Svetkovina Krista Kralja svega stvorenja

Svetkovina Krista, Kralja svega stvorenja, koja se slavi na 34. nedjelju kroz godinu, zadnja je nedjelja u tekućoj liturgijskoj godini i svojim smislom stoji kao kruna sveg duhovnog rasta vjerničkog života tijekom crkvene godine.


Naime, rasporedba liturgijske godine svojim kronološkim slijedom itekako omogućuje svakom vjerniku da, kako u osobnom tako i u liturgijskom smislu, napreduje u svom duhovnom životu, pa u tom svjetlu navedena svetkovina dođe kao svojevrsna rekapitulacija, odnosno kao potvrda da se sav život – Crkve i pojedinca – stavi pod krunu jedinoga Kralja.

Povijesno gledano, svetkovinu Krista Kralja uveo je papa Pio XI. 11. prosinca 1925. godine svojom enciklikom Quas primasa izravan povod za njezin nastanak bile su tadašnje povijesne okolnosti, koje su sve više potiskivale vjeru i Crkvu, a stremile prema društvu bez Boga. U tom su smislu društveno-političke okolnosti – od nedavnog završetka Prvog svjetskog rata do nastanka različitih ideologija koje su davale vjetra skorim totalitarnim režimima 20. st.,  bitno utjecale na oblikovanje svijesti masa, a koje su sve više postajale neprijateljske prema Bogu i Crkvi.

Papa razlog uvođenja blagdana pojašnjava ovako:

“(…) Zapovjedimo li da svekoliki katolički svijet štuje Krista Kralja, doskočit [ćemo] potrebama našega vremena i izliječiti pošast, od koje je zaraženo. Pod zarazom razumijevamo takozvani laicizam, koji se u naše doba razmahao, i njegove zablude i bezbožne podvige: znate, časna Braćo, da nije u jedan dan dozrio, nego da već odavna klija u krilu državâ. On se sastoji u tom, što ljudi stadoše nijekati vlast Kristovu nad svim narodima. Stadoše nijekati i ono što iz Kristova prava izvire: pravo Crkve da naučava ljudski rod, da daje zakone, da upravlja narodima vodeći ih u vječno blaženstvo. Tada se malo po malo stalo izjednačivati vjeru Kristovu sa lažnim naukama i stavljati nedolično u isti red s njima; zatim je bila podvrgnuta građanskoj vlasti i prepuštena na milost i nemilost knezovima i vlastodršcima. Još dalje su pošli oni koji mišljahu, da se na mjesto božanske vjere mora staviti neka naravna religija i neko naravno osjećanje srca. Bilo je i takvih država, koje mišljahu, da mogu biti bez Boga i da je njihova vjera u bezbožnosti i nemaru za Boga.”

Ateizacija i sekularizacija društva utjecala je i na promjene u razmišljanju kod vjernika, odnosno sve su se više uočavali oblici katoličkoga liberalizma, koji više nije gledao toliko na Crkvu kao na Otajstvo spasenja, nego daleko više kao na ovozemaljsku tvorevinu koju je nužno “modernizirati”. Drugim riječima, mnogi su katolici tih godina, izravno ili neizravno, odbacili učenje Katoličke Crkve i priklonili se onim ponudama koje su dolazile iz ateističkih krugova. Sve je to utjecalo na nastanak višestrukih gorkih plodova u društvu i u obitelji,  a koji se danas posebno osjećaju. Papa ih u svojoj enciklici sažima ovako:

“Evo tih plodova: posvuda je posijano sjemenje nesloge i proplamsao onaj plamen međusobne zavisti i trvenja, koji još ne da narodima da se izmire u prijateljstvu; razmahala se neumjerena pohlepa, koja se veoma često sakriva pod krinkom javnog dobra ili ljubavi prema domovini; iz ove je neumjerenosti nikao s jedne strane razdor među građanima a s druge strane ono slijepo i razuzdano sebeljublje, koje ne mari ni za što na svijetu osim za svoju vlastitu udobnost i korist i prema toj procjenjuje sve drugo; zbog zaboravljanja i zapuštanja dužnosti stubokom je porušen domaći mir, uzdrmana stalna zajednica obitelji; rasklimano je i na put propasti dovedeno ljudsko društvo.”

Pio XI. odredio je da se svetkovina Krista Kralja slavi posljednje nedjelje u listopadu, a time ju je htio staviti u odnos s blagdanom Svih svetih, kao posebnim svjedočanstvom da se po životu proslavljene Crkve potvrđuje Kristovo kraljevanje. S reformom kalendara 1969. god. slavlje svetkovine Krista Kralja premješteno je na posljednju nedjelju u liturgijskoj godini, a time je i barem djelomično izmijenjeno i njezino značenje. Tako, danas više nije toliko naglasak na svojevrsnoj borbi protiv ateizacije i sekularizacije, protiv svih društvenih i političkih nepravdi koje su iznjedrile navedene gorke plodove, a od kojih može samo spasiti jedini istinski Vladar, nego je više naglasak na posvećivanju osobnog života vjernika i života cijele Crkve, te stavljanje Krista na prvo mjesto u osobnom i zajedničarskom životu.

Ipak, i danas je naglasak na velikoj ozbiljnosti, posebno u razmišljanju o posljednjim stvarima, odnosno svetkovina Krista Kralja i cijeli naredni tjedan pozivaju nas da promislimo o onome što se u teologiji naziva posljednji sud. Tako se npr. u Časoslovu preporučuje kroz sve dane 34. tjedna kroz godinu moliti posebne himne u Službi čitanja, Jutarnjoj i Večernjoj, a koji upozoravaju da je jedini Sudac svijeta Bog, te da nam je svima jednom stati pred njegov sud.

U svjetlu svega rečenoga, može se reći da je svetkovina Krista Kralja s jedne strane potvrda sveg duhovnog rasta pojedinaca i cijele Crkve tijekom liturgijske godine i priznanje Krista jedinim Kraljem, s druge strane upozorenje da se Njegovo kraljevanje shvati sa svom ozbiljnošću i svetim strahom, jer ćemo jednom svi položiti račun za svoja djela, a s treće strane i poticaj da se s velikom skrušenošću i iskrenim nastojanjem u napredovanju u duhovnom životu krene u novu liturgijsku godinu.

Pri svemu tome okosnica je misao da Kristovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta, kao i da Njegova kruna nije od zlata nego od trnja, te da nas je takvom krunom otkupio. Drugim riječima, pozvani smo i mi ne biti od ovoga svijeta u svemu onome što nas udaljuje od Boga, kao što smo pozvani slijediti put poniznosti i prihvaćanja Božje volje i u svim nedaćama koje nam Bog stavi na put, jer je smisao istinskog vladanja u poniznom služenju i vršenju Božje volje, baš kako nam je to Krist Kralj pokazao svojim primjerom kad ga je Pilat upitao: “Ti si dakle kralj?” Jednako tako okosnica treba biti misao da Kristovo kraljevstvo obuhvaća cijelo Presveto Trojstvo, kako to i često izražavamo na završetku molitava: Koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog po sve vijeke vjekova, te svojom vjerom potvrđujemo: Amen!

Autor: mr. sc. Snježana Majdandžić-Gladić


 

720 total views, 12 views today

Komentar

Preporuka za pročitati

Za 1000 radosti

Čekajte na Božić!!