Što se čovjek više udaljuje od Boga to se više boji umiranja i same smrti

„Čim se čovjek rodi, već je zreo za smrt; i kad god čovjek umre, uvijek prerano umre“. Ova, donekle paradoksalna rečenica izražava veliku istinu o čovjeku: on je smrtno biće. Jedino čovjek zna da će umrijeti. Činjenica da čovjek umire sam, izaziva veliki egzistencijalni strah. Većina ljudi taj strah svjesno ili nesvjesno potiskuje.


Međutim, potisnuti strah često se rasterećuje kroz razne psihosomatske bolesti ili kroz stil života koji je obilježen pesimizmom i depresivnim ponašanjem. Čovjek postmodernog društva – što se više udaljuje od Boga, gospodara života i smrti – to se više približava potisnutom strahu od umiranja i same smrti. Ono što je neizbježno ne može se i ne smije se zanijekati ni potiskivati. Istinu treba prihvatiti. U ovom radu primjenjujem interdisciplinarni pristup problematici smrti i umiranja. Donosimo mišljenje i pogled na smrt od strane ljudske i Božje mudrosti.

Psihologija smrti i umiranja

Ovu temu je do sada najbolje i najiscrpnije obradila Elisabeth Kübler-Ross, najistaknutija stručnjakinja o predmetu smrti i umiranja. U svom najpoznatijem djelu O smrti i umiranju, ona s pravom tvrdi „da se temeljno čovjek nije promijenio. Smrt je još uvijek strašna, zastrašujući događaj, a strah od smrti je univerzalan strah iako mislimo da smo ga svladali na mnogim razinama“. Čak što više, ona je uvjerena da se sada, nakon velikih postignuća znanosti, čovjek još više boji smrti i na razne načine je poriče.

Umiranje je uvijek bilo teško, a danas je ono jezivije, usamljenije, nekako više mehaničko, depersonalizirano i dehumanizirano. Ono je takvo jer čovjek nije naučio susresti se sa smrću dostojanstveno, prihvaćajući ono što je neizbježno. Ljudsko biće može zamisliti pa i prihvatiti činjenicu da drugi umiru, ali negdje duboko u svojoj podsvijesti čovjek je uvjeren da on neće umrijeti, da se smrt događa samo drugima, a ne njemu. Međutim, kad smrt ipak pokuca i na vrata njegove kuće, čovjek upotrebljava razne strategije, odnosno psihološke obrambene mehanizme da ublaži strah od vlastitog umiranja i same smrti.

Elisabeth Kübler-Ross je sa svojom ekipom istraživača vodila razgovore s teško bolesnim i umirućim osobama i na temelju tih intervjua i svojih zapažanja otkrila je da pacijenti u terminalnoj fazi prolaze kroz pet stadija suočavanja sa svojom teškom dijagnozom i samom smrću i umiranjem.

U prvom stadiju pacijent doživljava tešku osamljenost i masivno upotrebljava obrambeni mehanizam negiranja ili nijekanja objektivne stvarnosti. Postavši svjesni svoje smrtne bolesti, većina pacijenata slično reagira negirajući svoje teško stanje: „Ne, ne ja, to ne može biti istinito“. To negiranje očite istine „služi kao tampon nakon neočekivanih šokirajućih vijesti, dopušta pacijentu da se pribere i, s vremenom, mobilizira druge, manje radikalne vrste obrane“.

Drugi stadij u procesu suočavanja s teškom smrtnom bolešću karakterizira ljutnja. „Kad se prvi stadij negiranja ne može više održavati, zamjenjuje ga osjećaj ljutnje, bijesa, zavisti i ogorčenosti“. Svoju ljutnju i bijes pacijent često usmjeruje pa i projicira na druge, najčešće na članove vlastite obitelji, na liječnike i medicinsko osoblje pa i na samoga Boga. Sve to pacijent čini da ne bude zaboravljen. „Pacijenta kojega se poštiva i razumije, kome se daje pozornost i posveti malčice vremena, uskoro će sniziti svoj glas i smanjiti svoje ljute zahtjeve“.

U trećem stadiju događa se pogađanje. „Ako nismo u stanju suočiti se sa žalosnim činjenicama u prvom razdoblju i ljuti smo na ljude i Boga u drugom stadiju, možda možemo uspjeti ući u neku vrstu sporazuma koji bi mogao odgoditi neizbježno događanje: ‘Ako je Bog odlučio da nas uzme s ove Zemlje i nije odgovorio na moje ljutite molbe, možda bi mogao biti skloniji ako ga lijepo zamolim’“. Elisabeth Kübler-Ross donosi primjer pacijentice koja je bila operna pjevačica, a sada je dobila zloćudnu izraslinu na čeljusti i licu. Budući da više nije mogla nastupati na pozornici, zamolila je „da nastupi samo još jednom“.

U četvrtom stadiju vrlo često se aktivira depresija. „Kada smrtno bolesni pacijent ne može više nijekati svoju bolest, kada je prisiljen proći više operacija ili hospitalizacija, kada počinje imati više simptoma, ili postaje slabiji i mršaviji, ne može se više smiješiti. Njegovo mrtvilo ili stoicizam, njegova ljutnja i srdžba uskoro će biti zamijenjeni s osjećajem velikog gubitka“. Pacijent naime osjeća da gubi sve ono što voli, sve ono što mu je puno značilo u njegovu životu. A gubitak voljenih osoba aktivira emociju žalosti koja lako dovede osobu u depresivno stanje.

Konačno, u zadnjem, petom stadiju događa se prihvaćanje onoga što je neizbježno i što se na početku nijekalo. Događa se ono što pjesnik R. Tagore u svojim pjesmama Gitanjali piše: „Došao je moj oproštaj. Zaželite mi sretan put, braćo moja! Klanjam Vam se svima i odlazim“.

Smrt u očima ljudske mudrosti

Ljudska mudrost i moderna znanost nemaju odgovor na strah od smrti i ne znaju kako je uspješno i uvjerljivo nadvladati. Gledajući iz ljudske, zemaljske perspektive, smrt uvijek pobijedi. Čovjek je pred njom nemoćan. Lijekovi mogu samo privremeno potisnuti tjeskobu i nemir srca, ali, ako nema dublje osmišljenosti patnje i same smrti, ta tjeskoba za mnoge postane nepodnošljiva. U svojoj knjizi Vjera i nevjera, kad govori o smrti, biskup Mijo Škvorc kaže: „I sad odjednom – protiv temeljne čežnje i nade srca, protiv svih nakana i planova, protiv svih potajnih vizija i slutnji – padaš u ponor iz kojega nema povratka. Ostaješ beskrajno i nemoguće sam. Ne sam, nego uništen“.

Filozof Martin Heidegger drži da je ljudsko biće prožeto smrću. Smrt je zavičaj bitka. U njoj čovjek gubi ne samo sve ono što ima, nego gubi i samog sebe. Heidegger zaključuje da je čovjek u konačnici biće za smrt. Ovaj filozof je otkrio smrt kao „mogućnost apsolutne nemogućnosti ljudske egzistencije“.

Jean Paul Sartre je u smrti vidio najstrašniji poraz čovjeka i zbog toga je i život čovjekov apsurdan. Smrt oduzima svaki smisao svemu što je čovjek zamislio i učinio. „Besmisleno je što smo rođeni, besmisleno je što umiremo“. To je zaključak čovjeka koji nema vjere i koji je, dosljedno tome, pred smrću nemoćan.

Camus, pod utjecajem Sartrea govori o mučnini života. Prema njemu, život nema i ne može imati smisao ni puninu jer smrt zauvijek isprazni puninu koju čovjek nekako sakupi u životu. Od smrti se ne može pobjeći. Ni samoubojstvo nije rješenje niti bijeg od smrti, jer ona upravo to pohlepno i čeka.

Simone de Beauvoir kaže da smrt nema smisla, jer ga ni sam život nema. Svaki čovjek je već od početka „pobačaj“ života. Smrt je nasilje nad prirodom, ona unosi u život beskrajnu tugu.

Strah od smrti je tako jak i univerzalan da on hrani i jača sve druge strahove. Freud je naučavao da se u čovjeku bore dva temeljna nagona: nagon za životom (eros) i nagon za smrću (thanatos). Na koncu uvijek pobijedi thanatos, nagon za smrću.

Vjerojatno najpoznatije mišljenje o negiranju straha od smrti dao je grčki filozof Epikur koji je naučavao da je dobro i zlo samo u osjećanju, a sa smrću to osjećanje posve prestaje, pa je, sukladno tome, i sam strah od smrti besmislen jer je taj strah od smrti samo osjećaj koji u času smrti nestaje. Epikur doslovno kaže: “Dok smo mi, nema smrti, a kada nastupi smrt, tada više nema nas.”

Spomenuta mišljenja o smrti izražavaju ljudsku nemoć da se čovjek sa smrću ozbiljno suoči i hrabro je nadvlada. Ljudska mudrost nema uvjerljivog odgovora na strah od smrti.

Smrt u metafizičkoj antropologiji i kršćanskoj objavi

Čovjek jednom živi i jednom umire. Nema znanstvenih uvjerljivih dokaza da se ljudski život ponavlja u reinkarnacijskom ciklusu koji bi bio podložan neumoljivom zakonu karme. Daleko je uvjerljivija biblijska vizija čovjeka koja izričito kaže da je čovjeku samo jednom umrijeti, a potom dolazi sud Božji. „Određeno je čovjeku da samo jednom umre“ (Heb 9, 27).

Čovjek svoju smrt proživljava samo jedanput. Slučajevi „kliničke“ smrti, samo su događaji na rubu smrti. Nitko od onih koji su iskusili neke fenomene kliničke smrti nisu stvarno umrli pa se opet vratili u ovaj život. „Pred sudištem znanosti, ta se stanja mogu dovesti u vezu s tzv. ‘stres-situacijama“, gdje nedostatak kisika i glukoze pa izlučivanje endomorfina itd. izaziva ‘vizije’ kakve mogu imati alkoholičari u svome deliriju ili putnici koji se smrzavaju u snijegu…“

Jasnoj biblijskoj formulaciji da čovjek samo jednom umire, na svoj način se pridružuje i filozofija koja čovjeka shvaća kao subjekt koji se svjesno i slobodno realizira tijekom svoga života, a završnu točku na svoj život stavlja upravo u času smrti. Slobodna volja je stvarnost po kojoj se čovjek realizira ili degradira, ostvaruje ili ostaje neizgrađeni „torzo“.

Nažalost, sloboda se često površno tumači kao … „smisao je slobode izvorno u tome što imamo sposobnost da radikalno zahvatimo cjelinu svoga JA te, bez pridržaja i bez zaostatka, jednom zauvijek sebe ustalimo – ili u dobru, ili u zlu. Tu je na djelu integralan, totalitaran čin htijenja, proveden ‘svim srcem, svom dušom, svom snagom cijeloga bića’, kako to iziskuje prva i jedina zapovijed Zakona (Lk 10, 27; Pnz 6, 5)“.

Vlastito iskustvo potvrđuje svakom čovjeku da se ni u jednom njegovom činu ne realizira njegova sloboda u apsolutnom smislu koji bi bio dostupan ljudskom biću. Drugim riječima i kad činimo dobro, ima u njemu nešto skrivene sebičnosti, kao i onda kad činimo zlo, nismo posve zli, nismo „utjelovljeni Sotone“, nego se i tada duboko u srcu zrcali neka iskra dobrote i čovječnosti koja se buni našoj odluci da činimo zlo. Prema tome, možemo reći kako ni u dobru ni u zlu nismo posve monolitni, nego smo podijeljeni u sebi, dezintegrirana bića.

Takvi ostajemo do smrti koja nas onda prisili da se konačno odlučimo i provedemo definitivni izbor i konačno zaključimo realizaciju svoga bića i svoje osobnosti. „Zapravo, naš smrtni čin cjelovitog htijenja značit će ‘odskok’ iz vremena u Vječnost i, kao takav, bit će neopoziv. Razumije se da će onda i sama smrt, ispunjena tim integralnim zahvatom, biti neponovljiva. Umrijet ćemo, eto, samo jednom“.

Posljednja čovjekova odluka u ovom zemaljskom životu već je oslobođena ograde vremenitosti i fragmentarnosti koja je vlastita vremenitim odlukama smrtnika. Zadnja čovjekova odluka bit će cjelovita, totalitarna i neopoziva. Ovako mišljenje ne može se nikome nametati kao „metafizički zajamčenu doktrinu, ali radi se o teoriji, koja je tako lijepa, da ne može biti posve promašena“, tvrdi Josip Ćurić koji, u prilog ovoj tezi, navodi mišljenje Tome Akvinskog koji je preuzeo od Ivana Damašćanskog smjernicu: ‘Hoc est homini mors, quod Angelis casus.’

Izvorna misao Ivana Damašćanskog koju je preuzeo Toma Akvinski, hoće reći da na samrti, u svojoj posljednjoj odluci, čovjek odlučuje onako kao što su kod svoje kušnje odlučivali anđeli kad su se opredjeljivali za ili protiv Boga, a to znači, konačno i neopozivo.

Iako čovjek, prema navedenom mišljenju Ivana Damašćanskog i Tome Akvinskog, u času smrti donosi konačnu i neopozivu odluku na anđeoski način, on ipak, u i nakon smrti, ne postaje anđeo, ne pretvara se u „čisti“ duh koji bi posve pobjegao iz materijalne stvarnosti, nego, prema promišljanju Karla Rahnera, smrću čovjek zadobiva daleko dublju i širu povezanost s kozmosom. Istina, prestaje naša smrtnička nazočnost u ovome svijetu koju smo ostvarivali po svojoj tjelesnoj dimenziji, a uspostavlja se nova nazočnost našeg JA koji se sada realizira prema cjelini kozmosa na svestraniji i dublji način.

Spomenuti filozof i teolog Karl Rahner „posve logično tvrdi da u smrti čovjekov duh ne postaje ‘nesvjetski’ (akosmisch) nego „svesvjetski“ (allkosmisch)“. U svome članku „Uskrsnuće tijela“, K. Rahner kaže sljedeće: „Preminuli ostaje ‘povezan’ sa stvarnošću svijeta, s njegovom sudbinom kao i s vremenom, unatoč tome što jedva možemo ‘zamisliti’ takvu trajnu svjetopripadost i što je o njoj u Pismu sadržano tako malo prikladnih izrijeka… Umrli time ostaju (usprkos visio beatifica) povezani sa sudbinom svijeta“.

Također i sam svršetak svijeta Rahner vidi kao participaciju u dovršenju duha: „svijet ostaje onkraj svoje dosadašnje povijesti kao konaturalna okolina dovršenog duha, koji je svoju konačnicu našao u zajednici s Bogom, te svoju i njegovu povijest dovršava u zajednici s Bogom“. Osim toga, prema istom autoru sama čovjekova smrt može se promatrati kao „vrhunac spasenjskog djelovanja i prihvaćanja spasenja“.

Prema Karlu Rahneru, sam čin umiranja može se doživjeti i ostvariti kao čin ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu. Završavajući svoje promišljanje o smrti, Rahner navodi mišljenje sv. Ignacija Lojolskog koji o smrti kaže: „Kako za cijeloga života, tako se još više u času smrti valja svakome truditi i nastojati da se u njemu proslavi Bog i Gospodin naš Isus Krist… a bližnjima neka bude na izgradnju barem primjer strpljivosti i jakosti zajedno sa živom vjerom, te ufanjem i ljubavlju prema onim vječnim dobrima, koja nam je zaslužio i stekao Krist Gospodin naš neusporedivim naporima svojega zemaljskog života i svojom smrću“.

„Tko vjeruje u mene, živjet će, ako i umre“ (Iv 11, 25)

U svom članku „Čovjek – jedino smrtno biće u svijetu“, Josip Ćurić zaključuje da je smrt, s jedne strane, zaključna životna „patnja“, ali, u isti mah, ona je i „najviša, definitivna ‘radnja’ čovjeka kao osobe“ Drugim riječima, kod smrti se očituje punina aktivne komponente ljudskog bića. Ta nam je sastavnica dana i ujedno zadana već u samom rođenju. Ne rađamo se kao odrasli, izgrađeni ljudi, nego svugdje kao mala djeca dolazimo na svijet u kojem se trebamo realizirati.

Prema profesoru Ćuriću, „novorođenče kao takvo, puki je ‘svežanj mogućnoti’ i treba da se tijekom smrtnog života do-reče, do-stvori. Prema tome, svaki pozemljar iz dana u dan postupno, djelomično sriče svoju životnu frazu, svoj identitet. Istom kod preminuća bit će taj iskaz definitivan. Istom u smrti past će konačna čovjekova odluka – na DA ili NE u pogledu integralne čovječnosti, naš AMEN ili ANATEMA pred licem Boga Stvoritelja.

Naizvan, bit ćemo rastočeni tupom pasivnošću, ali u srži bića zaiskrit će naše osobno stvaralaštvo. Život nam, dakle, nije pusto svrdlanje vode ni hitac u prazno – kako se duhovito izražava pater Josip Ćurić – nego finalan polet prema Svrsi za koju smo stvoreni. U smrti je stoga zaključak svega našeg pozemljarskog autorealiziranja. Došli smo na svijet da taj najosobniji ‘salto mortale’ pravo izvedemo. Drugim riječima: rodili smo se da umremo…“

Međutim, to naše umiranje nije definitivno nestajanje, nego samo prijelaz iz vremenitog u vječno postojanje. U tom smislu usudio sam se nasloviti svoje predavanje „Smrt nije definitivni kraj“, jer, promatrajući smrt fenomenološki, uočavamo da se generacije čovječanstva, otkako ono postoji, ne miri sa smrću kao definitivnim krajem svega što čovjek jest i što bi želio biti. Toj želji i potrebi čovjeka da preživi i samu smrt, ususret izlazi Bog, Stvoritelj svega stvorenoga i preko svoje objave čovjeku poručuje da On nije stvorio smrt, nego je ona ušla u svijet i čovjeka po đavolskoj zavisti i ljudskoj nepokornosti Bogu.

Bog se ne miri lako s čovjekovim padom

No, Bog se ne miri lako s čovjekovim padom, nego na svijet šalje svoga Jedinorođenca, Isusa Krista koji uzima na se naše grijehe i svojom smrću pomiruje čovjeka s Bogom i tako mu nudi nadu i objektivnu mogućnost da i nakon smrti živi i to daleko boljim životom nego što je živio na ovome svijetu u svome smrtnom tijelu. „Tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će“ (Iv 11. 25), poručuje Isus svima s groba svoga prijatelja Lazara u Betaniji.

U perspektivi kršćanske nade i autentične vjere, vjernik se u času smrti, tj. u graničnoj situaciji prelaska iz vremena u vječnost posve predaje u ruke Božje, vjerujući da je On jedini gospodar života i smrti, da je naš dobri Otac koji radosno iščekuje svoju djecu. Bog se objavio čovjeku kao milosrdni Otac koji rado prašta i s velikom ljubavlju čeka povratak svoje djece u kraljevstvo radosti i mira koje je pripravio onima koji ga ljube i koji mu vjeruju. Vjernik koji prihvaća Boga kao Vrhovnog Stvoritelja svega što postoji, vjeruje da je čovjekova duša besmrtna i da nakon smrti nastavlja svoj vječni život.

Metafizička antropologija i kršćanska objava se nadopunjuju. Ono što čovjek po svojoj naravi iz dubine svoga bića najviše želi, to mu upravo Bog nudi i za to ga osposobljava. Čovjek najviše želi živjeti vječno, imati puninu života u neprolaznoj radosti, miru, ljubavi i sreći. Bog mu sve to u Kristu nudi. Isus kaže: „Došao sam da imate život u punini“ (Iv ). Jedini uvjet za taj neprolazni život u punini je vjera u Boga i život po Evanđelju, a to znači život po autentičnoj ljubavi. U ljubavi nema straha, jer je ljubav jača od same smrti. Smrt nije definitivni kraj, ona je ulazak u život koji nema kraja. Smrt su vrata koja otvaraju put u život vječni.

Adekvatna psihološka pomoć umirućima

Umirućoj osobi treba pružiti integralnu pomoć: medicinsku, psihološku, društvenu i duhovnu. Medicinska pomoć uključuje brigu za zdravlje tijela, tj. dobru njegu i odgovarajuće lijekove. Psihološka pomoć se sastoji u ohrabrenju umiruće osobe da se suoči sa svojom patnjom i tjeskobom, pa i s činjenicom neminovne smrti koja nije definitivni kraj, nego prilika da čovjek udari pečat na svoj život, da stavi točku na i, te tako potvrdi svoju egzistenciju koja smrću prelazi u drugo stanje egzistiranja.

Adekvatna psihološka pomoć treba umiruću osobu ohrabriti da ne pada očaj i patološku tjeskobu, da ne okrivljuje druge za svoju bolest i strah, nego da se hrabro suoči s istinom krhkosti i smrtnosti vlastitog bića, da aktivira svoju racionalnu sposobnost i otvori u svojoj duši nove horizonte vjere i predanja.

Društvena pomoć se sastoji u pokazivanju empatije i solidarnosti s osobom koja trpi i koja se nalazi pred smrću. Konačno, umirućoj osobi je najpotrebnija i najvažnija duhovna pomoć. Ona se sastoji u jačanju vjere kako smrt nije konačni kraj, nego prijelaz iz smrtnog u besmrtni, vječni život. Pomoći osobi koja umire da se vjerom suoči s vlastitom smrti, znači pomoći joj da aktivira božansku moć u ljudskoj nemoći.

Vjerom se ulazi u Božji svijet u kojem ništa nije nemoguće, u kojem smrt nije definitivni kraj, nego vrata u neizrecivu radost i puninu života koji će vječno trajati. Važno je također posvješćivati umirućem istinu vjere kako će svi oni koji s Kristom umru, s njime i uskrsnuti na život vječni. Smrt je po Kristu preobražena.“I Isus, Sin Božji, podnio je smrt, svojstvenu ljudskom stanju. Ali, usprkos strahu pred njom (usp. Mk 14,33-34; Heb 5,7- 8), prihvatio ju je činom potpunog i slobodnog podlaganja volji Očevoj. Isusov je posluh promijenio prokletstvo smrti u blagoslov (usp. Rim 5, 19-21). Zahvaljujući Kristovoj spremnosti da za nas umre, kršćanska smrt je dobila pozitivni smisao. Uvjeren u tu istinu, Pavao s pravom tvrdi: „Meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak“ (Fil 1,21).

Čovjek kao razumno biće, već po svojoj naravi traži smisao svega što čini i što mu se događa. Smrt je stvarnost od koje čovjek ne može pobjeći, ona se svakodnevno događa. Čovjek je svjestan da će se i on sam jednom s njome morati susresti. Budući da ljudska mudrost nema odgovora na neminovnost smrti, čovjeku je ostalo da na nju ne misli, da je ismijava, niječe i na razne načine bježi od nje. Alternativa ovome stavu je vjera da smrt nema zadnju riječ, da ona nije definitivni kraj.

Za ateista, pa i agnostika, smrću se čovjek poništava i vraća u ništavilo, a istinski vjernik, kršćanin, vjeruje da u smrti Bog čovjeka zove k sebi. „Ja ne umirem, ja ulazim u život“, uzviknula je sv. Mala Terezija prije svoje smrti, koja se dogodila u 24. godini njezina života. Poštujući ideološko uvjerenje svake osobe i njezinu odluku da izabere ateistički ili agnostički svjetonazor, želim ovdje naglasiti da uvjerenje čovječanstva na globalnoj razini ide u prilog onima koji vjeruju u zagrobni život. Oko 90% pučanstva na svjetskoj razini izjašnjava se vjernicima.

Pametnije je vjerovati nego ne vjerovati

Ateizam i agnosticizam sporadično su oduvijek postojali, ali u zadnje vrijeme, točnije od Francuske revolucije, nameću se sve više preko sredstava masovnog komuniciranja dajući dojam da su ti stavovi daleko moderniji i prihvatljiviji današnjem naraštaju. Nasuprot naletu ateističko-agnostičkog svjetonazora, smatram da bi vjernici intelektualci trebali više naglašavati stav da je pametnije vjerovati nego ne vjerovati. Uostalom, to je već davno ustvrdio filozof i fizičar Pascal svojim dokazom iz opklade za Božju opstojnost.

Ljudska je duša po svojoj naravi vjernička, ona može i želi vjerovati. Uskratiti joj tu mogućnost, znači nanositi nasilje vlastitoj naravi. Ne vjerovati u mogućnost zagrobnog života ili čak ismijavati one koji u to vjeruju, značilo bi zatvoriti sebi horizonte nade i praktički zanijekati da život ima smisao, jer ako se smrt ne može osmisliti i nadvladati, onda ni život nema smisla. Takav stav imao bi onda destruktivne učinke na psihološkoj, a još više na duhovnoj razini ljudske osobnosti.

PIŠE PATER MIJO NIKIĆ


16,830 total views, 48 views today

Komentar

Preporuka za pročitati

Za 1000 radosti

Čekajte na Božić!!