Šmeman o Molitvi Gospodnjoj: Nema boljega puta k razumijevanju bîti kršćanske vjere i života od ove naizgled jednostavne molitve!

ALEKSANDAR ŠMEMAN TUMAČI MOLITVU GOSPODNJU

Ova Molitva Gospodnja bez prestanka se ponavlja, evo, već dvije tisuće godina. Nema sata, doslovno nema ni trenutka, a da ju u nekoj točki kugle zemaljske ljudi ne izgovaraju, da ne ponavljaju iste ove riječi koje je nekada davno izgovorio sam Krist.

Krist je ljudima ostavio samo jednu molitvu, koja se zato obično naziva Molitva Gospodnja. Kad su ga učenici zamolili: Gospodine, nauči nas moliti (Lk 11,1), on im je dao sljedeću molitvu:

Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje, dođi kraljevstvo tvoje; budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji. Kruh naš svagdanji daj nam danas, i otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim, i ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od Zla. Amen. (usp. Mt 6, 9-13, Lk 11, 2-4).

Ova Molitva Gospodnja bez prestanka se ponavlja, evo, već dvije tisuće godina. Nema sata, doslovno nema ni trenutka, a da ju u nekoj točki kugle zemaljske ljudi ne izgovaraju, da ne ponavljaju iste ove riječi koje je nekada davno izgovorio sam Krist. I nema zato boljega puta k razumijevanju same bîti kršćanske vjere i kršćanskog života od ove kratke i naizgled jednostavne molitve, premda i ne tako jednostavne, sudeći po tome što su me ljudi više puta molili da im ju rastumačim.

Oče naš, koji jesi na nebesima

Poći ću, prije svega, od neiscrpnosti njezina smisla, od nemogućnosti da joj se da jedno konačno objašnjenje. Kao i Evanđelje – i molitva „Oče naš“ uvijek je svakome od nas upućena na jedan novi način, upućena tako da zvuči kao da je sastavljena samo za mene i moje potrebe, za moja pitanja i traganja. Istovremeno, vječna je i neizmjenjiva u svojoj bîti i uvijek nas poziva na ono glavno, konačno, najviše.

Kako bismo čuli Molitvu Gospodnju i pronikli u nju, potrebno je najprije nadići u sebi onu unutarnju rastrojenost, onu raskomadanost pozornosti, onu duhovnu mlitavost u kojoj skoro cijelo vrijeme živimo. Najstrašnije kod nas je to što se mi uvijek krijemo od svega što je previše uzvišeno i duhovno važno. Mi kao da podsvjesno biramo biti plitki i površni, jer tako je lakše živjeti. Sjetimo se Svijažskog iz Tolstojeve Ane Karenjine – čovjeka koji kao da je sve razumio, koji je mogao raspravljati o bilo čemu, međutim, čim bi se u razgovoru dolazilo do onog glavnog, do vječnih pitanja konačnog smisla i konačnog cilja života, nešto bi se u njemu zatvaralo i preko te zaštitne crte više nikoga nije puštao. Tolstoj ovo ističe na genijalno vjerodostojan način.

I zaista, kako je mnogo naših unutarnjih napora uloženo upravo u to da zaglušimo unutarnji glas koji nas poziva da se licem u lice susretnemo s onim bitnim! A potrebno je sasvim se malo potruditi kako bismo ušli u taj sklad, u taj red, u to ustrojstvo duše i duha u kojemu ova molitva nad molitvama ne samo što počinje  „zvučati“ za nas, nego se i otkriva u svom najdubljem značenju i postaje nasušna potreba, hrana i piće za dušu.

Saberimo se, dakle, kako se to lijepo kaže, duhom, i pođimo od obraćanja, od tog svečanog zaziva i ujedno tvrdnje: „Oče naš“. Prvo što Krist otkriva onima koji ga mole da ih nauči moliti, prvo što im ostavlja kao neprocjenjivi dar, i utjehu, i radost, i nadahnuće – to je mogućnost da Boga zovu Ocem, da ga prepoznaju kao Oca. Što sve nije mislio čovjek o Bogu, kakve samo teorije nije kovao! Nazivao ga je i „Apsolut“, i „Prauzrok“, i „Gospod“, i „Svedržitelj“, i „Stvoritelj“, i „Osvetnik“, i „Vrhovno Biće“, itd. I u svakoj od ovih teorija, u svakoj od ovih definicija krije se, naravno, i dio istine i autentično iskustvo i dubina kontemplacije. Ali samo jedna riječ – „Otac“ – i uz nju pridodana „naš“, obuhvaća sve to, istovremeno ga otkrivajući kao bliskost, kao ljubav, kao jedinstvenu, neponovljivu i radosnu vezu. Oče naš – tu je i znanje o ljubavi i odgovor na ljubav, tu je i iskustvo bliskosti i radost tog iskustva. Tu vjera postaje povjerenje, ovisnost se pretvara u slobodu, bliskost se otkriva kao radost. To više nisu domišljanja o Bogu – to je poznavanje Boga, zajedništvo s njime u ljubavi, jedinstvu i povjerenju. To je početak znanja o vječnosti, jer sam Krist je rekao: „A ovo je život vječni: da upoznaju tebe“ (Iv 17,3).

To obraćanje, dakle, nije samo početak, već uistinu osnova čitave molitve, ono što omogućava i ispunjava smislom sve ostale njene prošnje. Kršćanstvo je u najdubljem i najosnovnijem smislu riječi religija očinstva, a to znači da se ne temelji na razumskim domišljanjima niti na filozofskim dokazima, nego na iskustvu ljubavi, i to osobne, koju osjećamo kako se izlijeva na naš život.

Sve je ovo rečeno, sve je ovo sadržano, sve ovo živi u uvodnom obraćanju Molitve Gospodnje: „Oče naš“. Kad to kažemo, mi dodajemo: „Koji jesi na nebesima“. Time čitava molitva (a u molitvi i čitav naš život) biva uzdignut uvis, usmjerena naviše. Jer nebo je, naravno, ona vertikalna dimenzija života, ona čovjekova usmjerenost gornjem i duhovnom koju tako strastveno mrze, koju tako banalno ismijavaju svi zagovornici čovjekova svođenja na životinjsko i materijalno. Nije to fizičko, astronomsko nebo, kako se trude dokazati službeni propagatori bezbožnosti. To je nebo kao najviša točka ljudskog života. Otac koji je na nebu – to je čovjekova vjera u Božju ljubav koja se prostire nad svijetom i potpuno ga prožima. To je vjera u svijet kao odraz, odsjaj, odbljesak te ljubavi, to je vjera u nebo kao konačnu objavu čovjekove slave i dostojanstva, kao njegov vječni dom.

Tom radosnom tvrdnjom, tim radosnim prizivom počinje molitva koju nam je sam Krist ostavio kao izraz našeg bogosinovstva: „Oče naš, koji jesi na nebesima“.

Sveti se ime tvoje

Nakon svečanog, radosnog obraćanja punog ljubavi: „Oče naš, koji jesi na nebesima“, slijedi prva prošnja koja glasi: „Sveti se ime tvoje“. Za što mi to molimo, što to ištemo, što želimo kad izgovaramo ove riječi? Što znači svetiti ime Božje?

Uvjeren sam, nažalost, da većina vjernika ove riječi izgovara, a da o njima, jednostavno, i ne razmišlja. Što se tiče nevjernika, oni će na ovu nerazumljivu frazu vjerojatno samo još jednom slegnuti ramenima. Svetim, posvećenim, čovjek je od davnina nazivao ono što je smatrao da se nalazi iznad njega, kao viša vrijednost koja je dostojna poštovanja, ushićenja i zahvalnosti i koja, u isto vrijeme, privlači k sebi, izaziva želju za posjedovanjem. Mi govorimo o „svetoj dužnosti“ prema domovini, o tome da su roditelji „svetinja“, o „svetom drhtanju“ pred ljepotom i savršenstvom. Sveto je, dakle, ono najuzvišenije, ono najčistije, ono što od čovjeka zahtijeva napor svega najboljeg u njemu – najboljih osjećaja, najboljih težnji, najboljih nadanja. Posebnost svega što zovemo „sveto“ sastoji se u tome što ono od nas zahtijeva ne samo da ga prepoznamo, nego i da naš život i djelovanje uskladimo s činjenicom da smo ga prepoznali. Ako kažemo da su dva i dva četiri ili da voda ključa na toj i toj temperaturi, to nas ne čini ni boljima ni lošijima, to je nešto oko čega se pravednik i zlikovac, genij i glupan slažu. Ali ako nam se otkrilo ono sveto, bilo kao ljepota, moralno savršenstvo ili temeljna intuicija o bîti svijeta, to otkriće istog trenutka u nama izaziva nekakvu promjenu, na nešto nas obvezuje, poziva i vuče.

O ovome tako divno i u isto vrijeme tako jednostavno piše Puškin u svojoj čuvenoj pjesmi. Pjesnik je zaboravio svoju „tihu sjenu“, svoje „priviđenje“, jer (…)

Moćne bure sudbe
K’o prah poniješe mašte te.
Ali onda
Nastade duše probuđenje
I vidjeh tebe, k’o i prije:
K’o tihu sjenu, k’o priviđenje,
K’o duh ljepote što ne mre.
To bješe srcu mom pijanstvo:
Za njega opet živo je
I nadahnuće, i Božanstvo,
Život i suze, ljubav, sve.

Ovdje se opisuje iskustvo svetoga kao ljepote. To iskustvo mijenja čitav život, ispunjava ga smislom i nadahnućem i radošću i Božanstvom. Religijsko, pak, iskustvo je iskustvo svetog u najčišćem obliku. Svatko komu je to iskustvo na ovaj ili onaj način dano, zna kako ono prožima čitav život, kako zahtijeva unutarnju promjenu i preobrazbu. Ali on također zna kako taj zahtjev nailazi na inertnost, slabost, plitkoću našeg bića, prije svega na onaj gotovo instinktivni strah od svetog (tj. uzvišenog, čistog, božanskog) o kojem sam već govorio u prošlom govoru. Srce i duša kao da bivaju ranjeni svetim, u njima se razgorijeva nadahnuće, težnja da se čitav život usuglasi s njim. Međutim, kako kaže apostol Pavao, u sebi nalazimo i zakon koji se toj težnji protivi (v. Rim 7, 23).

„Sveti se ime tvoje“ – to je vapaj čovjeka koji je, ugledavši i spoznavši Boga, razumio kako je jedino tu, u tom viđenju, u tom znanju, i istinski život, i istinsko nadahnuće, i istinska sreća.

„Sveti se ime tvoje“ znači: neka sve na svijetu, a prije svega moj život, moje tijelo, moja djela i riječi budu odraz tog svetog i nebeskog imena koje se otkrilo i koje nam je darovano. Neka život ponovno postane uzlaženje k svjetlosti, trepet, hvala, moć dobra. Neka se sve ispuni božanskim smislom i božanskom ljubavlju.

„Sveti se ime tvoje“ također je i vapaj za pomoć u tom teškom podvigu uzlaženja i preobraženja u kojemu nas sa svih strana, izvana i iznutra, sputavaju tama, zloba, sitničavost i taština. Nakon svakog uzleta slijedi pad, nakon svakog napora nalet slabosti i očajanja, o čemu tako gorko govori Tjutčev: „Život k’o ustrijeljena ptica želi letjeti, al’ uzalud.“

Iskustvo svetog, taj tajanstveni „dodir s drugim svjetovima“, ta „tiha sjena (…) priviđenje (…) ljepote što ne mre“, ne čini život lakšim, već težim. I ponekad počinješ zavidjeti ljudima koji žive bez bilo kakve unutarnje borbe, obuzeti životnom taštinom. Ali jedino u toj borbi čovjek uistinu ostvaruje svoj uzvišeni priziv, jedino tu, u tom naporu, u tom ustajanju i padanju postaje do kraja čovjek.

O svemu ovome i govori prva prošnja Molitve Gospodnje, tako kratka, tako radosna i ujedno teška: „Sveti se ime tvoje“. Sve ono najbolje u meni ne samo što izgovara te riječi, nego i živi njima, sve najbolje u meni želi novi život, život koji bi svijetlio i gorio kao sveti plamen, spaljujući svu nečistoću, sve što je nedostojno viđenja koje mi je dano, sve što me vuče nadolje. Kako je samo teška ova prošnja, kakvo je breme na nas stavio Krist kad nam ju je dao, kad nam je otkrio kako je to jedina dostojna i zato naša prva i najvažnija molitva Bogu! Kako je rijetko izgovaramo svjesni svega ovoga, pa opet kako je dobro što ju ponavljamo iznova i iznova. Jer, dokle god odjekuju svijetom, dokle god nisu zaboravljene ove riječi – „Sveti se ime tvoje“ – dotle se čovjek neće moći bespovratno raščovječiti, dotle neće moći do kraja pronevjeriti ono na što je pozvan i poradi čega ga je Bog stvorio.

Dođi Kraljevstvo tvoje

Druga prošnja Molitve Gospodnje, tj. molitve koju je sam Krist ostavio svojim učenicima i nasljedovateljima, glasi: „Dođi Kraljevstvo tvoje“. Kao i kod prve prošnje „Sveti se ime tvoje“ – treba se zapitati: kakvo značenje kršćanin pridaje ovim riječima, na što je u trenutku kada ih izgovara usredotočena njegova svijest, nada, želja? Bojim se da je na ovo pitanje podjednako teško odgovoriti kao i na prethodno, vezano za prvu prošnju.

Nekada, u sam osvit kršćanstva, smisao ove prošnje bio je jednostavan. Ona je, možemo reći, bila izraz onog glavnog u kršćanskoj vjeri i nadi. Jer dovoljno je jednom pročitati Evanđelje kako bismo se uvjerili: Kraljevstvo Božje zauzima središnje mesto u Kristovoj propovijedi i učenju. Isus dolazi, propovijeda Evanđelje Kraljevstva i kaže: Obratite se, približilo se Kraljevstvo nebesko (Mt 4,17). O Kraljevstvu Božjem govore gotovo sve Kristove prispodobe. Krist ga uspoređuje s blagom poradi kojega čovjek prodaje sve što ima, sa zrnom iz kojeg niče stablo koje daje hlad, s kvascem od kojega uskisne tijesto (v. Mt 13,44; Mk 4,31-32; Mt 13,33). Na ovaj ili onaj način, uvijek i posvuda, odjekuje to tajanstveno i u isto vrijeme primamljivo obećanje, objava, poziv u Kraljevstvo Božje: Tražite najprije Kraljevstvo (usp. Mt 6,33), da budete sinovi svoga Oca (usp. Mt 5,45; Iv 12,36).

I zato je u dugoj povijesti kršćanstva možda najčudnije to što danas njegov središnji pojam, središnji sadržaj evanđeoske propovijedi moramo iznova odgonetati, kao da smo ga zaboravili ili negdje usput izgubili. Jer kako moliti za Kraljevstvo Božje, kako Bogu govorimo: „Dođi Kraljevstvo tvoje“, ako ni sami ne znamo baš najbolje kakav smisao pridajemo tim riječima?

Poteškoća je ovdje prije svega to što je u samom Evanđelju pojam Kraljevstva, u izvjesnom smislu, podvojen. S jedne strane, on kao da se odnosi na budućnost, na kraj, na onostrano, shodno onome što o kršćanstvu stalno govore njegovi neprijatelji, propagatori službene bezbožnosti – da kršćanstvo izmješta težište u nama nepoznati zagrobni svijet, zbog čega je i ravnodušno prema zlu i nepravdi ovozemaljskog svijeta. A ako je tako, onda molitva „Dođi Kraljevstvo tvoje“ jest molitva za kraj svijeta i dolazak tog onostranog kraljevstva.

Ali zašto onda Krist kaže i da se Kraljevstvo približilo, zašto na pitanja svojih učenika odgovara da je ono među njima, u njima (v. Lk 17, 21)? Zar to ne znači da se Kraljevstvo ne može poistovjetiti s onostranim svijetom koji će se otkriti u budućnosti, tek nakon katastrofalnog završetka i propasti našeg ovozemaljskog svijeta?

Upravo ovdje dolazimo do onog najvažnijeg. Jer ako smo zaboravili kako treba razumjeti Evanđelje Kraljevstva, ako ni sami nismo sigurni za što molimo kada kažemo „Dođi Kraljevstvo tvoje“, razlog je, naravno, u tome što ih ne sagledavamo u svoj punini. Mi uvijek polazimo od sebe, od „svog“. Čak je i vjernik za religiju veoma često zainteresiran samo onoliko koliko ona odgovara na njegova pitanja o sebi samome: Je li moja duša besmrtna? Kad nastupi smrt, hoće li za mene sve završiti? Ima li nečega ondje, poslije strašnog i tajanstvenog skoka u nepoznato?“ Evanđelje, međutim, govori o nečem drugom. Ono Kraljevstvom naziva čovjekov susret s Bogom – Bogom koji je istinski Život svakog života, koji je Svjetlost, Ljubav, Razum, Mudrost, Vječnost. Ono kaže da Kraljevstvo Božje dolazi i počinje onda kada čovjek susretne Boga, kada ga prepozna i s ljubavlju i radošću mu se preda. Ono kaže da Kraljevstvo Božje dolazi i počinje onda kada se moj život do vrha ispuni tom svjetlošću, tim znanjem, tom ljubavlju. Ono, na koncu, kaže da se za čovjeka koji je doživio taj susret i svoj život ispunio tim božanskim životom sve, uključujući i samu smrt, otkriva u novom svjetlu, jer ono čime on ispunjava svoj život ovdje, danas i sad, jest sama vječnost, sam Bog.

Za što, dakle, mi molimo kad izgovaramo ove jedinstvene riječi: „Dođi Kraljevstvo tvoje“? Prije svega za to da se ovaj susret dogodi već sada, na zemlji. Da se u ovim okolnostima, u ovom mom svakodnevnom i teškom životu začuje: Približilo vam se Kraljevstvo Božje (Lk 10,9). Da ovaj moj život zasja silom i svjetlošću Kraljevstva vjere, ljubavi i nade. Za to da i čitav svijet, koji na tako očigledan način u zlu i strahu, u žalosti i taštini leži, ugleda i primi tu svjetlost koja nam je zasjala prije dvije tisuće godina, kad se na dalekoj periferiji Rimskog Carstva začuo usamljeni glas čiji se odjek širi do dana današnjeg: „Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!“ (Mt 4,17). I još da nam Bog pomogne da neprestano ne pronevjeravamo to svijetlo Kraljevstvo, da ne otpadamo od njega svakog časa, da ne poniremo u tamu koja nas neprestano vuče. Na kraju, da ono, Kraljevstvo Božje, dođe, kako Krist kaže, u sili (usp. Mk 9,1).

Da, kršćanstvo je uvijek ustremljeno ka budućnosti. Ono iščekuje Voljenoga, ono se nada konačnom trijumfu na zemlji i na nebu, kada će Bog biti sve u svemu (usp. 1Kor 15, 28). „Dođi Kraljevstvo tvoje“ – to čak nije ni molitva, to je disanje, to je ritam srca svakoga tko je makar jednom u životu ugledao, osjetio, zavolio svjetlost i radost Kraljevstva Božjeg, svakoga tko zna da je ono početak i kraj svega što živi.

Budi volja tvoja

„Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji.“ Tako glasi treća prošnja Molitve Gospodnje.

Ova prošnja zvuči najjednostavnije, najjasnije od svih. Zaista, ako čovjek vjeruje u Boga, onda se, očito, i pokorava volji Božjoj, prihvaća ju i želi da ta volja zavlada posvuda na zemlji, kao što, pretpostavljamo, vlada i na nebu. Međutim, ova prošnja je, naravno, najteža od svih. Rekao bih da upravo ova prošnja „Budi volja tvoja“ – sadrži u sebi glavno mjerilo vjere. Mjerilo koje nam omogućava da razlikujemo (prije svega u sebi) istinsku vjeru od one koja to nije, istinsku religioznost od patvorene. Jer, zapravo, čak i vjernik, suviše često, ako ne i uvijek, želi, očekuje i od Boga u koga, kako tvrdi, vjeruje, ište ispunjenje upravo svoje, a ne Božje volje. Pa čak jedino zbog toga i vjeruje (ili tvrdi da vjeruje) u Boga.

Najbolji dokaz u prilog ove tvrdnje je samo Evanđelje kao priča o Kristovu životu. Ne ide li najprije za Kristom nepregledno mnoštvo naroda? Zar ne idu za njim zbog toga što on, naizgled, ispunjava njihovu volju – iscjeljuje, pomaže, tješi? A čim počinje govoriti o onom najvažnijem – da se oni koji ga žele slijediti trebaju odreći sebe, ljubiti neprijatelje i dati život svoj za braću, čim postaje jasno da je njegovo učenje poziv na žrtvu, očekivanje „nemogućeg“ – čim on, drugim riječima, počinje učiti o volji Božjoj, ljudi ga odmah napuštaju, čak počinju gajiti zlobu i mržnju prema njemu. Oni huškački glasovi iz gomile kod križa, onaj neuračunljivi krik: Raspni, raspni ga! (Lk 23, 21) – nije li sve to uslijedilo zato što Krist nije ispunio volju ljudi? Oni su htjeli samo pomoć i iscjeljenje – on im je govorio o ljubavi i praštanju; oni su se željeli osloboditi od tuđinskog jarma i pobijediti neprijatelje – on im je govorio o Kraljevstvu Božjem; oni su očekivali poštivanje ljudskih zabrana – on ih je kršio, jedući i pijući s carinicima, grešnicima i bludnicama. Ne krije li se tu, u tom razočaranju, korijen i uzrok Judina izdajstva? Juda je očekivao da će Krist ispuniti njegovu volju, a Krist se „voljno“, tj. svojom voljom, prepustio ponižavanju i smrti.

Sve ovo nalazimo u Evanđelju. Ali i kasnije, tijekom gotovo dvije tisuće godina povijesti kršćanstva, do naših dana, ne vidimo li to isto? Što je to što želimo i očekujemo od Krista svi mi zajedno i svatko od nas ponaosob? Priznajmo: ispunjenje naše volje. Mi želimo da nam Bog osigura naglu sreću. Mi želimo da on porazi naše neprijatelje. Mi želimo da on ispuni naša maštanja i da upravo nas prepozna kao dobre i ispravne. A kada Bog ne ispunjava našu volju, mi se bunimo, negodujemo i spremni smo ga se opet i opet odreći. Mi govorimo: „Budi volja tvoja“, ali u stvari podrazumijevamo: „Budi volja naša“ – i zato je treća prošnja Molitve Gospodnje prije svega sud nad nama, nad našom vjerom: Želimo li mi zaista prihvatiti sve što od nas zahtijeva Evanđelje – sve ono teško i često, reklo bi se, nemoguće?

Osim toga, ova prošnja je lakmus papir opće usmjerenosti naših želja, općeg usmjerenja našega života. Što mi želimo? Što je za nas posljednja, glavna vrijednost, ono blago za koje je Krist rekao da gdje je ono, ondje će biti i naše srce (v. Mt 6, 21)? Ako je povijest kršćanstva puna izdajstava, ta izdajstva nisu toliko u grijesima i padovima – jer grešnik se uvijek može pokajati, pali uvijek može ustati, bolesnik uvijek može ozdraviti – koliko u neprestanom zamjenjivanju Božje volje našom voljom ili bolje rečeno našom samovoljom. Upravo tada religija postaje egoizam i kao takva itekako zaslužuje da ju optužuju i razobličavaju. Tada se religija pretvara u pseudoreligiju, od koje na zemlji nema ničeg strašnijeg, jer upravo je pseudoreligija ubila Krista. Ljudi koji su ismijavali Krista, koji su ga predali na razapinjanje i smrt, sebe su iskreno smatrali religioznima. Međutim, jedni su religiju shvaćali kao nacionalni ponos, pa je Krist, koji je govorio o ljubavi prema neprijateljima, za njih bio opasni revolucionar; drugi su u njoj vidjeli izvor čudesa i izvanjske moći, pa je siromašni, na križ prikovani Učitelj, za takvu religiju bio sramota; na kraju, treći su se razočarali u Krista zato što ih je učio nečem drugačijem od onoga što su željeli čuti. To se, ponavljam, događalo i događa se uvijek i zato je treća prošnja Molitve Gospodnje tako beskrajno važna.

„Budi volja tvoja“ – to znači: „Daj mi snage, pomozi mi da shvatim u čemu je tvoja volja, pomozi da prevladam ograničenost moga uma, moga srca, moje volje, da razlikujem puteve tvoje, pomozi da prihvatim sve ono u tvojoj volji što mi se čini teškim, nepodnošljivim i nemogućim, pomozi mi, drugim riječima, da želim ono što želiš ti.“ I upravo tu za čovjeka počinje onaj uski put o kojem je govorio Krist. Jer dovoljno je željeti ono što je Božje, tj. teško i visoko, i ljudi nam odmah okreću leđa, izdaju nas prijatelji i mi ostajemo sami, prognani i odbačeni. Ali to je uvijek znak da je čovjek primio volju Božju i uvijek obećanje da će taj teški i uski put biti okrunjen pobjedom – ne ljudskom, privremenom i prolaznom, nego pobjedom Božjom.

Kruh naš svagdanji daj nam danas

„Kruh naš svagdanji daj nam danas.“ Tako glasi četvrta prošnja molitve – prošnja za kruh svagdanji ili nasušni. „Nasušni“ u prijevodu sa staroslavenskog znači „suštinski“, „bitan“, „neophodan za život“. Zato je ova riječ prevođena i kao „svagdanji“, „svakodnevno potreban“. Prve tri prošnje se odnose na Boga – izražavaju našu želju da se sveti njegovo ime, da nastupi njegovo Kraljevstvo i da se ne samo na nebu, nego i na zemlji, ispunjava volja njegova. Sada, ovom četvrtom prošnjom, mi, da tako kažemo, prelazimo na naše vlastite potrebe, počinjemo moliti za sebe. Pod „kruhom“ se u ovoj prošnji, naravno, ne podrazumijeva samo kruh kao takav, pa čak ni samo hrana, već sve ono što nam je potrebno za život, sve o čemu ovisi naše postojanje na zemlji.

No kako bismo shvatili svu dubinu, sav smisao ove prošnje, moramo se sjetiti svega onoga što je u Bibliji vezano za temu hrane, jer tek tada ova prošnja prestaje biti ograničena na čovjekov puki tjelesni život i otkriva nam se u svom istinskom značenju.

Uloga hrane se objašnjava već u prvom poglavlju Biblije, u priči o stvaranju čovjeka. Nakon što stvara svijet, Bog ga čovjeku daje za hranu. Prvo što odatle slijedi jest ovisnost čovjekova života od hrane, prema tome od svijeta. Čovjek živi od hrane, pretvarajući je u svoj život. Ta njegova ovisnost od izvanjskog, od materije, od svijeta, toliko je očigledna da ju je jedan od osnivača materijalističke filozofije definirao čuvenom formulom: „Čovjek je ono što jede.“ Ipak, biblijska objava o čovjeku ne svodi se na ovu ovisnost. Hranu, tj. sam život, čovjek dobiva od Boga. To je Božji dar čovjeku i čovjek ne živi samo kako bi jeo i tako osiguravao svoj fiziološki opstanak, već kako bi u sebi ostvario sliku i priliku Božju. Sama hrana je, dakle, dar života kao znanja, slobode i ljepote. Hrana se pretvara u život, a život je u Bibliji od samog početka predstavljen kao pobjeda nad tom ovisnošću, nad onim što je puka hrana. Jer nakon što stvara čovjeka, Bog mu daje zapovijed da zavlada svijetom.

Dobivati, dakle, hranu od Boga kao njegov dar, za čovjeka je značilo ispunjavati se Božjim životom. I zato je s hranom povezana i biblijska priča o čovjekovu grešnom padu, o zabranjenom plodu koji je čovjek pojeo krijući se od Boga, ne bi li postao „kao Bog“. Smisao ove priče je jednostavan: čovjek je povjerovao da mu sama hrana, tj. puka ovisnosti od nje, može pružiti ono što mu, zapravo, može dati jedino Bog. Poželio se pomoću hrane osloboditi Boga i to ga je učinilo robom hrane. Kroz hranu čovjek je postao rob svijeta, ali to također znači i rob smrti, jer hrana mu daje fizičku egzistenciju, ali ne može mu pružiti onu slobodu od svijeta i smrti koju daje jedino Bog. Hrana, simbol i sredstvo života, postala je ujedno simbol smrti. Jer ako ne jede – čovjek umire, ali i ako jede opet umire, jer sama hrana je uzimanje smrtnog u sebe, dioništvo smrti. I, na kraju, zato su i spasenje i obnovljenje i oproštenje i samo uskrsnuće u Evanđelju također povezani s hranom.

Prema priči o kušnji u pustinji, kad je Krist osjetio glad, đavao mu je predložio da pretvori kamenje u kruh. Ali Krist je odbio, rekavši: „Ne živi čovjek samo o kruhu“ (Lk 4,4). Krist je nadišao i osudio upravo tu čovjekovu potpunu ovisnost o kruhu (tj. od fizičkog života) na koju je, u simboličnoj biblijskoj povijesti, sebe osudio prvi čovjek. Krist je sebe oslobodio te ovisnosti i hrana je opet postala dar Božji, dioništvo božanskog života, slobode i vječnosti, a ne ovisnost od smrtnog svijeta. Jer to je smisao nove, božanske hrane, koja od prvih dana kršćanstva predstavlja najveću radost, glavnu svetu tajnu kršćanske Crkve, koju kršćani nazivaju euharistija, što znači zahvaljivanje.

Euharistijom, vjerom u pričešćivanje novom hranom, novim, božanskim kruhom, završava kršćanska objava o hrani. I jedino se u svjetlu te objave, te radosti, tog zahvaljivanja, može shvatiti sva dubina četvrte prošnje Molitve Gospodnje: „Kruh naš svagdanji daj nam danas.“ Daj nam hranu koja nam je danas neophodna! Da, naravno, to je prije svega molitva za ono što nam je potrebno za život, za ono najjednostavnije, neophodno i bitno – za kruh, hranu, zrak, za sve ono što uzimamo u sebe i pretvaramo u naš život. Ali to nije sve. „Daj nam“ znači da je za nas konačni izvor svega toga sam Bog, njegova ljubav, njegova briga o nama, tako da, ma od koga i ma kako dobivali dar – sve je od njega. To također znači da je krajnji smisao dara On sam. Mi dobivamo kruh, mi dobivamo život, ali dobivamo ih kako bismo otkrili smisao tog života. A smisao je njegov u Bogu, u spoznaji njega, u ljubavi prema njemu, u zajednici s njime, u njegovoj radosnoj vječnosti, u njegovu životu koji Evanđelje naziva „život u izobilju“ (usp. Iv 10, 10).

Bože moj, koliko smo mi daleko od male, slijepe krtice po imenu Feuerbach! Da, naravno, čovjek jest, kako je on govorio, „ono što jede“. Ali čovjek jede dar Božje ljubavi, čovjek se sjedinjuje sa svjetlošću i slavi i veseli; čovjek živi svim onim što mu je darovao Bog. „Kruh naš svagdanji daj nam danas“ – daj nam u ljubavi svojoj sve to danas, daj nam ne samo da postojimo, nego upravo da živimo, tim potpunim, osmišljenim, konačno božanskim, vječnim životom za koji si nas stvorio, koji si nam dao i vječno nam daješ i u kojem te prepoznajemo, ljubimo i zahvaljujemo ti!

I otpusti nam duge naše…

„I otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim.“ Ovako glasi peta prošnja glavne kršćanske molitve, čiji tekst nalazimo u Evanđelju, a koju je sam Krist, po Evanđelju, ostavio svojim nasljedovateljima. Ova se prošnja može izraziti i drugačije: „I otpusti nam grijehe naše, zato što i mi opraštamo onima koji su se ogriješili o nas.“

Primijetimo odmah da ova prošnja sjedinjuje dva čina: Božje oproštenje naših grijeha povezano je s našim oproštenjem grijeha koje su drugi učinili prema nama. Na drugom mjestu u Evanđelju Krist kaže: „Ako li vi ne otpustite ljudima, ni Otac vaš neće otpustiti vaših prijestupaka“ (Mt 6,15). I naravno, upravo tu, u toj vezi, u tom spoju, krije se duboki smisao ove prošnje Molitve Gospodnje.

Ali prije nego što se udubimo u ovu vezu, možda je najprije potrebno malo zastati kod pojma grijeha, jer to je pojam koji je suvremenom čovjeku postao sasvim stran. Čovjek današnjice poznaje pojam zločina, koji podrazumijeva prije svega kršenje nekog određenog zakona. Pojam zločina je relativan. Na primjer, u jednoj zemlji može biti zločin nešto što u drugoj zemlji nije zločin, jer ako nema zakona – nema ni zločina. Zločin je ne samo povezan sa zakonom, on je, u neku ruku, njegov proizvod. A zakon je, sa svoje strane, proizvod društvenih potreba i njega ne interesira, niti ga može interesirati što se događa u dubini čovjekove svijesti. Dokle god čovjek ne krši javni red i mir i na očigledan način ne nanosi štetu drugim ljudima ili društvenom poretku, dotle nema ni zločina, kao što nema ni zakona. Mržnja, na primjer, ne može biti „corpus delicti“, dok god ne postane uzrok konkretnog postupka – udarca, ubojstva, uvrede. S druge strane, zakon ne poznaje ni oproštenje, jer njegova svrha je da čuva i održava red u ljudskoj zajednici – red utemeljen na vladavini zakona.

Upravo zato je važno shvatiti da, kada govorimo o grijehu, mi govorimo o nečemu što se duboko, po samoj svojoj bîti, razlikuje od društvenog pojma zločina. Dok za zločin doznajemo iz zakona, dotle nam o grijehu govori savjest, i ako nje nema, ako se u ljudskom društvu gubi pojam ili, bolje reći, neposredno iskustvo savjesti, onda tuđ, nerazumljiv i nepotreban postaje i religijski pojam grijeha, kao i s njim povezan pojam oproštenja.

Što je to savjest? Što je to grijeh o kojemu nam govori, koji nam obznanjuje naša savjest? To nije tek nekakav unutarnji glas koji nam govori što je dobro, a što loše. To nije tek čovjekova urođena sposobnost da razlikuje dobro i zlo. To je nešto još dublje i tajanstvenije. Moguće je da čovjek sa sigurnošću zna da nije učinio ništa loše, da ničim nije prekršio zakon, da nikome nije učinio nikakvo zlo, a da mu savjest opet nije čista.

Čista – nečista. Ovi uobičajeni pridjevi možda najbolje izražavaju tajanstvenu prirodu savjesti. Ivan Karamazov kod Dostojevskog zna da nije ubio oca i podjednako čvrsto je uvjeren da snosi krivicu za njegovo ubojstvo.

Savjest je upravo taj dubinski osjećaj krivnje, osjećaj svog sudioništva ne u zločinu kao takvom, nego u tom dubokom, unutarnjem zlu, u toj moralnoj iskvarenosti iz koje se rađaju svi zločini na svijetu, pred kojom su nemoćni svi ovozemaljski zakoni. I kada lik Dostojevskog izgovara čuvene riječi: „Svatko je svima kriv za sve“, to nije retorika niti patološki osjećaj krivnje, već istina savjesti. Jer nije stvar u tome da svatko od nas, netko rjeđe, neko češće, krši ove ili one zakone, da je svatko od nas počinitelj krupnih zločina ili, daleko češće, sitnih prijestupa. Stvar je u tome što smo svi mi tu unutarnju razjedinjenost, tu unutarnju međusobnu sukobljenost, tu raskomadanost života, to nepovjerenje, to nemanje ljubavi i solidarnosti, to i takvo stanje u kojemu živi svijet, tu nepravednost koju nam otkriva naša savjest – što smo sve to mi prihvatili kao jedan samoočiti zakon.

Jer istinski zakon života uopće ne glasi da ne treba činiti zlo, već da treba činiti dobro, a to znači voljeti, prihvaćati drugoga, ostvarivati jedinstvo bez kojega se i najzakonitije društvo pretvara u pakao. Neprihvaćanje ovog zakona upravo je taj naš grijeh nad grijesima za čije oproštenje molimo u petoj prošnji Molitve Gospodnje.

A postati svjestan svoje razdvojenosti od drugih kao grijeha – to već znači težiti da se ta razdvojenost prevlada, to već znači oprostiti. Jer oproštenje je tajanstveni čin kojim se obnavlja izgubljena cjelovitost i zavladava dobro, a to nije pitanje zakona, nego moralnog izbora. Po zakonu, svatko tko se o mene ogriješio treba biti kažnjen i dokle god on ne bude kažnjen zakonska pravda neće biti zadovoljena. Po savjesti, pak, tj. moralnom zakonu, nije važno zadovoljenje pravde, već obnova cjelovitosti, jedinstva i ljubavi, u čemu je zakon nemoćan. Ovo se može postići jedino putem uzajamnog oproštenja. Ako opraštamo jedni drugima, onda i Bog oprašta nama i jedino u toj sprezi našeg praštanja i praštanja odozgor, savjest postaje čista i jedino tako pobjedu odnosi svjetlost za kojom čovjek žudi u dubini svog bića. Jer ono što je čovjeku zaista važno nije izvanjski poredak, već čista savjest – ta nutarnja svjetlost bez koje ne može biti istinske sreće. Zato riječi: „I otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našima“, jesu izraz naše prošnje da nam se daruje moralno očišćenje, bez kojega nam na ovome svijetu ne može pomoći nikakva vladavina zakona.

I možda je najstrašnija tragedija našeg društva to što mi puno govorimo o zakonitosti i pravdi, a potpuno smo zaboravili na moralnu snagu i ljepotu praštanja. Upravo zato molitva da oprostimo grijehe onima koji su se o nas ogriješili i da Bog nama oprosti naše grijehe, treba postati središnja točka moralnog preporoda na koji je pozvano suvremeno čovječanstvo.

I ne uvedi nas u napast

Posljednja prošnja glavne kršćanske molitve „Oče naš“, od davnina tumačena na različite načine, glasi: „I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla.“

Kao prvo, što može značiti to „ne uvedi“? Znači li to da nas sam Bog iskušava, da nam on šalje patnje, iskušenja i sumnje, kojih je u našem životu tako mnogo, zbog kojih je naš život često tako mukotrpan? Drugim riječima, nije valjda da nas sam Bog muči, pa makar i s namjerom da nam to mučenje na kraju krajeva donese prosvjetljenje i spasenje? Kao drugo, na što to mislimo kada se molimo za izbavljenje od zla? Ova riječ je prevođena i prevodi se kao „zlo“ – „izbavi nas od zla“, no grčki se original može prevesti i kao „od zloga“, kao i „od zla“.

Bilo kako bilo, odakle to zlo? Ako ima Boga, zašto onda u svijetu cijelo vrijeme trijumfira zlo? Zašto je prisutnost sile zla toliko očiglednija od prisutnosti sile Božje? Ako ima Boga, kako on dopušta sve to? Osim toga, ako Bog mene spašava od zla koje mi prijeti, zašto onda ne spašava i druge oko mene – sve koji na tako očigledan način pate i stradaju?

Reći ćemo odmah da na ova pitanja nije lako odgovoriti. Ili, da budemo još jasniji: odgovora na ova pitanja uopće nema, ako pod odgovorom podrazumijevamo racionalno, takoreći objektivno objašnjenje. Svi pokušaji čuvene teodiceje, tj. davanja racionalnog objašnjenja za činjenicu zla unatoč postojanja svemogućeg Boga, bili su i ostali neuspješni i neuvjerljivi. Sva ta objašnjenja obara čuveni odgovor Ivana Karamazova kod Dostojevskog: Ako se buduća sreća temelji na suzici makar jednog djeteta, ja s najvećim poštovanjem vraćam ulaznicu za takvu sreću. [1]

Ali što onda odgovoriti? Možda se upravo ovdje počinje razotkrivati smisao ili, možda, ne toliko smisao, koliko unutarnja sila posljednje prošnje molitve „Oče naš“: „I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla.“ Jer zlo nam dolazi upravo kao iskušenje, kao napast, kao sumnja, kao krah vjere, kao ustoličenje tame, cinizma i moralne nemoći u našoj duši.

Zastrašujuća moć zla nije toliko u njemu samome, koliko u tome što ono ruši našu vjeru u dobro, vjeru da je dobro moćnije od zla. Priznati svemoć zla – upravo je u tome iskušenje. Čak i sam pokušaj da objasnimo zlo, da ga, ako se tako može reći, „ozakonimo“ nekakvim racionalnim objašnjenjima, predstavlja isto to iskušenje unutarnje kapitulacije pred zlom. Kršćansko poimanje zla temelji se na tome da za njega nema nikakvog opravdanja, da je zlo posljedica odvojenosti od Boga i istinskog života. Nama Bog ne objašnjava izvore i porijeklo zla, nego nam daje snagu da se borimo protiv njega i da ga pobjeđujemo. I opet, ta pobjeda nije u tome da shvatimo i objasnimo zlo, nego da mu se suprotstavimo svom snagom vjere, nade i ljubavi, jer u njima je odgovor na iskušenje, pobjeda nad iskušenjem i zato pobjeda nad zlom.

Upravo tu pobjedu odnio je Krist, čiji je čitav život bio neprekidno nadilaženje iskušenja. Zlo je oko njega neprestano trijumfiralo u svim svojim oblicima, počev od pokolja nevine dječice nakon njegova rođenja, pa sve do njegova predavanja tjelesnim mukama i sramnoj smrti. U izvjesnom smislu i samo Evanđelje je priča o trijumfu zla i o Kristovoj pobjedi nad zlom, kao iskušenjem.

Krist nijednom nije objasnio i stoga nijednom nije opravdao, ozakonio zlo, već je nasuprot njega neprestano isticao vjeru, nadu i ljubav. On nije uništio zlo, nego je pokazao silu borbe protiv njega i tu silu nam ostavio. Za nju, za tu silu, molimo i mi svaki put kada kažemo: „I ne uvedi nas u napast.“

Za Krista se u Evanđelju kaže da mu se za vrijeme noćne molitve u vrtu, kada se počeo žalostiti i tugovati (v. Mt 26, 37), kada ga je, drugim riječima, pritisnula sva težina iskušenja, javio anđeo s neba i ohrabrio ga (v. Lk 22,43).

Za tu tajanstvenu pomoć molimo i mi: da u zlu, patnjama i iskušenjima ne poklekne naša vjera, da ne oslabi nada, da ne usahne ljubav, da ne zakraljuje tama zla u našoj duši i da ona, duša, ne postane izvor zla; molimo da se povjerimo Bogu kao što mu se povjerio Krist, da se o njegovu silu koja nam je ostavljena, razbije svako iskušenje i napast.

Zapovjeđeno nam je da molimo i da nas Bog izbavi od zla, odnosno zloga. Time nam je dano još jedno, ne toliko objašnjenje, koliko otkrivenje o osobnom karakteru zla, o osobi kao nositelju i izvoru zla. Ne postoji samostalna bît koja bi se mogla nazvati mržnjom, već nam se mržnja u svoj svojoj zastrašujućoj sili pokazuje kada vidimo onoga tko mrzi; ne postoji patnja, nego patnik. Sve na ovome svijetu, sve u ovome životu je osobno i zato se u Molitvi Gospodnjoj ne molimo za izbavljenje od nekakvog bezličnog zla, nego od zloga. Izvor zla je zli čovjek, tj. čovjek za kojega je zlo, ma kako to paradoksalno, ma kako to strašno zvučalo, postalo dobro, čovjek koji živi zlom. I možda nam je upravo u ovim riječima o zlome dano jedino moguće objašnjenje zla, jer ono se ovdje otkriva ne kao nekakva bezlična bît razlivena po svijetu, već kao tragedija osobnog izbora, osobne odgovornosti, osobne odluke.

Ali upravo zato je jedino u osobi, a ne u apstraktnim strukturama i zakonima, moguća pobjeda nad zlom i trijumf dobra. Zato se mi prije svega molimo za sebe, jer svaki put kada svladamo iskušenje, kada se mi opredijelimo za vjeru, nadu i ljubav, umjesto za tamu zla, u svijetu počinje novi uzročno-posljedični niz, otvara se nova mogućnost pobjede. Eto, to je temelj naše molitve: „I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla.“

Jer tvoje je Kraljevstvo i slava i moć u vjekove

Ovim govorom završava naše kratko i daleko od potpunog, objašnjenje Molitve Gospodnje. Vidjeli smo kako nam svaka njena riječ, svaka njena prošnja razotkriva čitav jedan svijet duhovnih pitanja, duhovnih odnosa o kojima gotovo nikada ne razmišljamo, koje smo negdje izgubili u svakodnevnoj žurbi. S tog stanovišta, molitva „Oče naš“ je više od molitve – ona je objava i otkrivenje duhovnog svijeta za koji smo stvoreni, one hijerarhije vrijednosti koja nam jedina omogućava da sve u svome životu stavimo na odgovarajuće mjesto. Svaka njena prošnja sadrži čitav jedan sloj naše vlastite samosvijesti, čitavu objavu o nama samima.

Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje – jer moj život pripada višem, apsolutnom i božanskom biću i samo u toj pripadnosti nalazi svoj smisao, svoju svjetlost, svoje usmjerenje.

Dođi Kraljevstvo tvoje – jer moj život je predodređen da se ispuni Kraljevstvom dobra, ljubavi i radosti, da u njega uđe i prosvijetli sila Kraljevstva koje nam je otvorio i darovao Bog.

Budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji – da u svjetlosti te blage volje sudim o svome životu, nalazeći u svemu nepromjenjivi moralni zakon, smirujući pred njom svoju samovolju, svoj egoizam, svoje strasti, svoje bezumlje.

Kruh naš svagdanji daj nam danas – da sav život svoj, sve njegove radosti, ali i tuge, svu njegovu ljepotu ali i patnje, primam kao dar iz ruke Božje, sa zahvalnošću i trepetom, da živim samo onim što je bitno, glavno i najviše, a ne onim za što se cijelo vrijeme sitničavo razmjenjuje taj neprocjenjivi dar.

I otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našima – da u meni uvijek bude duh praštanja i spremnost da čitav život svoj temeljim na ljubavi, da sve nedostatke, sve grijehe, tj. dugove moje pokrije svijetlo oproštenje Božje.

I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla – da s Božjom pomoću, predajući se njegovoj tajanstvenoj ali svijetloj volji, mogu pobijediti svako iskušenje, pa i ono glavno, najstrašnije od svih – sljepoću koja mi ne dozvoljava da vidim prisutnost Božju u svijetu, sljepoću koja odbacuje život kao dar Božji, čineći ga tamnim i zlim. Da ne pokleknem pred snagom i zavodljivošću zlog čovjeka, da ne bude u meni podvojenosti i lukavog zla koje se uvijek pretvara da je dobro, koje uvijek uzima obličje anđela svjetlosti.

Kruna Molitve Gospodnje je svečano slavoslovlje: Jer tvoje je Kraljevstvo i slava i moć u vjekove. Tri ključne biblijske riječi, tri pojma koji sobom obuhvaćaju tri glavna simbola kršćanske vjere.

Simbol prvi – Kraljevstvo. „Ta evo – kraljevstvo je Božje među vama!“ (Lk 17,21); „Dođi Kraljevstvo tvoje“ (Mt 6,10; Lk 11), „Približilo se Kraljevstvo Božje“ (Mk 1,15); „Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu“ (Mt 6, 33). To Kraljevstvo se približilo, došlo je, otkrilo se. Kako? U životu, riječima, učenju, smrti i konačno uskrsnuću Isusa Krista. U životu ispunjenom takvom svjetlošću i takvom silom, u riječima koje nas uzdižu na takvu visinu, u učenju koje odgovara na sva naša pitanja i, konačno, u samom završetku koji je postao početak novoga života. Prema tome, kad govorimo o Kraljevstvu Božjem, mi ne govorimo o nečem zagonetnom i apstraktnom, o nekom drugom, „zagrobnom“ svijetu, o onome što će biti nakon smrti, nego o onome što je obećao, što je priopćio, što je nama koji u njega vjerujemo, koji ga ljubimo, dao sam Krist. I to nazivamo Kraljevstvom, zato što ništa bolje i ljepše, potpunije i radosnije čovjeku nikada nije otkriveno niti dano. I zato tvrdimo: „Jer tvoje je Kraljevstvo.“

I moć – kažemo dalje. To je drugi simbol. Ali kakva je moć tog Čovjeka koji je usamljen umro na križu, koji nijednom nije ustao u svoju obranu, koji nije imao gdje glavu nasloniti? Pa ipak, usporedite ga sa svim moćnicima ovoga svijeta: ma koliko oni bili moćni, ma koliko ljudi treptali pred njima, neizbježno dolazi trenutak kada njihova moć pada i ruši se bez ostatka. A Krist živi vječno i ništa, nikakva sila ga ne može izbaciti iz ljudske duše. Ljudi se zanose drugim riječima, drugim učenjima, drugim obećanjima, ali prije ili kasnije vraćaju se maloj knjižici u kojoj su zabilježene riječi onoga koji kaže: „Radi suda dođoh na ovaj svijet: da progledaju koji ne vide, a koji vide, da oslijepe!“ (Iv 9,39); „Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge“ (Iv 13,34); i konačno: „Ja sam pobijedio svijet“ (Iv 16,33).

I na kraju – slava, treći simbol. Prividna, kratkotrajna, krhka je svaka slava na ovoj zemlji. I, reklo bi se, manje od svega Krist je želio slavu. Ali, ako postoji uistinu neuništiva slava, onda je to samo ona slava koja se pali i sja posvuda gdje je on, onda je to slava dobra, vjere, ljubavi, nade, i nema na zemlji svjetlosti slične njenoj. Kada promatramo njega, mi shvaćamo što znače pjesnikove riječi o svijetu „što gori slavom zvijezda i prvosazdanom ljepotom“. Odjednom shvaćamo – ne razumom, nego čitavim bićem – što to ište, za čime to žudi čovjek u svim svojim lutanjima, u svom nespokoju svome: čovjek žudi da bljesne ta svjetlost, da se sve prosvijetli tom nebeskom ljepotom, da sve zasja tom božanskom slavom.

„Jer tvoje je Kraljevstvo i slava i moć u vjekove.“ Ovako završava Molitva Gospodnja. I dokle god ju nismo zaboravili, dokle god ju ponavljamo, dotle je naš život na ovaj ili onaj način usmjeren prema Kraljevstvu, ispunjen silom, obasjan slavom, a protiv toga su tama, mržnja i zlo nemoćni.

Aleksandar Šmeman | Govori na Radiju Sloboda

Priredio: Miodrag Vojvodić | Bitno.net


 1,263 total views,  2 views today

Komentar