severinu sam doista kritizirao jer se javno deklarirala kao katolkinja, a životom je to sve demantirala. Međutim, Nives nisam uzdizao, nego sam htio upozoriti na licemjerje onih koji su nju napadali, a s guštom čitali izvatke iz njezine knjige koji su izlazili u tjedniku Arena gdje sam bio kolumnist. A to “ruku pod ruku” s Nives ispalo je možda slučajno.

Naime, nakon pripreme za predstavljanje njezine knjige, golema limuzina s cijelom ekipom je ispred hotela Esplanade krenula prema Jarunu i bilo je predviđeno da Denis Kuljiš iziđe i Nives otvori vrata te je po crvenom tepihu uvede u klub. No, kako je vozač napravio krug ispred lokala, tako sam se ja našao bliže ulazu u klub pa je Kuljiš, onako težak i “potonuo” u sjedalo, mene zamolio da ja Nives otvorim vrata, što sam s lakoćom učinio, ali nisam očekivao toliko bljeskalica, kamera ni medijsku eksploziju.

Kako je Crkva reagirala na vaš nastup na predstavljanju knjige Nives Celzijus? Zašto ste to učinili?

Učinio sam to iz tri razloga – kratica je HIR, ali to nije bila moja hirovitost. Prvo slovo znači humanizam – htio sam posvjedočiti da je i žena čovjek, da ima svoje ljudsko dostojanstvo te da je i za nju Isus Krist prolio svoju krv. Drugo slovo je iluminacija – htio sam kao svećenik ući u prostore u koje nikada neće kročiti ni jedan biskup i time unijeti evanđelje u jedan, kako se u Crkvi poima, “mračni svijet”. Treće slovo je reklama – znao sam da će to imati golem medijski odjek, premda je bio veći nego sam očekivao, a to mi je onda bila mogućnost da “u tuđem vrtu zasadim svoj cvijet”, tj. da čak i preko medija koji Crkvi nisu skloni pošaljem poruku kršćanske Radosne vijesti.

Jasno, to je nekima u Crkvi bilo šokantno – manjina me kritizirala, a većina hvalila. Zanimljivo, napadali su me i oni koji danas hvale papu Franju što je Crkvu pozvao da “iziđe iz vlastite udobnosti i pođe na periferije”! Zato se volim pohvaliti da sam bio preteča pape Franje u Hrvatskoj.

Koliko Crkva u Hrvatskoj danas prati papu Franju? Slijedite li vi njegov svjetonazor? Kako gledate na kritike pape, poglavito na one vezane za pedofiliju među svećenicima?

Ja se trudim slijediti Isusov “svjetonazor”, kao što čini i papa Franjo. Potpuno podržavam nastojanje da se zlo pedofilije iskorijeni iz Crkve. Ali “gayofilija” – premda je “(j)anusoidno” povezana s pedofilijom – sasvim je drukčiji fenomen, i mislim da probleme u Crkvi zbog toga lobija može riješiti samo dragi Bog.

Što mislite o Thompsonovim pjesmama?

Thompson je s prva dva albuma napravio kulturno-duhovnu revoluciju među Hrvatima širom svijeta. U nastavku priče pogriješio je prelaskom na tvrđi zvuk, jer poruka je u stihovima, a ne u “metalu”.

Kako vam protječe pastoral u ličkim župama?

U Liku sam došao 1. listopada 2008., a u Gackoj dolini sam sedam godina. Pastoral je ovdje, kao i drugdje, za svećenika slatki jaram, tj. naporna radost. Nažalost, župnici su izumiruća vrsta pa nam je sve teže.

Što ste naučili od malih ljudi, a ne piše u velikim knjigama? Koji su najveći problemi vjernika, na što vam se žale?

Takozvani mali ljudi, od kojih su mlađi naraštaji učili životnu mudrost – izumrli su. Od ulaska televizije u domove i glave svi su najednom postali pametni, svi sve znaju, ali rijetki su oni koji razmišljaju ili čitaju knjige i od kojih se nešto može naučiti. Zato se danas većina vjernika žali ili na političare ili na svećenike. To više što nas je sve manje jer više nema brojnih obitelji.

Da, ta demografska katastrofa nije samo u Lici već je i nekoć bogata Slavonija opustjela. Zašto Crkva ne nudi neka rješenja za tu bijelu kugu?

Upravo Crkvu smatram najodgovornijom za sadašnje propadanje naroda, jer demografska katastrofa nije u prvom redu političko pitanje, nego duhovni problem. Crkva i danas zakazuje jer ponavlja floskulu o iseljavanju, umjesto da osuđuje abortus i ističe problem nerađanja djece!

Kako ste vi doživjeli projekt nove hrvatske Biblije nakon 50 godina?

To je davno trebalo napraviti, u prvom redu zato da se jezik naše Biblije približi narodu, ljudima koji ne komuniciraju stilom teologa i biblijskih stručnjaka. A naš službeni prijevod Svetog pisma ima ne samo mnoštvo zastarjelih fraza, nego i takvih jezičnih nebuloza da čovjek mora stati i razmišljati o tome što je pjesnik-prevoditelj htio reći, kao npr. kod proroka Izaije: ‘Onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu!’.

Kojim ste se vi trikovima služili da taj arhaični jezik približite običnom vjerničkom puku?

Aoriste sam zamjenjivao perfektom, a arhaizme sam ‘prevodio’ današnjim uobičajenim izrazima. To spontano činim i danas dok čitam evanđelje na misi.

Da opet pišete blog u VL-u, koji biste događaj izvukli iz uzavrelog političkog kotla?

Uvijek ističem obmane koje politika u sebi nosi i raskrinkavam crkvenu floskulu da je politika ‘skrb za opće dobro’. Teolozi iz svojih skučenih kabinetskih okvira ne vide da kapital upravlja i politikom, i medijima, i tržištem, i kulturom, i sportom… Ali na mnogim razinama utječe i na odnose u Crkvi. Zgražam se nad svim šupljim frazama pa reagiram ponekad i neprimjereno jer Crkva mora djelovati proročki, a ne politički.

Kako je na Vas utjecala epidemija ili pandemija koronavirusa?

Bolno i žalosno! O početka razvoja korona-fenomena pozorno sam pratio što se događa, poglavito mišljenja raznih stručnjaka ne samo o virusu nego i općenito o stanju u svijetu ter sam se trudio dokučiti ‘mjesto i ulogu’ toga fenomena u budućnosti svijeta. Iskustvo me je natjeralo da odmah budem vrlo sumnjičav i kritički raspoložen. Naime, svi su mediji – napominjem da pratim redovito sve dnevne listove i tjednike jer televiziju ne gledam već 40 godina! – objavljivali upozorenja stručnjaka da ne treba praviti paniku, a istodobno su donosili velike fotografije koje su ulijevale jezu i širile strah.

Ali čim je to postao globalni trend – poglavito nakon što je tzv. Svjetska zdravstvena organizacija proglasila pandemiju – bilo je očito kako je “vrag odnio šalu” jer se “iza brdo nešto valja” te da je ‘koronomanija’ također zavjesa koja to nešto novo skriva i staza koja tome novom vodi. Gotovo svi ozbiljni analitičari, i s tzv. lijevog i s desnog spektra odnosno i globalisti i suverenisti, navodili su slične fraze varirajući istu zastrašujuću misao, npr.: “Ništa u budućem svijetu neće biti isto!” ili: “Svijet kakav smo poznavali možemo zaboraviti!”… itd.
Nose li cjepiva etički problem ‘suradnje u zlu‘?

Pred nama stoji osobno pitanje na koje odgovor svaki pojedinac mora donijeti sam za sebe.
Teškoje kratko i sažeto izraziti svrhu ”cjepivomanije”, jer cijela je ”koronomanija” bila cjelogodišnja priprema, odnosno reklamna kampanja za cijepljenje cijeloga svijeta, postupno i u fazama po nekoliko puta.
Ako mnoštvo vrhunskih svjetskih medicinskih stručnjaka javno govori da cijepljenje nema smisla te da se oni neće cijepiti – kao npr. francuski nobelovac Luc Montagnier, koji je također izjavio da je vakcina protiv COVID-a 19 znanstvena fantastika – onda je to svakome razumnu čovjeku barem poticaj na oprez i sumnju u službenu ‘jednoumnu istinu’, koju sam nazvao ‘covidogma’! A kako je u kapitalizmu sve spoj biznisa i ideologije, lako je izračunati koliko će nekoliko najvećih proizvođača cjepiva zaraditi na tome globalnom biznisu, i to sve pod maskom brige za svjetsko zdravlje, dok (prema službenim podacima UN-ove podorganizacije FAO) svakoga dana na Zemlji oko 100.000 ljudi umre od gladi ili izravnih posljedica gladi, a ipak se zbog toga nijedan veliki svjetski ‘filantrop’ niti uzbuđuje niti što poduzima. Sapienti sat!”

Što nas može spasiti od ovakvih i sličnih novih neprilika?

Samo VJERA i ZNANJE! Odnosno Fides et ratio, kako glasi naziv jedne enciklike svetoga pape Ivana Pavla Dragog (tako ga zovem, nikad ne kažem Drugog!). Nažalost, zvuči grozno – ali svaka istina boli! – naš narod je trostruko nepismen: vjerski, politički, medijski! Imam cijelo predavanje o tome i o toj temi sam održao desetak tribina. Nije bolje ni drugdje u svijetu, gdje su masama mozgovi isprani televizijskim smećem, ali kod nas je izrazitije, jer se naš narod voli hvaliti pripadnošću Crkvi od stoljeća sedmog itd.

Ako mi netko prigovori kako je ta moja tvrdnja pretjerana odmah ga suočim s izjavom pape Benedikta koji je rekao (i to švicarskim biskupima, 9.11.2006.) da je “vjersko neznanje dostiglo zastrašujuće razmjere”. To se ne odnosi samo na nepoznavanje osnovnih vjerskih istina ili molitava, nego se mnogi ne znaju čak ni prekrižiti kako valja, niti pokleknuti pri ulazu u crkvu (to mi svećenici vidimo s oltara, a poglavito na sprovodu i sprovodnim misama, gdje mnogi ne znaju ni osnove ponašanja u crkvi te uz to cijelu misu usta ne otvaraju, dok neki cijelo vrijeme žvaču, a svi imaju sunčane naočale na vrh glave)… itd.

A poznavanje Biblije ili teologije ne treba ni spominjati – to je većini isto što i glagoljica ili hijeroglifi, ali zato mnogi imaju krunicu na retrovizoru i na nju “kapljičnim putem” prenose sočne psovke na sudionike u prometu, koji čine iste gluposti kao i oni koji ih grde… To je naša (vjernička) kultura, o kojoj svećenici nigdje ne govore da ne povrijede “pobožne uši” naših vjernika!

Spomenuli ste također politiku i medije?

Da. Medijsko neznanje naroda sastoji se u naivnom prihvaćanju svega što vidi, čuje ili pročita (ali to rijetki čine, jer čitanje – poglavito čitanje KNJIGA, što je u Hrvatskoj postalo gotovo sramota! – zahtijeva duhovni napor). Dakle, nema svijesti o tome kako netko medijima upravlja i bira sadržaje s točno određenom namjerom da ih narod proguta kao da su “sveto pismo”. Narod ne zna što je medijska manipulacija, što je medijsko tzv. izpiranje mozga, kako mediji malo informiraju a mnogo više zabavljaju i zaglupljuju te moralno kvare vrlo privlačnim sadržajima itd. A sve se to odnosi i na POLITIKU, o kojoj narod pojma nema ni što je zapravo ni kako funkcionira.

Nažalost, zaveden je i crkvenim ponavljanjem fraze kako je “politika skrb za opće dobro”. Međutim, ona bi to TREBALA BITI, ali NIJE, nego je postala skrb za opće dobro moćnih pojedinaca i organiziranih središta moći (lobija). Ali to se ne može znati gledajući televiziju, nego samo čitajući vrijedne knjige. No nije problem samo što narod ne čita, nego što nažalost ni mnogi svećenici ništa ne čitaju nego misle kako su dobro informirani onim što su čuli na televiziji. Ali ni biskupi, kao ni mnogi katolički intelektualci, nisu dovoljno informirani, jer su ‘zakopani’ u svoju teološku ili stručnu literaturu i nemaju šire znanje pa neki uopće ne znaju kako svijet funkcionira i ne mogu shvatiti što se događa… itd.
Sve je to upravo sada u ovoj nesretnoj ‘koronomaniji’ došlo do izražaja.

Koliko se Crkva može miješati u politiku, a koliko politika u Crkvu?

Upravo nam iskustva ovoga globalnog ‘kovidiotskog koronacizma’ nameću da se više nego ikada prije ozbiljno i višestruko pozabavimo baš tim pitanjem. Ali to je tema za cijelo predavanje, a i knjige su o njoj mnoge napisane. Dakle, poznato je i iz prošlosti kako svaka politika želi Crkvu ili ‘ujarmiti’ ili pak imati kao partnera. A Crkva je stalno u izazovnom balansu da njezina neizbježna suradnja s politikom ne prijeđe u tzv. slizavanje s vlašću, u kojem gubi svoju slobodu ter je prisiljena i na vrlo neugodne ustupke, koje povijest bilježi kao sramotne p(r)opuste. No nešto je o tome rečeno i u odgovorima na prethodna pitanja.

Hoće li i kada bl. Alojzije Stepinac biti proglašen svetim?

Hoće sigurno! Ali, uvjet za to jest još jedno čudo po njegovu zagovoru. A to je – kako je genijalno (i vjerski i diplomatski) sročio po Božjem nadahnuću i objavio naš nuncij Giorgio Lingua – najvažnija zadaća svakoga od nas: iznova živjeti Stepinčev duh: “Shvaćam da je zadatak svakog Hrvata da bude drugi Stepinac, ne samo biskupi, ili svećenici – oni nesumnjivo moraju gledati u nj – ali svaki Hrvat mora imati njegov mentalitet, njegovu otvorenost, njegovu ljubav.”

Kada je nuncij Lingua došao u Hrvatsku bio je odmah upoznat s tzv. odgodom Stepinčeve kanonizacije pa je u prvu sljedeću nedjelju hodočastio u katedralu na Blaženikov grob. Tu je u molitvi zatražio odgovor na pitanje: “Što mogu učiniti da riješim ovaj problem?” Kaže: “I odmah sam čuo kao da mi je on odgovorio: ‘Ne brini ti za moju svetost, brini se ti za svoju svetost!’… Eto, to je važno: kad bi svi Hrvati bili DRUGI STEPINCI problem bi već bio riješen.” Eto, naizgled vrlo jednostavno. Ali ja se pitam koliko je Hrvata spremno biti kao Stepinac!

Jedan je hrvatski gradonačelnik pitao svoga biskupa: “Preuzvišeni, jeste li vi biskupi spremni biti mučenici?!” To je pitanje za svakoga od nas. ‘Prevedeno’ na ‘formulu’ ukupnoga Stepinčeva života ono može glasiti i ovako: Mogu li ja shvatiti i prihvatiti da je u sadašnjem dramatičnom trenutku povijesti hrvatskoga naroda BOGOLJUBLJE najviši izraz i čin veoma dragog nam domoljublja?!

Don Anđelko Kaćunko, zašto drugi ne govore ovako jednostavno kao vi?
Za Radiopostaju Mir Međugorje, urednikam voditelja i kolege fra Maria Knezovića konkretno sam obrazložio pa svima preporučujem …

Vaši hobiji su doista su glazba i tenis?

Kad me novinari pitaju što slušam, redovito ih zbunim odgovorom: BMV-bend! A to je kratica za Bach, Mozart, Vivaldi & comp. A u tenisu sam prosječan rekreativac i igram za gušt, relaksaciju i druženje s ekipom.

Što sada radite, što pripremate?

Aaaaa… “ima puno lipih stvari, ali ne smin kazat”! Šalim se, ali ipak je bolje da više ništa ne govorim, jer završavam svoju 11 i 12 knjigu. Možda sam još mnogo toga trebao reći (neki će sigurno reći da je i ovo previše!), ali sve što sam rekao morao sam reći, jer moje je svećeničko geslo: “Sionu za ljubav neću šutjeti!” (Iz 62,1).

Hvala Vam za mogućnost da to kažem, a svim čitateljima portala https://rastimo-u-vjeri.com/ srdačan pozdrav i blagoslov.


– Razgovarao: Ivan Remeta (Johnny)

(Visited 341 times, 1 visits today)

Povezani članci

Učitavam....

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da je to vama u redu, ali možete odustati ako želite. U redu Pročitaj više

Također pročitajte
Flamenco, s kojim sam odrastao, ima nešto posebno u sebi:…