Tomislav Ivančić: Središte sigurnosti jest Euharistija!

Čovjek spoznaje prirodne zakone svojim razumom, ali posjeduje i spoznaju koja se ne odnosi samo na područje egzaktnih znanosti. Prosvjetiteljstvo je uvelo čovječanstvo u zabludu smatrajući da je samo razumska spoznaja prava spoznaja i da sve drugo, a to znači i religiozna i druge spoznaje nemaju smisla.

No, ta objektivna spoznaja čovjeka ne usrećuje, ne daje mu smisla, ona ne dotiče njega osobno. Što čovjeku znače kemijsko-fizikalni procesi, što znači sva tehnika, svi kompjutori i svi izgrađeni gradovi, ako on mora umrijeti, ako mora patiti, ako ga drugi ostave, ako u sebi doživljava muku, besmisao i smrt? Stoga uz tu objektivnu, izvanjsku spoznaju postoji i nutarnja, subjektivna ili hermeneutska spoznaja.

To je spoznaja smisla, to je povjerenje u budućnost, u argumentiranost svega što čovjek radi, za što živi, to je povjerenje u ljude, u Sveprisutnoga u prirodi i u svemiru, to je povjerenje u onoga koji nas je postavio u život i svijet. Ta nutarnja spoznaja probija zid smrti, ona se provlači kroz mrak, patnje, operacije i bolesti. To je spoznaja koja čovjeka osmišljava, to je spoznaja koja ga čini humanim, sretnim, koja ga čini sposobnim da uopće živi.

To je čovjekova spoznaja vlastite osobnosti, ovisnosti o Stvoritelju, spoznaja Boga koji je sve stvorio, spoznaja smisla, ljubavi, povjerenja, pravde i slobode. U biti, to je vjerska spoznaja. To je, naime, dokučivanje smisla, života i rada duhovnim ticalima.

Osjetilima i razumom čovjek dotiče mrtvu stvarnost oko sebe. Nutarnjim pak ticalima ima povjerenja u čovjeka, oslanja se na smisao i u patnji, pa i privremeni besmisao. On doznaje koji mu je put da ode s ove zemlje i da živi.

Čovjek, tražeći smisao i spoznajući vjerom, doznaje zapravo smisao religija, te usred religija spoznaje kršćanstvo i Crkvu. On u Isusu Kristu otkriva ono što u sebi traži. On u njemu vidi smisao patnje, smrti i hodanja ovom zemljom. Tako u Crkvi nalazi osmišljenje sebe, informacije za svoju budućnost i sigurnost na koju se može osloniti.

Središte te sigurnosti u Crkvi jest euharistija. Objektivno gledajući, čovjek ne može razumom spoznati niti razumjeti da je u kruhu prisutna Isusova smrt i uskrsnuće i u vinu Bog sam, ali to doznaje vjerom. Kao što je čovjek svjestan da u buketu cvijeća nije samo darovano objektivno cvijeće, nego ljubav darovatelja, kao što spoznaje da je u kupljenoj i darovanoj čokoladi ne samo ono što se jede, nego i ono od čega srce živi, povjerenje i ljubav darovatelja.

Kao što čovjek spoznaje da u ocu i majci nije samo ono objektivno spoznato, a to znači njihovo tijelo, nego daleko više njihova besmrtna, nevidljiva duša koja ga grli, tako kršćanin uviđa u euharistijskom kruhu i vinu da je tu ne samo to što se sjetilima spoznaje, nego daleko više ljubav Isusa Krista, njegova smrt za čovjeka, njegova čovjekoljubivost, njegovo oproštenje grijeha i život vječni koji nam se daruje. Tako euharistija najdublje dotiče ljubav Isusa iz Nazareta, a onda i ljubav čitavoga Presvetog Trojstva.

Kao što u objektivno spoznatim slovima neke pozivnice na gozbu spoznajem nevidljivu ljubav i prijateljstvo onih koji me pozivaju, tako u vidljivo spoznatim znakovima kruha i vina vidim poziv Boga na njegovu gozbu. Kao što mi prijatelj može poslati pismo i u njemu poruku da se ne bojim u određenim krizama života, tako mi prijatelj Isus u kruhu i vinu, u tim euharistijskim znakovima, daruje poruku da se ne bojim, jer on je sa mnom.

»Tko jede moje tijelo i pije moju krv, ostaje u meni i ja u njemu«, kaže on. »Tko jede moje tijelo, neće umrijeti nikada«, kaže on. »Tijelo je moje hrana za život svijeta. Ja sam kruh života«, kaže Isus. »Tijelo je moje zaista jelo i krv je moja zaista piće«, kaže on.

»Tko to jede i pije, ima život vječni«, kaže Isus. Sve su to dakle hermeneutske, vjerske istine, od kojih čovjeku duša zaželi poletjeti ususret Bogu, smislu i budućnosti. U jednostavnim znakovima kruha i vina krije se veličanstvena poruka neba, budućnosti, smisla života i pobjeda nad grijehom, smrću, đavlom i svakom negativnošću.

Zato je važno da kršćani svaki dan, a neizostavno nedjeljom, slave euharistiju. To je hrana njihove duše, snaga za život, čovjekoljubivost i izdržljivost u svim tegobama. Blagujući Isusovo tijelo i pijući njegovu krv mi postajemo kao on, mi se mijenjamo i postajemo vječni već ovdje, usred ograničenosti svijeta, i sposobni, kada dođe čas, doputovati u vječnost.

 

Autor: Oaze života

3,565 total views, 3 views today

Komentar

0 Komentara

    Nema komentara!

    Trenutno nema komentara, ali vi možete biti prvi koji će ostaviti komentar za odabranu objavu.

    Postavite odgovor

    Your email address will not be published. Required fields are marked *

    *

    Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

    %d blogeri kao ovaj: