Vijesti iz Vatikana

Tvoje obraćenje neka bude Molitva, hod u vjeri i vidje ćeš promjenu u svom životu

Papin nagovor prije i nakon molitve Anđeo Gospodnji u nedjelju 6. prosinca 2020.


Prije Angelusa

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Evanđelje ove nedjelje (Mk 1, 1-8) stavlja nam pred oči lik i djelo Ivana Krstitelja. On je pokazao svojim suvremenicima hod vjere sličan onom koji se u došašću predlaže nama koji se pripremamo primiti Gospodina o svetkovini Rođenja Gospodinova. Taj hod vjere je hod obraćenja. A što znači riječ „obraćenje“? U Bibliji znači prije svega promijeniti smjer i pravac, te, dakle, promijeniti način razmišljanja. U moralnom i duhovnom životu obratiti se znači učiniti zaokret od zla na dobro, od grijeha na Božju ljubav. To je ono što je učio Krstitelj, koji je u Judejskoj pustinji „propovijedao krst obraćenja na otpuštenje grijeha“ (r. 4). Primanje krštenja bio je vanjski vidljivi znak obraćenja onih koji su slušali njegove propovijedi i odlučili vršiti pokoru. To se krštenje zbivalo uranjanjem u Jordan, u vodu, ali ono je bilo beskorisno, bilo je samo znak, i bilo je beskorisno ukoliko nije postojala spremnost pokajati se i promijeniti život.

 

Obraćenje uključuje bol zbog počinjenih grijeha, želju za oslobođenjem od istih, odluku da ih se jednom zasvagda isključi iz vlastitoga života. Da bi se isključilo grijeh, treba odbaciti također sve ono što je s njim povezano, sve što je povezano s grijehom, to jest treba odbaciti svjetovni duh, pretjerano držanje do udobnosti, zadovoljstva, blagostanja, bogatstava. Primjer tog odvajanja ponovno nam dolazi iz današnjeg Evanđelja u liku Ivana Krstitelja: on je čovjek isposnik koji se odriče površnosti i traži ono bitno. To je prvi vid obraćenja: odvajanje od grijeha i svjetovnosti. Započeti hod odvajanja od toga.

Drugi vid obraćenja je svrha hoda, a to je traženje Boga i njegovoga kraljevstva. Napuštanje udobnostî i svjetovnog mentaliteta nije svrha sebi samom, nije neka askeza kojoj je isključiva svrha to da se čini pokoru: kršćanin nije „fakir“. To je nešto sasvim drugo. Odvajanje nije svrha samom sebi, nego ima za cilj postizanje nečega većeg, to jest Božjega kraljevstva, zajedništva s Bogom, prijateljstva s Bogom. Ali to nije lako, zato što postoje mnoge spone koje nas drže uz grijeh pa to nije lako… Napast nas uvijek vuče dolje, pa tako i spone koje nas drže uz grijeh, a to su nestalnost, obeshrabrenost, zloća, štetna okruženja, loši primjeri. Katkad je previše slab poticaj koji osjećamo prema Gospodinu i čini se malne da Bog šuti; njegova obećanja o utjesi čine nam se dalekima i nestvarnima, jednako kao i slika brižnog i hitrog pastira koju nam pred oči stavlja današnje čitanje iz knjige proroka Izaije (usp. Iz 40, 1.11). I tada smo u napasti da kažemo da je nemoguće zaista se obratiti. Koliko smo samo puta osjetili tu obeshrabrenost? „Ne, ja to ne mogu! Nešto započnem, a zatim se vratim natrag“. I to je loše. Ali to je moguće, moguće je. Kada ti dođe pomisao da kloneš nemoj ostati na tome, jer je to živi pijesak, to je živi pijesak: živi pijesak života u osrednjosti. To je osrednjost. Što se može učiniti u tim slučajevima, kad bi pojedinac htio ići ali osjeća da mu to neće poći za rukom? Prije svega treba se sjetiti da je obraćenje milost: nitko se ne može obratiti vlastitim silama. To je milost koju ti daje Gospodin i zato treba snažno za nju moliti, moliti Boga da te On obrati, jer se mi uistinu možemo obratiti u mjeri u kojoj se otvorimo Božjoj ljepoti, dobroti, nježnosti. Pomislite na Božju nježnost. Bog nije neki grdi otac, zao otac, to ne. On je nježan, silno nas ljubi, kao dobri Pastir koji traži posljednju od ovaca iz svojega stada. On je ljubav, a obraćenje je ovo: Božja milost. Kreni na put, jer te On pokreće da kreneš na put i vidjet ćeš kako će On doći. Moli, hodi i uvijek ćeš učiniti korak naprijed.

Neka nam Presveta Marija, koju ćemo preksutra slaviti kao Bezgrešnu, pomogne sve se više odvajati od grijeha i svjetovnosti i otvoriti se Bogu, njegovoj riječi i njegovoj ljubavi koja izvodi na novi život i spašava.

 

Nakon Angelusa

Draga braćo i sestre,

Od srca pozdravljam sve vas ovdje prisutne – trebalo je hrabrosti doći po ovom ružnom vremenu! – Rimljane i hodočasnike kao i sve oni koji su s nama povezani putem medija.

Kao što vidite na Trgu je podignuto božićno drvce, a postavljaju se i jaslice. Kroz ove dane i u mnogim se domovima pripremaju ta dva božićna znaka, na veselje djeci… a i odraslima! To su znakovi nade, osobito u ovim teškim vremenima. Ne zaustavljajmo se na znaku, nego se vinimo do značenje, to jest Isusa, Božje ljubavi koju je On objavio, vinimo se do beskrajne dobrote čijim je svjetlom posuo svijet. Nema te pandemije, nema te krize koja može ugasiti to svjetlo. Pustimo joj da uđe u naše srce i pružimo ruku onome koji je u potrebi. Tako će se Bog iznova roditi u nama i u našoj sredini.

Svima želim ugodnu nedjelju! Molim vas, ne zaboraviti moliti za mene. Dobar tek i do viđenja!

 


Autor: Rastimo u vjeri/ Izvor: Vatikan

(Visited 2 times, 2 visits today)

Povezani članci

Učitavam....

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da je to vama u redu, ali možete odustati ako želite. U redu Pročitaj više

Također pročitajte
U petak 4. prosinca preminuo je isusovac časni brat Ivan…