Svjedočanstva

SVJEDOČANSTVO O HITNOM USLIŠANJU PO ZAGOVORU SVETOGA JOSIPA

U petak 4. prosinca preminuo je isusovac časni brat Ivan Pavin, u 81. godini života i 66. godini redovništva.

Ovdje donosim opis jednog brzog uslišana sv. Josipa koje ne želim prepustiti
zaboravu jer sam bio i sam svjedok toga što se dogodilo.

Bilo je to početkom 1946. godine u Podravskoj Moslavini. To je vrijeme početka poslijeratnog partizanskog terora u Slavoniji. Bilo je dovoljno da se pojedinca prokaže kao neprijatelja pa da ga se bez ikakve provjere odvede na strijeljanje. Redovito su to izvršavali na kraju sela, bez svjedoka, da se narod ne pobuni.
Moji roditelji Ivan i Roza Pavin (dj. Crnčan) iz Podravske Moslavine imali su tada sedmero djece.
Majka Roza noć prije toga događaja usnula je neobičan san koji nam je ispripovjedila nakon što se sve sretno završilo: “Jedne noći u snu sam vidjela kako mi se približava velika zmija. Uplašila sam se, ali onda sam brzo počela zazivat i pomoć svetog Josipa.
Čim sam počela moliti, zmija se okrenula i povukla.“ Ujutro nakon toga sna na vrata su lupali partizani. Bila su dvojica, s puškama na ramenu. Pitali su: “Gdje je gazda?” – Tražili su našega oca Ivana. Bio je u štali, hranio je konje i krave. Kad je došao, rekli su mu: “Ti ideš s nama!”
Jedan od mogućih prokazivača našega oca mogao je biti prvi susjed koji je stalno iskazivao mržnju prema cijeloj obitelji. Majka Roza je znala što znači ovaj odlazak – da je to osuda na smrt. Suze su joj krenule na oči, a onda se sjetila one zmije u snu.
Čim su za sobom zatvorili vrata rekla je: “Djeco, svi na koljena!” Svi smo odmah ustali i kleknuli pred sliku svetoga Josipa koja je visjela na zidu i počeli moliti devetnicu – da nam se otac vrati živ!  Oca Ivana su vodili prema kraju sela na zapad, u smjeru Čađavice. Što se dalje događalo pripovijedao nam je naš otac kad se vratio: “Nakon što smo prešli oko 200 metara, prije velikog kanala, s druge strane ceste pojavio se Matija Rastijin.
Kad me je  vidio da me vode, znao je da to znači da me vode na strijeljanje. I taj čovjek, koji uopće  nije bio ni vjernik, ni moralna života, dapače bio je psovač i raskalašen, sada je iz svega glasa počeo galamiti na ovu dvojicu partizana: ‘Hej, ne može to tako! Ovoga ne smijete!
Ne znate što radite! On ima puno djece! Tko će se za njih brinuti? Ja znam kakav je to čovjek. I svojim životom vam za njega garantiram da nije ništa kriv! Pustite ga!’

Matija je inače bio njihov suradnik i doušnik pa se usudio galamiti na njih i protiviti se.

Kad su ovo čuli, a iznenadila ih je i njegova odlučnost, ova dvojica partizana su se pogledali, zatim se jedan od njih okrenuo prema Ivanu i rekao: ‘Bježi kući’! Kada sam se od njih okrenuo i pošao kući, mislio sam da će mi nakon tri koraka pucati u leđa.
Međutim to se nije dogodilo. Napravio sam još tri koraka, još nitko nije pucao, a onda sam se počeo nadati da ću ipak preživjeti i tako je Bogu hvala i bilo.– završio je svoje  svjedočanstvo naš otac. A kad se vratio kući zatekao nas je sve još uvijek na okupu kako klečeći molimo pred slikom svetog Josip.
Nekoliko dana kasnije Matija Rastijin je susreo najstarijeg Ivanova sina (on je tada imao 14 godina) i rekao mu: “Lovro, meni možeš zahvaliti što ti je otac živ!” Lovro se vratio kući i ispričao to majci. Majka Roza je razmišljala i rekla: “Stvarno, ja bih mu morala zahvaliti!” Nakon nekog vremena susrela ga je u selu. Pitala ga je: “Pa kako si se ti, Matija, usudio vikati na njih? Mogli su i tebe ubiti?” “Oni mene poznaju,
a i ja znam njih.   Kad sam vidio da ga vode, u meni se nešto probudilo, nekakav bijes i ljutnja, nešto me je iznutra tjeralo da na njih počnem galamiti iz svega glasa.
I vikao sam: ‘Ne smijete ga ubiti…'” Našoj majci Rozi je bilo jasno tko je taj koji je ovoga čovjeka potaknuo ili natjerao da se zauzme za našega oca: bio je to sveti Josip čiju su pomoć upravo u taj čas žarko molili.
U vrijeme tog događaja Roza i Ivan su imali sedmero djece, a kasnije im se rodilo
još troje.
Svi su poživjeli i imali obitelji, a imali su i veliki broj unuka. Jedan od sinova
postao je svećenik, isusovac Slavko Pavin, a Ivo Pavin, koji je u toj skupini molitelja
bio najmlađi, postao je također isusovac, brat redovnik i on je taj koji je zapisao ovo
svjedočanstvo o milosti koju nam je posredovao sv. Josip.

Autor: Rastimo u vjeri/ Piše: br. Ivo Pavin, D. I./ Datum svjedočanstva  26.7.2020 g

(Visited 31 times, 19 visits today)

Povezani članci

Učitavam....

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da je to vama u redu, ali možete odustati ako želite. U redu Pročitaj više

Također pročitajte
Danas želim progovoriti o stavovima onih koji neizmjerno ljube Boga.…