Sablazni koje će pročistiti Crkvu

Isus je rekao: sablazni moraju doći, ali jao si ga onima po kojima dolaze. Takvima je bolje da si svežu mlinski kamen oko vrata i bace se u duboku rijeku.

Katolička Crkva je kroz svoju dvotisućljetnu povijest prošla mnoge teške trenutke. Razvratnih poglavara, pogubljenih laika, ratova koje su si pojedinci dopustili pokretati u ime Boga iako je Isus jasno tražio da se mač spremi u korice. Preživjela je i preživjet će Crkva i karijeriste kojima je na umu samo probitak i penjanje na planinu moći, materijaliste koji su se bez zrnca grižnje savjesti hranili skupocjenom hranom i mazali se mirodijama dok se narod vjernički valjao u blatu. Takav narod ograničena intelektualnog kapaciteta mogao se uvjeriti da je baš Božja volja to materijalno blago u kojem su pojedinci uživali. Sjetite se onog viralnog videa gdje pravoslavni paroh staje na cesti u mercedesu vrijednom više od pola milijuna kuna pa, ne znajući da ga momci snimaju, na pitanje “Kakva su to kola, oče?”, odgovara: “Božja volja, sinko, Božja volja”, stisne gas i odmagli kao u nekoj sceni Monty Pythona. Bog s tom situacijom u ovom konkretnom slučaju ima veze kao i sa svim situacijama naših katoličkih svećenika od kojih bi se, neki, vrlo lako mogli prepoznati u ovome. Možda bih mogao napisati da pojedinci pak šišaju i potonjeg pravoslavnog paroha. Na našu i Isusovu žalost.

Danas pak u vremenu obrazovanja, brze komunikacije, informacije koja detaljno secira moju, tvoju, našu nutrinu, mnogo je lakše uočiti trulež i vonj farizeja izbijeljenih grobova, o kojima je govorio i Gospodin. Crkva je pak sve preživjela i ja tu vidim, dopustite mi reći, jedno od najvećih čuda njezina utemeljitelja i osnivača Isusa Krista. Da takva tvorevina s grešnim ljudima može opstati toliko vremena, očiti je dokaz Božje neprestane intervencije odozgor. Bog ne koristi cement, jer bi ljudskim elementima vezana Crkva doživjela svoje rušenje. Bog u svojoj svemogućnosti koristi vezivno tkivo onostranosti, silu Duha Svetoga da sačuva i održi svoju Zaručnicu koju je Krist stvorio prije dvije tisuće godina. U vremenu tame i vonja koji je znao zahvatiti Crkvu Bog podiže sinove i kćeri koji tu istu Crkvu obnavljaju, Bog sam radi ravnotežu. Tako Bog, slikovito govoreći, kada vidi da sve tone u provaliju, budi proroke koji Kristovim svjetlom pokazuju da je “vrata paklena neće nadvladati”, jer je to Spasitelj obećao. Da kojim slučajem nije tako, sve bi odavna propalo. U doslovnom smislu riječi.

Imamo li razloga strahovati?

Mnogi su katolici u posljednje vrijeme opterećeni i uplašeni. Crkva proživljava svoju duboku krizu. Teško mi je ovu krizu usporediti s nekim drugim povijesnim izazovima u kojima se Crkva nalazila, ali zasigurno je ova trenutna jedna od zahtjevnijih kroz koju prolazi Crkva. Prvo, čovjek današnjice sam sebe stavlja na pijedestal Boga. Mi gradimo humanizam bez Boga i teško osakaćujemo njegov temeljni habitus. Onu sliku božansku na koju smo stvoreni i prema čemu bismo trebali težiti. Drugo, čovjek toliko želi svidjeti se ovome svijetu da se dovodi u opasnost ne svidjeti se Bogu. Božje zakone razvodnjava, ne bi li se približio ljudskom poimanju smisla. Tako mnogi ljudi Crkve postaju ona, biblijskim rječnikom govoreći, sol koja je izgubila svoje poslanje, postala je bljutava i tako nije više ni za što drugo nego da se izbaci van, da ju se gazi nogama. Mogu se izraziti još plastičnije: ako izravnamo vrhove planina s razinom njiva, izgubit ćemo jedan od važnijih razloga postojanja: težnja osvajanja vrhova, težnja penjanja, rasta, smisao žrtve koji te dovodi do uspjeha.

Čovjek današnjice dovoljan je sam sebi. Ako se ne promijeni, urušit će se u svojoj sebičnosti, jer ljubav koja nije spremna sebe žrtvovati i umrijeti za drugoga, ljubav koja nije usmjerena na davanje i stvaranje – nema kapacitet opstati.

Tektonski poremećaji tresu i zidine Vatikana. Našeg Vatikana kojemu i danas hrle tisuće i tisuće hodočasnika. Hajmo se vratiti samo malo u povijest. Barok je umjetnost iznenađenja. Otkriva malo, kada otkriješ to “malo” otkrije ti se nešto novo. Zatim se slijed nastavlja. U misli mi dolazi i kriza koju je Crkva imala tridesetih godina. Fašistički Benito Mussolini je izveo arhitektonsko-urbanističko silovanje kada je porušio predivne stambene barokne izvedbe uokolo eliptičnih kolonada Berninija na Trgu sv. Petra. Te kolonade s dorskim stupovima su preživjele budući da je Mussolini Crkvi želio poslati poruku na što je sve spreman ako ne urede međusobne odnose. Nekada Crkva možda mora koristiti svoj “romanita” kako bi naprosto – preživjela. Katolička Crkva, Rimska Crkva je preživjela diktatora Mussolinija kao i sve one diktatore prije. Mi se i danas divimo Berninijevoj genijalnosti. Ali, Crkvu ne čine kolosalne ljepote i arhitektonska rješenja. Snaga Crkve nije u njezinoj vanjštini. Crkvu čine živi ljudi. Ako Crkva nema živih ljudi, postaje skladište u koje se tada trpaju sulude stvari. Nisam siguran da to posve shvaćaju neki kojima je darovano voditi. Njihova odgovornost je najveća jer im je mnogo i darovano. Bog će od tih osoba tražiti mnogo kada se sretnu s Isusom na Posljednjem sudu.

Najvažnije je fokusirati se na ljude, na vjernike. Mnogo važnije od svih pastoralnih centara, sjajnih zgrada i raznih pastorala barjaka. Nemaš ljude, nemaš ništa. Pod tom “trešnjom” Crkve koja je posljednjih godina posebno pokrenuta gnjusobom pedofilije, nutarnjim ratom homoseksualaca i otvorenim fajtom sada pak i biskupa koji tvrde da su mnogi znali i nisu dovoljno učinili da se razotkriju ta djela tame. Slični  potresi događaju se i u Crkvi u Europi. Nedavno su moji katolički skauti boravili na jednom skupu gdje su se stanovnici zapadnih zemalja čudom čudili kada su im skauti svjedočili koliko nas ima, koliko su naše crkve pune mladih i ne samo na nedjeljnim misama. Ti naši mladi nisu tu zaslugom nacionalne pastoralne strategije, barem koliko je meni iz petnaestogodišnjeg iskustva poznato. Ti mladi su tu jer deseci naših katoličkih zajednica: katolički skauti, neokatekumeni, Frama, salezijanci, male obiteljske zajednice, isusovci i druge karizmatske zajednice – rade dobar posao. Dobar posao prvenstveno u – svjedočenju. Ništa nije važnije od svjedočenja. Niti jedna knjiga ovoga svijeta, teorija, ne može nadomjestiti život koji živi, djeluje, uronjen u istinu Evanđelja. Primjeri oduševljavaju. I primjeri rađaju nove primjere. Kada vjernik vidi da njegovi pastiri ne žive u potpunom skladu s vizijom Isusa – nastupa razočarenje. Kao kada se dijete razočara u roditelja jer shvati da tata nije vjeran mami. Ili obratno. Nema gore duhovne situacije po čovjeka. Shvatiti da oni koji bi ti trebali biti primjer, da su hrpa gnjilosti. U tim slučajevima zvone mi u ušima riječi proroka Jeremija kada je “ispalio” da je proklet čovjek koji se uzda u čovjeka. Samo u Isusa. Samo Isus. Samo u Isusa se uzdati i Isusa slijediti. To je jedini siguran put.

Proročanstvo pape Benedikta

Ratzinger je još 1969. u jednoj radioemisiji rekao: “Crkva će biti mala i morat će početi iznova, više ili manje od početka. Ona više neće moći živjeti u mnogim građevinama koje je izgradila u vrijeme blagostanja. Kako će se njezin broj pristaša smanjivati, tako će izgubiti mnoge od svojih društvenih povlastica. Za razliku od ranijih vremena, na nju će se gledati puno više kao na dobrovoljno društvo… No, unatoč svim promjenama koje bi se mogle dogoditi, Crkva će naći svoje utočište iznova i s punim uvjerenjem u ono što je uvijek bilo u njezinom središtu: u vjeri u Trojedinog Boga, u Isusa Krista, Sina Božjega koji je postao čovjekom, u prisutnosti Duha sve do kraja svijeta. U vjeri i molitvi, ona će ponovno prepoznati svoje pravo središte i doživjeti sakramente opet kao štovanje Boga… Crkva će postati više duhovna, ne pretpostavljajući nekakav politički mandat, ne koketirajući niti s lijevim niti s desnim strankama. Bit će to teška vremena za Crkvu jer proces kristijanizacije i pojašnjenja stajat će je puno vrijedne energije. To će je osiromašiti i uzrokovati da postane Crkva krotkih… Proces će biti i još teži jer će se morati odustati od crkvene uskogrudnosti pa i od pompozne samovolje. Može se predvidjeti da će za sve ovo trebati vremena. Proces će biti dug i zamoran kao što je bio put od lažnog progresivizma uoči Francuske revolucije kada se za biskupa mislilo da je pametan ako ismijava dogme ili čak da sumnja u samo postojanje Boga – sve do obnove u devetnaestom stoljeću. No, kada ovaj proces postane dio prošlosti, velika će moć poteći iz ovakve više produhovljene i pojednostavljene Crkve… Ona možda neće više biti dominantna društvena sila u mjeri u kojoj je bila sve donedavno, ali će uživati u svježem procvatu i biti prepoznata kao čovjekov dom, gdje će naći i život i nadu nakon smrti.”

Recept dakle ipak postoji. Molitva, post i rad. Posvećivanje sebe i svoga života – Bogu. Truditi se sve više nalikovati na onu sliku Boga na koju smo stvoreni. Čitati Bibliju, sakramentalno živjeti. Vratiti se Isusu u sakramentu svete ispovijedi u klanjanjima Presvetom oltarskom sakramentu. I ufati se u Božje milosrđe. I tako čekati onaj trenutak kada ćemo i mi biti pozvani sresti pravednog Suca – Isusa Krista. O, kako li će lijepo biti umirati u iščekivanju punine otkrivenja s osmijehom na licu. A ne s grozničavom mišlju da je došao trenutak platiti Bogu svoje zablude i namjerno u vlastitoj slobodi učinjene grijehe.

Neka nam bude Gospodin milostiv.

 

Autor: Marin Miletić | Bitno.net

1,749 total views, 3 views today

Facebook Comments

Admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

*

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

%d blogeri kao ovaj: