Svojim predivnim glasom proslavlja Gospodina, pročitajte svjedočanstvo Djordjije Palić

Djordjijin život nije uvijek bila samo pjesma, ali vjera u Boga daje nadu 

 Djordjija Palić svojim glasom proslavlja Gospodina, slavi život. Rođena je u Janjevu, hrvatskoj ‘provinciji’ na Kosovu, a u Zagreb je sa svojom obitelji došla tijekom ratne 1991. godine. Pjeva otkada zna za sebe. Ima tri sestre Elizabetu, Korneliju i Mihaelu Karlu koje također pjevaju. Završila je Agronomski fakultet. No, jedino u glazbi, kako je jednom prilikom izjavila u razgovoru za Pastoral mladih, vidi svoju budućnost.

Djordjija radi kao mentor u školi pjevanja Husar&Tomčić, broji mnoge suradnje s našim poznatim pjevačima te je objavila brojne duhovne pjesme; kako samostalno, tako zajedno sa sestrama i poznatim duhovnim zajednicama u Zagrebu.

Svoje svjedočanstvo Djordjija je podijelila s Ivom Jurčević za portal Duhos kojeg vam prenosimo:

Djordjijin život nije uvijek bila samo pjesma. Završila je agronomiju, te iako nema iskustva u završenoj struci, svjedoči koliko je navika učenja i rada bila ključna za sve daljnje u njezinom životu. Premda joj je djetinjstvo obilježio rat i oskudica u materijalnom, ističe kako su vjera i odlazak na Svetu Misu, zajedno s obitelji, imali veliki značaj za njezin život. Prisjeća se dana kad je pjevala na Gibonnijevim koncertima, a paralelno s tim dijelila letke za dodatnu zaradu. Važno je osvijestiti da ne možemo odjednom činiti velike stvari, već treba krenuti od onih manjih i nikada ne zaboraviti kako smo započeli.

Istaknula je također na zamke vremena u kojem živimo i mentaliteta po kojem je sve oko nas crno, besmisleno, bez vizije i budućnosti, bez jasnog cilja. To su laži u koje nas uvlače mediji i okolina koja slijepo prihvaća nametnutu “istinu“. Bez perspektive i pogleda odozgo, nosimo konstantan osjećaj nedostojnosti. To je razlog zašto zakopavamo talente koji su nam dani. Ukoliko nosimo osjećaj vlastite manjkavosti i netalentiranosti ne možemo voljeti sebe. Ako pak ne volimo sebe na ispravan način, nećemo moći voljeti ni brata, ni sestru, niti kuću u kojoj smo rođeni, ni grad, ni Slavoniju pa ni svoju Domovinu. Niti jedan dar nije manje vrijedan, baš zato što nam je svaki od Boga dan. Božje milosrđe je nemjerljivo i jednako za sve ljude. Kako nam je sve pa i sama vjera dano; tko smo mi da zatajimo primljeno?

Čini se, napominje Djordjija, kako upravo danas u moru duhovnog sadržaja, zajednica i kršćanskih medija, nikad nismo bili više slijepi, gluhi i nijemi za Božju stvarnost i poziv. Ipak, i tu imamo Božju pomoć kroz sakrament ispovijedi u kojoj nam svaki put ponovno Bog daje priliku da krenemo ispočetka. Daje nam priliku za novi početak, novo srce i nove oči. Kao rezultat zdravog prihvaćanja sebe i svojih talenata, kroz upotrebu istih i djelatno življenje vjere, proizlazi svetost. Svetost nije nešto rezervirano za pojedince, dapače, svetost je naša obveza još danas, a ne za pet godina, deset, za starost. Upravo zato, govori Djordjija, bitno je prepoznati sve ono što nas koči na tome putu. Sve ono što nas uvlači u depresiju, zbog ponavljanja istih stvari godinama.

Kad krenemo mijenjati one naizgled nebitne sitnice, steći ćemo naviku i tako rasti na putu svetosti. Ne bojmo se priznati koje su naše prepreke na tom putu. Ne bojmo se poniziti, jer su nas uvjerili da ne možemo biti uspješni i ponizni istovremeno. Poniznost otvara vata Božjoj milosti. Zato smo pozvani prestati očajavati, odbaciti svaki strah i stid, biti zahvalni na svemu što nam je dano i radosno prihvatiti izazov te biti produžeci Kristovih udova u ovom gradu, Domovini i svijetu

 


Autor: dnevno.hr

10,117 total views, 2 views today

Komentar

0 Komentara

    Nema komentara!

    Trenutno nema komentara, ali vi možete biti prvi koji će ostaviti komentar za odabranu objavu.

    Postavite odgovor

    Your email address will not be published. Required fields are marked *

    *

    Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

    %d blogeri kao ovaj: