Svjedočanstvo glumice Edite Majić: Nikakva žrtva s moje strane nije dovoljna da vratim ljubav koju mi Bog daje!

U svibnju 2004. godine, mlada hrvatska glumica Edita Majić neočekivano je najavila da se povlači s kazališnih dasaka i odlazi u najstroži karmelićanski samostan Svetoga Josipa u španjolskom gradiću Avili.


Otkad je otišla nije prestajalo zanimanje javnosti za razloge i povode takve odluke mlade glumice koja je za svoj redovnički život izabrala najstrožiji red u Katoličkoj crkvi. To su bosonoge karmelićanke, koje svoj život provode u molitvi, kontemplaciji i potpunom odricanju, živeći čak i usred zime bez obuće, u vrlo skromnim uvjetima prvog reformiranog samostana što ga je početkom 17. stoljeća osnovala i u njemu živjela najpoznatija mističarka toga vremena Sveta Terezija Avilska (djevica i crkvena naučiteljica). Ne­­kadašnja prvakinja Zagrebačkog dramskog kazališta “Gavella” danas živi, moli i radi u Španjolskom karmelićanskom samostanu u Avili.  39-godišnja Edita Ma­jić  21. listopada prošle godine zavjetovala se na vječni život u samostanu i postala Kris­to­vom za­­ruč­nicom kao sestra Edita Marija Od Križa (redovničko ime). I za­uvijek je ostavila svjetovni život iza sebe.

Kad je Edita Majić napustila Hrvatsku i ušla u samostan u Avili, gradić stotinjak kilometara zapadno od Madrida, mnogi nisu vjerovali da će ondje zaista i ostati. Ne stoga jer bi jednu od najtalentiranijih glumica njene generacije smatrali hirovitom, nego zato što su avilske karmelićanke (red koji je 1562. osnovala Sveta Tereza Avilska) najstroži red u katoličkoj cr­kvi.  Sestre u samostanu, naime, žive vrlo skromno: u siromaštvu, radu, postu i molitvi. Svaka ima svoju sobicu, takozvanu ćeliju s ležajem od slamarice. Ia­­ko u sa­­mo­stanu nema grijanja, čak ni zimi, pokrivaju se tek pre­­krivačem od čohe i na nogama nikada ne nose čarape zbog čega ih zovu “bosonoge karmelićanke”. Nemaju elek­­trično kuhalo ni toplu vodu, a većinu godine poste. Os­tatak žive od “Božje providnosti”, odnosno jedu samo ono što dobiju na milodar od nesebičnih ljudi ili što sa­­me uzgoje. Telefon je jedan od rijetkih “luksuza” u samostanu.  Inače, sve vrijeme provode u tihoj mo­­litvi, a s os­­talim svijetom kontaktiraju preko otvora u zidu s dvo­­strukim rešetkama, jer je svaki fizički kontakt zabranjen. Samostan ima divan vrt u kojem sestre smiju provoditi određeno vrijeme. Avila je poznata kao grad u kojemu pada mnogo snijega i dugo se zadržava. Nalazi se na više od tisuću metara nadmorske visine pa za njega kažu da je najbliži Bogu. Ulaskom u samostan Edita je morala odrezati svoju dugu kosu po kojoj je kao glumica bila prepoznatljiva, a od osobnih stvari zadržala je samo fotografije obitelji. Zbog svega toga su se njezini brojni kolege i nekadašnji prijatelji nadali da će joj samostan u Avili biti samo privremeni dom. I da je pitanje dana kad će se vratiti u rod­ni Split. U to su vjerovali sve do nedavno, dok nisu do­­z­nali da je 21. listopada 2008. položila takozvane “vječ­­ne zavjete siromaštva, čistoće i poslušnosti”. Vječne zavjete Edita je položila u samostanskoj Crkvi sv. Josipa u kojoj je točno prije četiri godine položila prvi, privremeni zavjet. I tada je uz nju bila njezina najuža obitelj: mama Jadranka i mlađa braća Đani i Teo s današnjom suprugom Goranom te prijateljice, Dubrovkinja Jasna Jukić i Zagrepčanka Mirna Bertol, jedine od starog Editina društva koje je posjete barem jedanput godišnje i redovito joj pišu. Ovaj je put, pak, u Avilu stiglo i pedesetak hodočasnika iz Hrvatske zajedno s don Jozom Mu­­žićem, svećenikom u splitskoj Crkvi sv. Filipa Nerija, u koju gospođa Jadranka, Editina majka, odlazi zadnjih godina. Svečana koncelebrirana Sv. Misa slavljena je u prijepodnevnim satima, a crkva je bila prepuna. Misu je predvodio tamošnji mjesni biskup uz koncelebraciju dvadesetak svećenika. Edita se nalazila u prostoriji iz koje se na oltar gleda kroz dvostruke rešetke. Bila je u svečanoj odori: preko smeđeg habita imala je bijeli ogrtač (plašt), a na glavi bijeli vijenac i crni veo kakav no­­se sestre.

Edita je zavjete položila na isti datum kao i prve karmelićanke te njezina priorica, časna majka Ju­­li­ja. Trenutačno je u samostanu 16 sestara. Među njima je i jedna djevojka iz Splita koja je došla poslije Edite. Sve su uvijek nasmijane i radosne. Inače, sestre međusobno smiju razgovarati samo dva sata dnevno – poslije ručka i večere, a najveći dio svog vremena mole se za spas du­­ša, što im je osnovna briga i zadaća. Od ulaska u samostan Edita se, naime, ponovno vratila svojoj prvotnoj ljubavi – slikanju, koje je godinu dana studirala prije nego što je upisala glumačku akademiju. Nje­­zini radovi prodaju se u samostanskom muzeju ili ih sestre daruju dobrim ljudima kao znak pažnje. Edita se i kao Isusova zaručnica smije baviti svojim hobijima – sli­­kanjem, pjevanjem i skladanjem na klaviru ili gitari – ali ne toliko kao do sada, jer sve sestre imaju  samostanske ob­­­veze. Editino prvo službeno zaduženje je vođenje do­­maćinstva u samostanu, kao što je priprava hrane i njezina raspodjela. A Edita je istinski sretna, jer njezin sadašnji život svjedoči da je Bog dois­­ta živ. Editino se lice u protekle četiri godine nije ni­­malo promijenilo. Izgleda isto onako mlado kao i kad je odlazila. Evo što drugima izjavljuje kada je sada upitaju zašto je ušla u tako strogo zatvoreni samostan:

«Za sve je zaslužan Bog. Ja sam samo obična grešnica kojoj se on smilovao. Nikakva žrtva s moje strane nije dovoljna da mu vratim ljubav koju mi daje i koju osjećam. Njemu zahvaljujem za sve što imam”.

I prije je Edita bila skromna, nije voljela kad bi  se drugima lijepo pričala o njoj, premda je imala sve: ljepotu, pamet, talente… Kao mala djevojčica nije voljela ići u Crkvu, a i sve sakramente je primila kao odrasla osoba. No, u njezinom životu dogodio se jedan veliki preokret i nakon mnogo molitvi i propitivanja, kao i svakog jutra odlaženja na misu u crkvu Sv. Josipa na zagrebačkoj Trešnjevci, ona se odlučuje na redovnički život. Budući da klauzurne karmelićanke kod nas ne žive baš ovako još stroži redovnički život, ona zato odlazi u Avilu. Tko zna, možda na kraju bude i svetica. Ona je na sebe preuzela križ svih ljudi za koje se moli, posebice siromašnih i nemoćnih, što znači i njezino ime – sestra Edita Od Križa, kojem je sada dodala svoje kršteno ime Ma­­rija

Izvor:  www.prudencija.hr


2,548 total views, 6 views today

Komentar

0 Komentara

    Nema komentara!

    Trenutno nema komentara, ali vi možete biti prvi koji će ostaviti komentar za odabranu objavu.

    Postavite odgovor

    Your email address will not be published. Required fields are marked *

    *

    Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.