Duhovnost

Veličanstvena propovijed o. Ante Gabrića 1976. u Solinu: “Dok mi s Isusom živimo, dok se s Isusom žrtvujemo, mi moramo biti sretni”

“Bojiš li se ti priznati da si Isusov, stidiš li se ići u crkvu, stidiš li se ti primiti svetu pričest? Ako njega ne primiš gdje ti je život?

Ako ti Isusa nemaš, kako ćeš ga dati? Ako ga ne daš, zašto si na svijet došao? Zašto si na svijet došao ako ti Boga ne možeš drugima dati?”, upitao je vjernike u propovijedi o. Ante Gabrić u Gospinu prasvetištu u Solinu davne 1976. godine na obilježavanju tisućite godišnjice svetišta.

Veličanstvena propovijed velikog hrvatskog misionara oca Ante Gabrića u Gospinu prasvetištu u Solinu koju je održao davne 1976. godine na obilježavanju tisućite godišnjice svetišta objavljena je nedavno YouTube kanalu Pravo na život. Propovijed je u potpunoj tišini slušalo mnoštvo vjernika, a poslije svete mise razdragana je mladež oca Antu nosila na rukama. Njegove riječi koje vam donosimo neizmjerno su važne i u današnjem vremenu.

38 godina sam dolje u Indiji. Mnogi me mole da im nešto kažem kako mi dolje živimo, je li nam život težak, jesmo li sretni ili nesretni. Odmah na početku kažem: ‘Sretni smo!’ U 38 godina što sam dolje u Indiji nijedan dan nisam bio nesretan. I ljudi pitaju: ‘Pa je li to moguće?’ Ja kažem ‘jest’. Dok mi s Isusom živimo, dok se s Isusom žrtvujemo, mi moramo biti sretni.

Pa eto, braćo i sestre, par crtica iz našeg misionarskog života, iz moje župe, zove se Mariapoli, Marijino selo. Osnovali smo lani ovu novu župu, prije smo bili u župi svete Male Terezije u Bošontiju. To je dolje u džunglama, u delti velike rijeke Gangesa. Ljudski govoreći, teško je, močvare, kroz vodu i blato valja ići, pješice nedjeljom i dvadeset i trideset kilometara. Bosonogi smo. Nema tamo cipela, nema ni kruha. Rižu jedemo i u podne i navečer kad je imamo, nemamo mi toga svaki dan. Ljudski govoreći, opet velim, teško je. Ali mi smo sretni. Što nam daje sreću, i nama misionarima i našim vjernicima? Daje nam vjera, daje nam molitva.

Možda sam nekima već pisao o tom, a eto opetujem, nosio sam svetu pričest bolesnici, gubavici Melini. Dok je mogla dolazila je u crkvu šepajući, čitava desna noga joj je od gube gnjila. Kad nije mogla pješice, i na rukama i na nogama. Ta je junakinja dolazila u našu malu kapelicu u selu Ranigoru. Zadnja dva tjedna njezin muž Goku, sve su to novoobraćenici, donosio ju je na rukama u crkvu, jer ona nije htjela ispustiti svetu misu, nije htjela ispustiti svetu pričest. Zadnje nedjelje kad sam došao ni to se nije moglo. Groznica ju je tako uhvatila, gorjela je, bila je na smrti. I molila me je da joj donesem svetu pričest iza svete mise. I odnijeli smo. Kod nas je dolje u Indiji sloboda vjere. Mi možemo ići s Isusom i po selima i po gradu i pjevajući. Išli smo do njene male kolibice kao Tijelovska procesija, morao sam se uvući u tu malu kolibu, nema u njoj ni stola ni stolice ni kreveta, ničega. Ležala je na slami i na tu slamu sam stavio korporal i Presveti Sakrament, bila je to katedrala, živa katedrala u tim sundarbanskim džunglama. I primila je svetu pričest.

Draga braćo i sestre, ako sam ikad nebo vidio, vidio sam ga u licu te gubavice Meline. I kako je divnu molitvu ona molila, molitvu prave svetice! S posmijehom na licu, s posmijehom u srcu, moleći se za sve dobročinitelje, počevši od Svetog Oca u Rimu, za sestru Antoniju, našu hrvatsku misionarku koja je bila tada u Bošontiju i koja joj je poslala lijek, za one koji su joj donijeli malo sna, trave, jer imala je jednu malu kozicu. I primila je Isusa. Vjerujte braćo, to je vjera, to je život! Guba? Mi mislimo da je nesretna ta Melina, a njezina sreća je bila u vjeri, u Isusu. Velim opet, nebo sam tu vidio. Kad sam ove godine opet prošao kroz to selo, a nisam bio prisutan kod njezine smrti, išao sam na njezin mali grob kao na proštenište.

Starac Ponchu  kojega sam pokrstio bio je katekumen, o Isusu ništa još nije znao, znao je samo da je on Bog, da njega Isus ljubi i on mene pita: ‘Oče, hoću li morati još dugo čekati na Isusa?’ Nije, dao sam mu sveto krštenje. Ma da ste vidjeli sreću u njegovim očima!

Braćo i sestre, kad mi vidimo tu njihovu sreću, tu živu vjeru, ma kako ćemo se onda mi bojati svojih poteškoća, i gladi, i groznice?! Iskreno vam kažem, ne može se čovjek nikad tu ni umoriti, nikad čovjek ne može biti nesretan. Uvijek Isusa vidiš u njihovim očima, u njihovim srcima; i taj Isus stanuje i s nama.

Stoga danas, na ovaj sveti dan, ispitajmo se jesmo li tu došli zbilja samo kao na jednu svetkovinu, da čujemo pjesmu, da čujemo propovijedi, da vidimo naše biskupe i nadbiskupe ili smo došli da vidimo Isusa, da Isusa u srcu čuvamo, da Isusa drugima dademo. Tu je život, bez toga braćo i sestre iskreno vam kažem ne vidim ima li koji drugi put na svijetu. Ako ja Isusa nemam u sebi, ma što imam? Ako mi čitav svijet daš, i stotinu automobila, i stotinu frižidera, i milijune dolara, ma što imam od toga?  A jesi li mi dao Isusa, a to mi imamo, i kad tog Isusa čuvam u srcu, ma što mi drugo treba! I kad još Isusa mogu dati, a svi ga možemo dati, to nam je Gospa dala, to od Gospe mi učimo! Ona je Isusa primila, ona ga je sačuvala, ona ga je dala. Pa budimo junaci, junaci kao i ona Melina.

Mladi Korno kojega sam nedavno pokrstio, kad mu je stric čuo da će postati kršćanin tako ga je natukao, sve mu je nateklo. A taj mladi sveučilištarac, jedini sveučilištarac u čitavom svom plemenu dolazi k meni, iako tada još nije bio kršten: ‘Oče, sretan sam danas da sam za Isusa mogao nešto pretrpjeti.’ I kad su mu rođaci htjeli strica izmlatiti jer ga je tako nabio, on kaže: ‘Ne, Isus je s križa rekao oprostite svima!’ Taj junak sada je moj katekist u tim svim selima. Ne stidi se on vjere, ne boji se on priznati da je Isusov, nosi krunicu oko vrata i to je njegov ponos.

Bojiš li se ti priznati da si Isusov, stidiš li se ići u crkvu, stidiš li se ti primiti svetu pričest? Ako njega ne primiš gdje ti je život? Ako ti Isusa nemaš, kako ćeš ga dati? Ako ga ne daš, zašto si na svijet došao? Zašto si na svijet došao ako ti Boga ne možeš drugima dati? Božji život, eto to je naša sreća dolje!

Majke, vas osobito molim, naše obitelji su siromašne, ali imaju djece. Najmanje petero šestero djece u svakoj obitelji! Bog im dade. Nemamo mnogo, malo riže, ali što imamo sretni smo! Na Uskrs iza treće mise u 10 sati navečer prvo sam malo riže dobio, troje male djece sjedilo uza me. Uskrsna gozba je bila riža i donijeli su mi jedno jaje, sprženo jaje. I mi smo, to troje i ja, na četvero podijelili i svima je bilo dosta, svi smo bili sretni. Ma da budemo sretni dajući! Osobito vi majke, majke, naše roditeljke!

O Monijevoj majci sam vam jedanput pisao. Sjedio sam pred misijskom postajom, nosili su je u maloj košari, nemamo mi takvih ambulanta dolje. Rekli su joj u selu: ‘Umrijet ćeš, deveto dijete dolazi, ubij, živi ti’! A ta majka junakinja veli ‘ne, ne’. Donijeli su je u našu bolnicu i dragi Bog sačuvao i nju, sačuvao i malog Monija.

Braćo moja, sjetio sam se onda svoje pokojne majke, i ja sam bio deveti. I da moja majka nije bila majka, da se stidjela majčinstva, da se bojala, ne bi Ante tu bilo pred vama, ne bih ja Isusa mogao danas slaviti, ne bih dragu Gospu mogao ljubiti, pa s poštovanjem i zahvalnošću ja šaljem pozdrav pokojnoj majci na groblju u Metkoviću. Zahvaljujem joj i molim dragu Gospu na ovaj sveti dan u povijesti našeg hrvatkog naroda, pred Gospom, pred našom svetom kraljicom Jelenom, ja je zovem svetom jer je bila majka, pred vama majkama, molim vas, o molim vas sklopljenim rukama, budite nam majke, spasite nam narod svojom majčinskom ljubavlju, spasite nam domovinu, budite majke, ne budimo sebični! Eto to je glavna stvar u našem životu. Ma žrtvujmo se, nemojmo se križa bojati, bez križa braćo nema puta! Da je bilo drugog puta Isus bi ga sigurno izabrao, ma sigurno, ali on je izabrao križni put, on je izabrao kalvariju, on je izabrao križ. Eto to je tvoj i moj put, ne samo nas svećenika, redovnika i redovnica, svakoga od nas. Križ je sreća, dati sve, živjeti Božji život, daleko od grijeha. Ma sigurno, teško je, ali je i sreća čista nam savjest, možemo sve gledati, možemo sve ljubiti srcem Isusovim.

Molim vas na ovaj sveti dan, ne otiđimo s ovog svetog mjesta prazna srca, prazne duše! Ako se moramo ispovjediti, ako tebi srce kaže da si Isusa uvrijedio, ma ispovjedi se, primi Božji blagoslov, primi Isusa, daj Isusa i čuvaj ga! Čuvaj ga! On će ti dati milost. To će onda biti sveti dan u povijesti našeg naroda. Ovaj dan će ostati vječan. Ja vam iskreno kažem sa svoje strane, radostan i veseo ću natrag u Bengaliju. Koliko ću godina još biti ne znam, ali vaša će me ljubav držati. Našim novovjernicima ću reći da sam bio kod vas, da ste ih vi blagoslovili, da ste vi za njih molili, da smo mi jedno s njima u Isusu i Mariji.


Autor: Rastimo u vjeri/Izvor: HKM

(Visited 64 times, 1 visits today)

Povezani članci

Učitavam....

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da je to vama u redu, ali možete odustati ako želite. U redu Pročitaj više

Također pročitajte
Političari nemaju pravo zabraniti sakramente, rekao je glasno „Političari nemaju…