Svjedočanstva

ROBERT VALDEC – MOJE (NESUĐENO) ARMENSKO VJENČANJE. U JERUZALEMU.

Dakle, priča je vrlo osobna, dogodila se tijekom jedne od mojih reporterskih putešestvija i zapravo nema veze sa zbivanjima zbog kojih sam se prije točno 15 godina početkom prosinca 2005. godine nešto malo muvao po Bliskom istoku.


Tumarao sam od Gaze do Ramale i Jenina preko Tel Aviva i Jeruzalema, a na Ben Gurion je nakon par dana sletjela i moja ženica. Znala da sam dolje, uvjerila glavnog i odgovornog u tadašnjim novinama kako ima dobru priču, pa otvorila putni nalog. Dočekah je, otišli smo do Jeruzalema, unajmili sobu u istočnom Jeruzalemu, zovu ga i Arapski dio. Smještaj je povoljniji nego u zapadnom, modernijem židovskom dijelu, street food je povoljniji… Jest da je nešto manje sigurno, ali uštediš dosta. Ako ti se netko ne razvali u neposrednoj blizini ili ti u gužvi zasune nož u jetru. Za 20-ak dolara uspjeli smo rentati korektnu sobu u YMCA hostelu. Inače, kad sam sam, ako se ne uvalim kod nekog prijatelja, rentam obično nekakvu garsonijeru u lošijem dijelu Tel Aviva ukoliko ostajem duže, ili noćim u jeruzalemskim hostelima poput Old Imperiala ili Petra hostela gdje nas spava i do desetak u sobi. Ili pak, ako je toplo, rasprostreš vreću za spavanje na terasi na mjestu koje si platio par dolara. Zvuči jadno, no jeftino je, a panorama s te terase u sumrak ili praskozorje je nešto što valja doživjeti. (To je i naslovna fotografija). Pogled na cijeli Stari Jeruzalem. A i sve ti je blizu, odmah si na Old Jaffa Gate, spustiš se ujutro i s ulaza od uličnog prodavača kupiš za par šekela dvije velike polulitrene čaše – jedne napunjene netom iscijeđenim narančinim sokom, drugu svježim sokom od nara… No da ne odlutam sada od teme i pretvorim se u turističkog vodiča (a tamo bih to doista mogao biti).

Ukrako, smjestili se u YMCA, nakon par dana ušao sam u normalnu hotelsku sobu. Prethodnih dana, mijenjao sam lokacije, spavao dvije noći kod prijatelja u Gazi, pa u nekom polukupleraju u Ber Shevi, na jednu se noć uvalio frendovima u gajbu u Tel Avivu… Sada je krenula druga priča.

Kroz dan, ženica je odrađivala svoje intervjue, ja sam cirkulirao posvuda obavljajući nekakve svoje poslove, a popodne bi se smjestili u Armensku tavernu, kod mog starog prijatelja Mosesa, u Armenskoj četvrti Jeruzalema. I ta je priča zanimljiva – zgrada je u vlasništvu Armenske crkve, restoran vodi Moses (tu je i prodavaonica suvenira), mjesto je svojevrsna kršćanska ‘ničija zemlja’. Tu se predvečer susreću, osim preko dana turista i hodčasnika, svećenici svih kršćanskih konfesija – armenski, katolički, grčki, ruski, srpski, kopti, grkokatolici… Armensko vino, armenski konjak, basturma za meze… Obično je veselo, no ponekad se u žaru teoloških rasprava situacija usija, pa je bilo i žešćih obračuna. Sve u svemu, divno mjesto i moja stalna destinacija u Svetom gradu.

Rutina je bila sljedeća – kasni ručak/rana večera u Taverni, potom ženica odlazi kod Mosesove žene Jane, Ruskinje koja je devedesetih otkrila da nije pravoslavna nego židovka, pa emigrirala u Izrael, tu se zaljubila u Mosesa, pa prešla opet na kršćanstvo (Moses je pola Armenac, pola palestinski kršćanin-katolik). Žive nedaleko, par stotina metara od Taverne, u jednoj prastaroj zgradi u stanu koji je doista teško opisati… katakombe unutar katakomba bi bile možda naslikovitiji opis. Ispred ulaza u stan dežura Holmes – Shar Pei pas koji je danas zacijelo pokojan, no osobitost mu je bila to što je bio – vegan! Jeo je papriku, paradajz, salatu, voće… S njim ima još jedna zanimljiva priča koju, ne mogu, a da ne ispričam. Naime, Mosesova Taverna otvorena je, formalno, do 23 sata, no to se radno vrijeme obično produži. On nije nesklon zaviriti u čašicu tako da je pred zatvaranje lokala već dobro ‘zagrijan’. No, kad dotetura do doma, valja prošetati Holmesa.

Tko se razumije u pasmine zna kako Shar Pei izgleda. Naborane kože, uz ne previše mašte može ga se zamijeniti i za omanje prase. Uglavnom, moj je Moses jedne večeri, nakon nešto više konjaka, došao doma, a Jana ga natjerala da prošeće psa. Tko poznaje Jeruzalem zna kako su izmiješani kvartovi. I tako su Moses i Holmes odteturali u četvrt gdje žive ortodoksni židovi. Opet, tko ne zna, da pojasnim – i na plus 45 stupnjeva na glavama imaju krznene šubare, na Šabat često vrijeđaju, a ponekad i kamenuju svakog tko onuda prolazi ne poštujući njihov sveti dan, automobile… Na Šabat je ortodoksnim židovima, naime, zabranjeno koristiti bilo kakve elektroničke naprave. Čak u boljim hotelima postoje posebni “Šabat liftovi“ koji stanu na svakom katu, kako hotelski gosti koji poštuju te vjerske običaje ne bi morali pritiskati tipke dizala. No dosta o teologiji, vraćam se Mosesu i Holmesu.

Ukratko, u jednom su se trenutku moj nesretni Moses i zbunjeni Holmes našli okruženi razjarenim ortodoksnim židovima. Vičući kako je ovaj napravio teško svetogrđe dovevši na uzici svinju u ortodoksnu židovsku četvrt. I to na Šabat! Srećom, intervenirala je odmah policija koje ovdje ima svakom koraku, sklonili su, zapravo, evakuirali Mosesa i Holmesa. Budući da im je bila odmah jasna priroda situacije. No Mosesa je smrtno uvrijedilo to što su njegovog psa ljubimca zamijenili za – prase. Pa je, vrativši se kući, nazvao prijatelja s kojim je sjeo u auto i zaputio se u prvo kršćansko selo. Tamo su probudili seljaka i kupili od zbunjenog čovjeka malo prase, strpali ga u auto i otišli natrag. Putem su se, naravno dodatno ‘popravljali’ konjakom. Došavši kući, Moses je na jednu uzicu zavezao Holmesa, a na drugu – zbunjeno prase. I otišao ponovo u četvrt iz koje su ga istjerali. Pa šetao s psom na jednoj, a prasetom na drugoj lajni i urlao: Ovo je pas! A ovo je prase! I opet ga je policija spasila od goreg scenarija, no ipak je, za svaki slučaj, prenoćio je u postaji… Po Holmesa je, na njihov poziv došla ljutita Jana. A što je bilo s prasetom drugi se dan nije sjećao niti on.

Ali, opet odlutah… Vraćam se natrag na taj 7. prosinac 2005. Prije odlaska u Tavernu promuvao sam se po uličicama u potrazi za tamjanom. Obećao sam, naime, prijatelju Žoniju Maksanu da ću u Jeruzalemu kupiti vreću tamjana za pakoštansku crkvu, pa se otišao cjenkati s prodavačima. Kupio vreću, odnio je u sobu, otuširao se, pa zaputio natrag u Armensku četvrt, u Tavernu gdje smo se dogovorili naći na objedu. Čim sam se spustio dolje stepenicama, u Taverni je zavladao muk. Moses iza šanka, suznih očiju, bez riječi mi je natočio veliku čašu konjaka i promrmljao kako mu je žao.

Za susjednim stolovima nekoliko svećenika, također smrknutih lica. Moja je zbunjenost kratko trajala – na televizoru iznad šanka vrtio se nekakav news program, sa scenom iz restorana hotela Bitacora na Tenerifima. Uhićenje generala Gotovine. Šokiran viđenim, ali i činjenicom da u Jeruzalemu, cijela Armenska taverna tuguje zbog uhićenja hrvatskog generala, još uvijek buljeći u TV iskapio sam čašu, a Moses je odmah dotočio mrmljajući nešto kao ‘prokleti gadovi…’. Izašao sam, obavio par telefonskih razgovora, opskbio se cigaretama i vratio dolje. A ubrzo je stigla i ženica. Šaroliko društvo se stisnulo u separe i krenula je rasprava, Kopt smrknutog lica je šutke u kutu vrtio krunicu, ruski pravoslavni svećenik tješio je našeg franjevca, armenski svećenik smirivao je sve uzdajući se u pravdu i Boga, Moses je odustao od stalnog trčkaranja od šanka do stola, pa sjeo s nama donijevši dvije boce… Oko deset navečer već smo zaključili da će Gotovina uskoro biti oslobođen. Nije bilo uskoro. Prošlo je dugih 7 godina.

Ženici je prisjela sve gorljivija rasprava, pa je odlučila otići do Jane. Putem, na tih 200 metara,mala je trgovina otvorena do ponoći, pa je riješila kupiti i dvije boce vina. Jana će spravljati kasnu večeru, pijuckati će vino i razgovarati. A oko ponoći, nakon fajrunta, doći ćemo i Moses i ja, još svi skupa zasjesti sat, dva, pa onda noćna šetnja pustim ulicama drevnog grada, od Old Jaffa gate-a do Damascus gate-a, kroz armensku, kršćansku, židovsku i muslimansku četvrt. Uvijek čudesna noćna šetnja kroz povijest. Svaki kamen ovdje ima svoju priču, a svaki korak uličicama drevnog grada podsjeća te na to da kročiš iznad stotina i tisuća grobova – milijuna sudbina, života, ispod svake stope su slojevi grada iz nekog razdoblja njegove burne povijesti pune ratovanja, osvajanja, klanja, krvi… Paljen je kroz povijest i rušen dvadesetak puta i ponovo na ruševinama građen. Jana, koja uz povremeno honorarno radi i kao turistički vodič, po profesiji je zapravo arheologinja. Kaže da svaki put kada dođu do novog sloja i krenu u restauraciju, netko od kolega zagrebe malo dublje i otvara se još jedan, stariji. Doista ima nešto posebno u tom gradu u kojem su u krugu od samo nekoliko stotina metara najsvetija mjesta triju najvećih svjetskih religija… No opet izgubih nit…

Taverna se pred ponoć ispraznila, pomogao sam Mosesu raspremiti stolove, pogasili smo svjetla, on je u torbu, za svaki slučaj, strpao još nekoliko boca, zaključali smo lokal, pa još uvijek raspravljajući o uhićenju na Tenerifima, Haagu, ratovima…, nesigurnog se koraka odšetali do njihovih katakombi. Te večeri je Holmesa prošetao njihov sin Marc, tada još klinac koji nije ni ušao u pubertet, a danas je odrastao čovjek – prije nekoliko godina mi je stigla fotografija do zuba naoružanog komandosa koji se po užetu spušta iz helikoptera. Marc je već bio pri kraju obaveznog odsluženja vojnog roka.

Ušli smo u dvorište u kojem je Holmes drijemao ne obraćajući pažnju na nas. Ispred ulaza u predvorje na koje se nadovezuje velika kuhinja – središnje mjesto u stanu zastali smo i malo se razgibali duboko udišući jeruzalemski mrak kako bi koliko toliko izvjetrili iz sebe tekućine koje smo do tada unosili. Za velikim stolom od hrastovine naše su ženice na ruskom nešto žustro i glasno raspravljale, nisu niti primijetile da smo ušli sve dok nismo i mi zasjeli s njima. I ubrzo zaključili kako smo upali u temperamentnu teološku raspravu. Ženica i ja smo, naime, već bili odavno u građanskom braku, no kako je moj bivši brak bio potvrđen i u Katoličkoj crkvi, po crkvenim pravilima neraskidiv je.

Ozračje Jeruzalema, Crkva Isusovog groba tek je pet minuta pješice od mjesta gdje smo sjedili, okrenulo je, uz nemalu pomoć crnog vina naravno, ženice na religijska pitanja. Žena je očajavala zbog činjenice da svoj brak ne možemo potvrditi pred Bogom, da teoretski, živimo u grijehu… Jana, koja je prošla i kroz pravoslavlje, židovstvo te se skrasila u Armenskoj kršćanskoj crkvi kontrirala joj je, već su pisale nacrt zahtjeva za moj crkveni razvod Papi Benediktu u Vatikan…

Moses i ja, zadovoljni što nas nisu, kao i obično, napale jer smo se iz Taverne vratili u dobrom raspoloženju, upalili smo televizor i po tko zna koji put gledali snimke uhićenja na Tenerifima, otvorili novu bocu konjaka i mezili basturmu, niti se ne pokušavajući uvući u njihovu raspravu. Bezuspješno. U jednom trenutku su se dame okrenule prema nama. Prvo je moja sasula paljbu na mene u smislu kako to da ja koji poznajem toliko ljudi ne mogu ‘naći vezu’ u Vatikanu koja bi nagovorila Papu Benedikta da mi potpiše razvod… Što reći na to? Da ne mogu u Hrvatskoj dobiti niti stalni, pošteni posao? A na pregled kod oftamologa čekam dva i pol mjeseca?

Zapravo, u tim je situacijama najbolje šutjeti. Praviš se da i mrtav. Kada je moja završila svoju ofanzivu na mene, frontu je otvorila Jana. Moses je iskusno koristio moju taktiku, glumeći mrtvaca, a ionako mu nije bilo jasno što je, zapravo, predmet te žustre rasprave. No Jana se nije dala. Osula je i ona paljbu na njega ‘probudivši ga iz mrtvih’ pa je polako počeo shvaćati o čemu je riječ.

– Pa dobro, zašto radite probleme tamo gdje ih nema?, napokon se oglasio, potočio nam čaše i uhvatio se mobitela.

Mi smo zašutjeli u čudu i slušali kako na armenskom s nekim glasno raspravlja. U tom trenutku stari paranoik u meni je krenuo umirati od smijeha na pomisao kakve bi muke morao prolaziti jadnik iz neke tajne službe preslušavajući razgovore iz te kuhinje, kada bi bila ozvučena. Naime, žena i Jana razgovaraju na ruskom, Moses i ja na mješavini engleskog i francuskog, S Marcom sam pričao francuski jer se školovao francuskoj školi, s mamom je pričao ruski, s ocem arapski i armenski…Ženica i ja, pak još uvijek razgovaramo na nekoj mješavini engleskog, ruskog i hrvatskog, Jana i Moses miješaju hebrejski, armenski, ruski i engleski…Dakle, lingvistički kaos. Jedina konstanta su sočne psovke na čistom hrvatskom koje su svi pokupili od mene.

Moses je završio razgovor, ugasio mobitel i značajno rekao otpivši po pola gutlja prije i nakon izrečenog:

– Dolazi za 15 minuta, pa ćemo to riješiti. Gotova stvar.

Naravno, bio sam uvjeren da samo pokušava smiriti strasti koje su se rasplamsale, da je u 1 iza ponoći, zagrijan konjakom i vinom, kao i mi ostali, odigrao igru i obavio ‘fake’ razgovor samo da ušutka svoju ženu. Ali, za petnaestak minuta Holmes je vani krenuo lajati i režati!

– Evo ga. Jana, daj još jednu čašu, samo je rekao i izašao uvesti noćnog posjetitelja.

U kuhinju je nesigurna koraka s Mosesom ušao visoki bradati svećenik u crnoj halji, s crnom kapuljačom na glavi na kojoj je bio izvezen zlatni križ. Sjeo je za stol, prethodno nas sve blagoslovivši, nazdravio sa svima, iskapio svoju čašu i ozbiljno upitao:

– Da čujem. U čemu je problem?, pitao je na engleskom.

Žene su u glas krenule objašnjavati nadvikujući se, a nas dvojica nastavili kusati basturmu i zalijevati je zadovoljni što na nas nitko ne obraća pažnju. Moses mi je prošaptao da je noćni gost njegov prijatelj, visoki svećenik Armenske crkve, te kako srećom još nije otišao na počinak jer su slavili nešto… A slave često.

Ženice su žustro objašnjavale problem, a svećenik je ozbiljno kimao glavom otpijajući iz čaše koju je Moses spremno nadotakao.

– Imate valjane osobne dokumente? – prekinuo je njihovo izlaganje.

– Naravno – odgovorili smo žena i ja.

– Jana i Moses, pristajete li biti kumovi?

– Naravno! – odgovorili su oni.

– Ok, da skratimo. Sutra u pet popodne nađemo se u Taverni da ispunite formulare, potom idemo u Crkvu Kristovog groba. Ja vas tamo vjenčam, pa se svi skupa vraćamo u Tavernu gdje će biti svadba. Dakle, stvar je riješena. Moses, otvori novu bocu da zalijemo dogovor, ali lisico stara izvadi onaj konjak star 30 godina, znam da imaš zalihu negdje. Ne možemo s bilo čim proslaviti zaruke!

I proslava je započela. Ženica ima u hotelu svečaniju haljinu, Mosesov brat koji je moje građe sutra će mi posuditi svoje odijelo, krenulo je planiranje ceremonije, već smo krenuli sastavljati i popis gostiju… Moses će organizirati da nas na šetnji iz crkve do Taverne kroz Armensku četvrt zasipavaju konfetima i cvjećem klinci iz lokalne škole… Oko tri ujutro zaorila se i pjesma. Zapravo nekoliko njih istovremeno, iz raznih tonaliteta i na različitim jezicima… Razbudili smo i Holmesa koji nam se pridružio lavežom iz dvorišta. Pred svitanje smo se, napokon, razišli. Nesigurnog koraka draga i ja zaputili smo se prema svom konačištu.

Rusi imaju u svom vokabularu mnoštvo riječi/izraza vezanih uz alkohol, pijenje, pijanstvo… Ne samo riječi već i neke, bilo kome drugom neprimjetne geste. Poput, recimo, laganog tapkanja kažiprstom po vratu, kao kada, otprilike, poravnavaš kragnu od košulje ima svoje skriveno značenje. Koje, otprilike znači – dotoči! Jedan od takvih neprevodivih izraza je “Pahmilia“ (Похмелье – pokušajte izguglati, začuditi ćete se broju i sadržaju rezultata). Englezi bi ga preveli kao hangover, kod nas bi najbliži izraz bio mamurluk, Francuzi to zovu Gueule de bois, Mađari – Másnaposság…, ali ruska pahmilia je sve to, ali i puno više od toga.

Slikoviti opis tog stanja možda bi bio da, kada se nakon što si pio cijele noći probudiš, kroz glavu ti, uz mnoge demone, prolaze i intenzivna razmišljanja o samoubojstvu, smislu i nesmislu života, luđačkoj žeđi (koju zovu zgodno – sušnjak), neodoljivom porivu da pahmiliju ubiješ brzo i efikasno, a za to postoji samo jedan način – iskapiti punu čašu votke…Grčevito žmiriš jer želiš samo opet zaspati, nestati s ovog okrutnog svijeta, da nestane taj košmar…

Tako sam se tog jutra, zapravo je bilo skoro podne, osjećao ležeći poput izubijanog leša na krevetu hostela-prenoćišta YMCA (Young Man’s Christian Association) u Jeruzalemu, pokušavajući rekonsturirati u bolnoj glavi noćašnje događaje, razgovore i dogovore.

Iz kupaonice se čuo žubor vode i ženina jadikovka. I ona je očito imala simptome slične mojima. No probudila se prije mene i prisilila na jutarnju ceremoniju uređivanja u kupatilu.

– Požuri, moram se i ja dovesti malo u red, obrijati, pa otići do Mosesovog brata isprobati odijelo. Ti za to vrijeme odeš frizerki, jer do pet moramo u Tavernu ispunjavati formulare… – promrmljao sam jedva.

– Bojim se da imamo problem. Veliki problem! – bolnim je glasom ženica izgovarala iz kupaonice.

– Čula sam se malo prije s Janom i Mosesom. Znaš li ti uopće kakve formulare trebamo ispunjavati?

– Ne, ali nije ni važno. Formulari kao formulari. Ionako su na armenskom, trebamo samo potpisati, Hajdemo to napokon obaviti – kazao sam iskobeljavajući se iz kreveta.

– Gledaj, moramo potpisati službene izjave kojom svečano izjavljujemo da postajemo pripadnici, odnosno vjernici Armenske apostolske Crkve. A time i Armenci. Ti si Hrvat i rimokatolik, ja Ruskinja i ruska pravoslavka. Jesi siguran da to baš hoćeš? Ako idemo u tu priču, moramo se službeno odreći svojih konfesija i postati Armenci. Shvaćaš? Ja na to nisam spremna.

– Pa nije li Bog jedan? – i sam se polako hladeći od vjenčanja još uvijek sam pokušavao pronaći nekakav kompromis. Premda je već bilo prilično razvidno da ništa od mog armenskog vjenčanja. No ‘zaruke’ su u Taverni ipak obilježene. Kako i pristoji. Svećenik je ionako zaboravio donijeti formulare, a izgleda da se baš ni on nije prisjećao svih detalja kasnonoćnih pregovora.

I tako je propalo moje armensko vjenčanje. No zaruke su bile vesele.


Prenosi portal: Rastimo u vjeri/ Izvor i autor: https://normabel.com/

(Visited 265 times, 8 visits today)

Povezani članci

Učitavam....

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da je to vama u redu, ali možete odustati ako želite. U redu Pročitaj više

Također pročitajte
Hrvatskoj javnosti nikada neće biti poznate službene brojke o svim…