Ulomak iz jednog potresnog pisma koje je P. P. poslao ocu Agostinu iz Samostan San Marco

„Oče moj, čujte pravedne žalopojke našega preblagoga Isusa: „Kakvom mi nezahvalnošću ljudi plaćaju za Ljubav! Manje bi me vrijeđali da sam ih manje ljubio. Moj ih Otac više ne želi podnositi. A ja ih želim prestati ljubiti, ali…(i ovdje je Isus zanijemio i uzdahnuo, a onda je nastavio) moje je Srce stvoreno za ljubav!

Kukavice i mlaki ljudi uopće se ne trude pobijediti sebe u napastima, štoviše, upravo uživaju u svojoj zloći. Kada su moje izabranice stavljene na kušnju, napuštaju me. One koje su slabe zbune se i prepuste očaju, a jake me pomalo napuštaju.“
Potom je Isus nastavio: „Ostavljaju me samoga u crkvama noću i danju. Više se ne brinu za Presveti Oltarski Sakrament. Više se ne govori o tome Sakramentu ljubavi. A oni koji govore o njemu, ah, s kakvom ravnodušnošću i hladnoćom to čine!

Moje je Srce zaboravljeno. Nitko se više ne brine za moju ljubav. U svako sam doba ožalošćen. Moja je kuća postala za mnoge nekakvo kazalište za razgovor. Čak me zaboravljaju i moji službenici, na koje sam uvijek gledao kao na izabrane duše i koje sam ljubio kao zjenicu oka. Oni bi morali razveseliti moje Srce prepuno gorčine.

Tko bi u to povjerovao?! Od njih moram primati nezahvalnost i nerazumijevanje. Vidim, sine moj, mnoge…(ovdje je Isus zanijemio, od jecaja mu se stegnulo grlo, potajno je plakao) kako me licemjerno i prijetvorno izdaju odnoseći se prema svetoj Pričesti poput razbojnika, tako da nogama gaze rasvjetljenje i snagu koju im trajno dajem…“

Isus se još jadao. Oče moj, kako me boli kada vidim Isusa kako plače! Jeste li i Vi to kušali? Još je dodao: „Sine moj, trebam žrtvene janjce kako bih ublažio pravednu Božju srdžbu svoga Oca. Obnovi mi žrtvenu posvetu cijeloga svoga bića, i učini to bez ikakva pridržaja.“

Oče moj, ja sam mu obnovio žrtvu svoga života. I ako u sebi ćutim kakav osjećaj žalosti, onda se to događa dok razmatram Boga boli.
Ako Vam uspije, pokušajte naći duše koje će se prinijeti Gospodinu kao žrtve za grješnike. Isus će vam pomoći.“

Ne mogu te ostaviti ni minutu

Jednog je mladića Padre Pio prihvatio kao duhovnog sina još otkako ga je majka kao maleno dijete vodila u San Giovanni Rotondo.
Mladić je kasnije sam nastavio dolaziti u samostan na mise i ispovijed, no jednom je prilikom, prelazeći ulicu kako bi došao do autobusa za povratak kući, doživio strašnu nesreću. Na njega je, naime, naletio automobil i odbacio ga visoko u zrak. U tom je “letu” očima vidio naopako okrenut Gospin lik koji se nalazio u samostanu i shvatio što se događa. Prije pada na cestu, uspio je samo uzviknuti: “Draga Djevice Marijo, pomozi mi!”
Odmah je stigla hitna pomoć i prebacila ga u bolnicu. Liječnici su napravili pretrage, no sve je bilo u potpunom redu. Nisu mogli dokučiti zašto mladić ima krvi po majici kad nije imao ni ogrebotinu.
Čim je dobio dopuštenje napustiti bolnicu, potrčao je prema samostanu zahvaliti Padre Piju koji je molio u kapelici.
“Ne zahvaljuj meni, zahvali Djevici Mariji. Ona te spasila” – kazao mu je Padre Pio.
Nakon što je svetac vidio mladićeve oči pune ljubavi i veliki smješak na njegovu licu, svetac je dodao: “Sine moj, ne mogu te ostaviti samog ni minutu.” Potom ga je očinski zagrlio i nasmiješio se.

 

autor: P. P.

2,379 total views, 4 views today

Facebook Comments

Admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

*

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

%d blogeri kao ovaj: