Svjedočanstva

Svjedočanstva! Sanjao sam da si tu sa Kristovim vojnikom!

Kada sanjaš onda sanjaš. Kada toneš u tminu i želiš što dublje pobjeći od svih, kada ti nitko ne treba, tada se pojavi ime koje zazoveš, prijatelja.


Ne zazivaš Isusa, jer se ime gospodnje ne spominje uzalud. Tako je bilo i sa mnom. Tonuo sam u tamu, toplu, gotovo tamno opipljivu, i stigao na dno. Dno je bilo načičkano šiljastim stalagmitima, malim jedva 5 centimetara. Produžio sam dalje u mrklom mraku koji je pozivao na odmor, i smrt, te sam naišao na vlažno tlo, ljepljivo kao od krvi. Nisam siguran jer nisam vidio svojim očima, ali je ljepljivo bilo. Tu sam zaspao.

Probudio sam se i oko mene ponovo tama. Počeo sam se na glas smijati jer mi je godilo to ne buđenje, nikoga nema, nitko me ne treba, nitko me ne zove niti priča o meni. U tami dok sam na sve četiri polako hodio naprijed, ma gdje i koji pravac to bio, vidio sam ispred sebe dvije zlatne osobe. Jedna djevojka i velečasni- Kristov vojnik Ladislav. Tu sam zakočio jer sam previše gorčine popio u svom prvom braku, i za svaki slučaj sam se pomakao natrag par metara, za svaku sigurnost. Iznenada sam osjetio prisutnost nečiju. Bila je to moja mama. Slijepa je. Ne vidi me. A tko ju je postavio tu je običan idiot. Nisam je htio uznemiravati, liječnici su joj dosta toga natovarili a i ona njima o meni. Druga osoba koja je bila tu u blizini je bio lokalni mafijaš. Ispružio sam prste kao da pucam iz pištolja i kazao: Kšš! Mafijaš pade kao pokošen. Nije više ustao. Pitao sam se samo: “Šta moja mama radi tu? Kakvu štetu je sada htjela napraviti!? I po čijem nagovoru? Ona stara jedva se kreće, a toliko zlobe u njoj da se osjeti na na daljinu sa svim dovoljno da se maknem od nje”. Načas sam stao i sjeo kada su počeli prolaziti neki, ljudi, jedan, drugi, treći mi liči na jednu osobu ali nisam siguran jel on brat moje žene. Znao sam to a ženu svoju nisam niti upoznao tek sam je vidio u zlatnom svjetlu.

Nisam Gogija dirao jer se pokojni ne diraju. Iza njega je bio netko tko ga je proganjao zbog nečeg, on je to znao, a ja sam se makao na stranu. Vrlo čudan san sam sanjao. Ostao sam sjediti na mjestu gdje sam odlučio uz Njegovu pomoć sjediti, daleko od matere, i mrtva mafijaša. Čudio sam se pa ni oružja nisam imao. Shvatio sam tada: imam nešto. Imam kliker za nešto a to ću tek otkriti. Jednu noć prije sna, kao da sam osjetio poziv te sam stavio ruku na Lidijinu oteklinu na lijevom bedru, isto kao što je njen brat imao kada je dobio rak, nešto malo iznad bedra, nisam doticao kožu, i zamolio: Dragi svetci, Anđeli nebeski i zemaljski treba mi mala vaša pomoć, gospođo kod kontejnera dobili ste od mene nekoliko puta desetak kuna, trebam i Vašu pomoć, samo da me pogurate u dobre svrhe to radim evo i pregledajte.

Osjetio sam nešto nezemaljsko. Zaspao sam. Ujutro sam se probudio. “Ooooo Lidija, ajmo kavu piti. Ajde kaže Lidija. I tada sam pogledao kod sebe na bedru istu oteklinu kao lidijinu. Pa dobro pomislih, bolje da je kod mene nego kod nje. Ja ću ovu svoju ostaviti u wc-u. Tako je i bilo. Njeni nalazi su bili u redu. Oteklina se povukla. I opet se smije kao onaj dan kada sam je zgrabio na kolodvoru za ruku i rekao: ajmo. Ivane! Ivane!-ej, ajd se probudi kava je na stolu. Dobro jutro Lidija. Jesi se naspavala. Jesan. A ti. Još bih mogao. Al sam čudan san sanjao, ispričat ću ti samo kada ga se sjetim. Upali možđane!-reče Lidy i nasmija se. Kava je bila topla crna i domaća. Uživao sam u njoj to jutro.

Ivan Dujmić

(Visited 64 times, 1 visits today)

Povezani članci

Učitavam....

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da je to vama u redu, ali možete odustati ako želite. U redu Pročitaj više

Također pročitajte
Koja je zapovijed najveća? Koja je to temeljna mudrost na…