U krizama života nikada ne diži ruku na sebe, vjeruj da uvijek postoji izlaz!

Prema pisanju „Večernjeg lista“ od 11. veljače 2019. godine: „ U posljednjih deset godina Hrvatska je izgubila gotovo 10 000 ljudi zbog samoubojstva. Puno ili malo? Svaki izgubljeni život je, naravno, previše, no nažalost, samoubojstvo kao čin samouništenja javlja se u svim društvima, kulturama i svim dijelovima svijeta.


Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, 2000. godine u svijetu je umrlo milijun ljudi zbog suicida. Svakih 40 sekundi u svijetu netko umre zbog suicida i prema međunarodnoj statistici, samoubojstvo je na devetom mjestu najčešćih uzroka smrti.“

Što je samoubojstvo ili suicid

Samoubojstvo je svjesno i namjerno oduzimanje života samome sebi. Rizične skupine su bolesnici od depresije i shizofrenije, ovisnici, adolescenti, zatvorenici. Prema statističkim podacima samoubojstvo se češće javlja u muškaraca, u gradovima te u razvijenim zemljama.

Katekizam Katoličke Crkve o samoubojstvu

Kanon 2280: Svatko je za svoj život odgovoran pred Bogom koji mu ga je darovao. On ostaje vrhovni gospodar života. Mi smo dužni prihvaćati život sa zahvalnošću i čuvati ga njemu na čast a sebi na spasenje. Upravitelji smo a ne vlasnici života koji nam je Bog povjerio. Njime ne raspolažemo.

Kanon 2281: Samoubojstvo protuslovi naravnom čovjekovom nagnuću da čuva i trajno održi svoj život. Samoubojstvo se teško protivi ispravnoj ljubavi prema sebi. Ono istodobno vrijeđa ljubav prema bližnjemu jer nepravedno kida veze uzajamnosti sa zajednicom obiteljskom, narodnom i ljudskom, prema kojima ima obveza. Samoubojstvo se protivi ljubavi živoga Boga.

Kanon 2282: Ako je počinjeno s namjerom da posluži za primjer, osobito mladima, samoubojstvo se također opterećuje težinom sablazni. Dragovoljna suradnja pri samoubojstvu protivi se moralnom zakonu. Ozbiljni psihički poremećaji, tjeskoba ili težak strah od iskušenja, trpljenja ili mučenja mogu ublažiti samoubojičinu odgovornost.

Kanon: 2283: Ne treba očajavati glede vječnog spasa osoba koje su same sebe usmrtile. Bog im  može, putovima koji su samo njemu znani, pružiti priliku spasonosnog kajanja. Crkva moli za one koji su si oduzeli život. Teško je znati što se događalo u glavi samoubojice prije počinjenja samoubojstva. Koliko je osoba bila pri svijesti? U kakvome psihičkome stanju? Što se događalo između nje i Boga u trenutku umiranja? Je li osoba možda požalila i u zadnji čas tražila oprost?……

Tako Katekizam Katoličke crkve opisuje i uči katolike o pitanju samoubojstva , života, samoubojičinog čina i vječnog spasenja. Znamo da je nekada, prije II. Vatikanskog koncila, Crkva strogo gledala na suicid. Samoubojicama svećenik nije išao na sprovod. Nisu im zvonila zvona župne crkve. A u nekim su se krajevima svijeta samoubojice pokapale izvan granica crkvenog groblja. Razvojem psihologije i antropologije Crkva je „ modernizirala“, promijenila svoj stav prema samoubojstvu. Hrvatski zavod za javno zdravstvo sa nadnevkom od 7. rujna 2018. godine, između ostalog piše:  U odnosu na zemlje Europske unije Hrvatska bilježi više stope smrtnosti zbog samoubojstva od prosjeka stopa za zemlje članice EU-a prije svibnja 2004. U usporedbi stopa za zemlje članice EU-a poslije svibnja 2004., Hrvatska bilježi podjednaku stopu samoubojstava za sve dobi ukupno; nižu stopu za dob do 64. godine te višu stopu za dob od 65 i više godina.“ Dakle, ne možemo se i nemamo čime pohvaliti, isti smo u toj problematici kao i ostali dio Europe. Po samoubojstvima ne prednjačimo, niti nazadujemo za EU. Možemo sasvim slobodno zaključiti da smo kao velikim dijelom katolička zemlja na istoj razini sa ekstremno sekulariziranom Francuskom, u kojoj se čak 50% građana ne krste.

Kiko Arguello, utemeljitelj Neokatekumenskog puta, daje najbolje odgovore na pitanja vezana uz samoubojstva naših suvremenika

U knjizi „ Kerigma“ U barakama sa siromasima, donosi da je filozofski gledano moguća kao posljedica čovjekova grijeha, „ontička smrt“. Citira filozofa Kierkegaarda koji je rekao da je „Najteža posljedica grijeha „ ontička smrt“, smrt najdubljeg dijela našeg bitka, smrt onoga što nas čini čovjekom.“ Svakome od nas Bog je dao neko poslanje u ovom životu, neku ulogu u „priredbi života“.  Ali ako ti đavao kaže da nema redatelja, da nema nikakvog Boga, jer Bog je zavidnik, nakaza, onda Boga  nema i ti si Bog samom sebi. U ovom trenutku najdublji korijeni tvoga biti-osoba su mrtvi. Tko te je stvorio? Tko to zna! Zašto živiš? Ne znam! Koja je tvoja uloga u svijetu, u ovom „ kazališnom djelu“? Ne znam!“ str. 98. Mnoge Hrvate je zahvatila nažalost takva „ ontička smrt“, besmisao života kao plod europske ekstremne sekularizacije. Gdje nije ništa više sveto: ne postoji, ili možda postoji Bog, sve je relativno. Brak nije svet, on je „ jedan običan papir“ koji kao svjedok svjedoći da smo supružnici. Kakav katolički moral? Čovjek određuje što je, a što nije moralno. „ Zašto bi se vjenčali, što će nam taj papir?“ Česti su odgovori na upit o crkvenoj ženidbi onih koji žive nevjenčano. A takvih „ katolika“ nije malen broj u Hrvatskoj. Kiko Arguello piše da je jedan od razloga samoubojstava u Europi „ne biti, otkriti da nisam ni za koga.“ Uz „ontičku smrt“ kao posljedicu grijeha, ovaj drugi razlog je također jaki argument kao dokaz za samoubojstva mnogih mladih ljudi. „Jedan je mladić u Švedskoj, na primjer, proživio razvod svojih roditelja: njegova majka živi s drugim čovjekom; njegov otac s drugom ženom. Susretnu se s njim tu i tamo da mu daju nešto novaca. Studira na sveučilištu. Imao je odnose sa jednom djevojkom neko vrijeme, kasnije s nekom drugom. S ovom zadnjom mislio je da stvari idu dobro, a potom je saznao da je otišla u krevet s njegovim najboljim prijateljem. U ovom trenutku pomišlja na samoubojstvo. Zašto? Zato što vidi da nije ni za koga, da ne postoji, da ga nitko ne voli.“ K. A. „ Kerigma“ str. 99. Verbum, Split, 2013.

U kojoj mjeri je Hrvatska ekstremno sekularizirana poput ostatka Europe

Prema svakom od zadnjih popisa stanovništva Hrvatska je vjernički gledano, većinski katolička zemlja, sa izrazito velikim postotkom građana koji se izjašnjavaju kao katolici. Jesu li oni stvarno katolici? Prakticiraju li svoju vjeru? Primaju li sakramente? Žive li euharistijsko zajedništvo u župi gdje borave i žive? To su velika pitanja za svakog tko se smatra katolikom. Sveti papa Ivan Pavao II. vrlo oštro je govorio o katolicima koji ne prakticiraju vjeru: „ Ako jedan kršteni prestane prakticirati vjeru i odluči da on upravlja vlastitim životom, njegovo krštenje je kao mrtvo.“  „ Kerigma“, str. 100. Moramo biti svjesni da je Hrvatska, htjeli mi to, ili ne, priznati, da je u njoj na djelu jaka ekstremna sekularizacija. Ona postaje opasnost za „ ontičku smrt“ pojedinaca. Da se pojedinci osjećaju u duši i savjesti bez Boga, da se osjećaju kao osobe koje nemaju nikakvu ulogu u obitelji, u župi. I da ih nitko ne voli. To su ne samo osjećaji starijih osoba u domovima za stare i nemoćne, nego i osjećaji velikog broja samaca i mladih u gradovima i selima. Gotovo da ne postoji nikakva razlika između grada i sela. A kada uz taj osjećaj postoji i osjećaj siromaštva, i k tome porok alkoholizma, tada u duši i srcu pojedinca može nastati pravi duhovni pakao. Može li se živjeti, a da se ne voli nikoga? Ima li takav način života svoj smisao? Život je ljubiti, ljubiti, biti altruista, živjeti za druge. Moliti se Bogu, i biti voljen od Boga i ljudi. Imati svoje aktivno poslanje, svoju ulogu u obitelji, narodu i Crkvi.

Molitva u trenucima beznađa

Gospodine, došao sam u životnu krizu, osjećam se napušten od svih pa čak i od tebe, osjećam da moj život nema smisla. Bojim se pomalo i samoga sebe. Ne razumijem zašto ovaj trenutak, ova duhovna bol. Promatram tvoj život, tvoje boli u Getsemaniju kad si bio sam i napušten od svojih prijatelja. Ti si ipak imao povjerenje u svoga Oca. Izgovorio si veliku riječ koja i meni može pomoći: “Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša, ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti”. Daj mi hrabrosti da ne bježim od ljudi, nego da znam moliti i prihvatiti njihovu pomoć, vjerujući da mi po njima ti pomažeš. Daj da vjerujući tebi nađem izlaz iz svih životnih poteškoća. To molim tebe koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen.

 


Autor: Vlč. Vladimir Trkmić

5,666 total views, 3 views today

Komentar

0 Komentara

    Nema komentara!

    Trenutno nema komentara, ali vi možete biti prvi koji će ostaviti komentar za odabranu objavu.

    Postavite odgovor

    Your email address will not be published. Required fields are marked *

    *

    Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

    %d blogeri kao ovaj: