Svetac Dana

Sveti Luka Evanđelist

18. listopada Crkva liturgijski časti svetoga Luku, pisca trećega evanđelja i Djela apostolskih, vjernog pratitelja svetoga Pavla, liječnika i kroničara koji nam je ostavio mnogobrojne detalje iz života apostola i prve crkvene zajednice.


Iako sveti Luka nije izravno poznavao Isusa Krista, nego je bio učenik apostola, svjedočanstvo vjere prve Crkve i svjedočanstvo vlastite vjere ostavio je zapisano u dvama spisima – Evanđelju po Luki i Djelima apostolskim.

Luka je rođen u Antiohiji, tadašnjoj rimskoj pokrajini Siriji, a današnjem gradu Antakya na jugu Turske, oko 10. godine. Bio je liječnik, pa je razumljivo što će i u svojim spisima davati na važnosti Isusovim čudesima, posebno izlječenjima, koje obično opisuje detaljnije i s većim emocionalnim naglascima. I drugi njegovi opisi događaja i osoba prve Crkve pokazuju da je sveti Luka bio vrlo osjećajan, a također se može uočiti velika preciznost kada su u pitanju povijesne okolnosti. U tom smislu upravo kod njega nalazimo veoma lijepe opise Marije i događaje iz Isusova djetinjstva, što njegovu Evanđelju još više daje na vrijednosti.

veti Luka je bio Sirijac rodom iz Antiohije. Potjecao je iz poganske, a ne židovske sredine. To svjedoče sveti Irenej, Tertulijan, Origen, a posredno i sam sveti Pavao. Prema Muratorijevu kanonu nije vidio ni slijedio Isusa za njegova života na zemlji.

Pavlove poslanice te Djela apostolska pokazuju da je bio pratilac i učenik svetoga Pavla.

Uz Pavla ga nalazimo prvi put na apostolovu drugom misijskom putovanju, tamo od Troade do Filipa. Postoji mogućnost da je u Filipima ostao do godine 57. utvrđujući ondje apostolovo misijsko djelo. U proljeće godine 58. nalazimo ga opet u istome gradu uz sv. Pavla, kojeg prati na njegovu povratku u Jeruzalem. Ondje odmah bijaše uspostavio vezu s apostolom Jakovom. Tamo je također imao priliku susresti barem neke od onih žena što ih on jedini od evanđelista spominje u Evanđelju. Mogao je isto tako susresti i one „službenike riječi“ koji su jedan od izvora njegova evanđeoskoga spisa.

On sam u predgovoru svoga Evanđelja piše ovako:
„Budući da su mnogi pokušali srediti pripovijedanje o događajima što su se dogodili među nama, kako su nam ih predali oni koji su od početka bili očevici i sluge Riječi, učini se i meni dobro, pošto sam ih pomno ispitao sve od početka, da ti ih napišem po redu, preuzvišeni Teofile, da se osvjedočiš o sigurnosti nauka kojeg si primio“ (Lk 1,1-4).

Sveti Luka je pratio sv. Pavla na njegovu putovanju u Rim te nam je o tome u Djelima apostolskim ostavio dragocjen dnevnik puta. S apostolom naroda je bio i za vrijeme njegova prvoga rimskoga tamnovanja, a isto tako i za drugoga, kad su ga svi ostavili. Apostol sa žalošću piše Timoteju: „Jedini je Luka sa mnom“ (2 Tim 4,11).

Luka se u Rimu vjerojatno susreo i s Petrom i s Markom, no na njega je ipak imao najveći utjecaj Pavao. Ništa sigurno ne znamo o životu sv. Luke nakon Pavlove smrti. Sv. Epifanije ga je doduše učinio apostolom Dalmacije, Italije i Makedonije, sv. Grgur Nazianski evangelizatorom Ahaje, Metafraste, Egipta i Tebaide, no sve je to povijesno nepouzdano. Istočnjačka hagiografija, koja se temelji na jednom antimarcionitskom spisu, zvanom Prolog, a koju slijedi i sveti Pavlin iz Nole, pridaje sv. Luki 84 godine života. Prema jednoj predaji, umro je u dobi od 84 godine u Tebi u Grčkoj.

Latinski Prolog dodaje da je živio u celibatu, dok jedan drugi spis, koji slijede i neki ugledni pisci, kao sv. Izidor i sv. Beda Časni, daje sv. Luki 74 godine života. Nesigurno je i mjesto smrti sv. Luke. Isto tako način smrti. Jedni drže da je umro naravnom smrću, dok drugi misle da je poginuo kao mučenik. Crkva ga u bogoslužju slavi kao mučenika i upotrebljava za njegov blagdan liturgijsko ruho crvene boje.

Smatra se da je sveti Luka naslikao prve ikone. Najpoznatija od tih ikona svakako je Carigradska Bogorodica koja je između 8. i 9. stoljeća prenijeta u Padovu, te se i ona čuva u bazilici svete Justine.

Među slike koje se pripisuju Luki pripada, primjerice, i slika Majke Milosti na Trsatu.

Stari pisci poput Franje Glavinića 1648. godine navode takvo porijeklo trsatske slike, ali za to nema pravih dokaza. Stil same slike je iz kasnijeg vremena, vjerojatno iz 12. stoljeća, premda se ispod nje nalaze stariji tragovi, što je utvrđeno za posljednje restauracije 90-ih godina 20. stoljeća.

Povezani članci

Učitavam....

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da je to vama u redu, ali možete odustati ako želite. U redu Pročitaj više

Također pročitajte
Mistike u kršćanstvu zaista ima mnogo, što dokumentiranih, što priznatih…