Kultura

RAZGOVOR S AKADEMIKOM PROF. VLADIMIROM PAAROM, FIZIČAROM I AKADEMIKOM PROF. IVANOM GOLUBOM, TEOLOGOM

Dragi čitatelji, pred vama na sljedećih nekoliko stranica stoji nešto već dugo neviđeno u Hrvatskoj. Dvojica priznatih hrvatskih znanstvenika, prof. akademik Vladimir Paar i akademik Ivan Golub, autori knjige “Skriveni Bog” kojom su iznenadili mnoge znanstvenike s područja prirodnih znanosti, progovaraju o Bogu, čovjeku i prirodi u jednoj interdisciplinarnoj teološko-prirodoznanstvenoj raspravi.

Akademik Ivan Golub je 40 godina djelovao na Katedri dogmatske teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. On je i akademik Talijanske književne akademije Arkadije u Rimu i akademik Papinske Akademije Tiberine u Rimu. Od 1992. do 1997. bio je član Međunarodne teološke komisije u Vatikanu. Godine 2001. od Sveučilišnog senata u Zagrebu izabran je u počasno-nastavno zvanje “Professor emeritus“. Uz brojne knjige objavljuje i rasprave i oglede s područja teologije, povijesti kulture i književnosti. Akademik Vladimir Paar je redoviti profesor na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu i akademik HAZU. Kao gostujući znanstvenik i profesor boravio je sedam godina na nizu uglednih svjetskih znanstvenih instituta i sveučilišta. Autor je 410 znanstvenih radova i 21 knjige, a do sada citiran u svjetskoj znanstvenoj literaturi oko 3000 puta.

Prof. Golub, recite nam kako je došlo do Vaše suradnje s profesorom Paarom?
Golub: Naša suradnja je započela kad je profesor spremao seriju emisija o determinističkom kaosu. Pozvao je i mene da govorim o dogmi, o Božjoj učinkovitosti i čovjekovoj slobodi. Skupa smo napisali članak “Nove dodirne točke znanosti i religije” za časopis “Nova prisutnost”.

Kako je došlo do ideje nastanka knjige “Skriveni Bog”?
Paar: Prvo je bila naša zajednička publikacija u časopisu “Nova prisutnost”, a onda dolazi ova knjiga. Međutim, ova knjiga nije konačna. Ovdje su opisana samo dva vidika: prvo, deterministički kaos i drugo, neodređenosti u kvantnoj fizici tj. zbivanja na razini atoma. Ovaj drugi aspekt je intrigantan među ostalim i zbog toga jer je prije četrdesetak godina Ratzinger, sadašnji papa, pisao znanstvene radove o tome. Ratzinger je dobro znao kvantnu fiziku i znao je gdje su u kvantnoj fizici te višeznačnosti i neodređenosti u mogućnostima ljudske spoznaje o ponašanju prirode. Dva aspekta koja su ostala izvan prvog izdanja naše knjige su: postanak svijeta i postanak čovjeka te s tim povezana biološka evolucija. Poanta te biološke evolucije se može naći u poslanici pape Ivana Pavla II. gdje on kaže da je teorija biološke evolucije u potpunosti sukladna s vjerom kada i ako se pokaže da je znanstveno ispravna. A teorija biološke evolucije ima velike rupe s nekim nedostajućim karikama, pogotovo sada kada se mora i preko genoma dati razumijevanje i interpretacija biološke evolucije. Jer u genomu su tolika iznenađenja i toliko još nerazumljivoga, kao da je neka dublja zakonitost iza toga koju ranije nismo naslućivali.

Svoju ste knjigu započeli naslovom – Božja djelotvornost i čovjekova sloboda. Tu govorimo i o čovjekovu tijelu. Može li se jednako govoriti i o duhu, da je Bog stvorio čovjekov duh?
Golub: Vratimo se na Bibliju koja govori o stvaranju čovjeka u dvije inačice. Pojmovna inačica veli da je Bog načinio čovjeka na svoju sliku sebi slična, a slikovna predočuje kako Bog uobličuje od gliba zemaljskoga čovjekov lik i udahnjuje mu svoj dah. U hebrejskom jeziku riječ ruah označava i dah i duh. Čovjek je stvoren da bude Božja slika, a u semitskom govoru slika Božja označava prisutnost Boga u čovjeku. Znači da je Božji duh i Božji dah u čovjeku.
Čovjek u svojem imenu sadrži zemlju, jer adama hebrejski znači zemlja. Adam bi značilo zemljan ili pozemljar. S druge strane iskaz čovjek je slika Božja i pokazuje da čovjek nije samo zemljar. Klasična filozofska definicija kaže da je čovjek animal rationale, razumna životinja, razumno živo biće. Međutim biblijska definicija čovjeka ne definira ga u odnosu prema životinji nego ga definira u odnosu prema Bogu, tj. čovjek je slika Boga. Bilo je potrebno da se Bog oglasi i kaže: “Ej, čovjek je slika Boga.” Malo prije je akademik Paar govorio o tome kako je Bog dao prirodne zakone i prema tome ono što je dokazivao kao prirodni zakon to je i Božji zakon. Teškoće dolaze u tome što se podvaljuje da je nešto dokazano, a nije. Tu imamo jedan izvanredan primjer u prošlosti, profesor Paar je o tome pisao i mislim da smo to u knjizi “Skriveni Bog” spominjali, to je Belarmin. On je teolog, ali je bio i prirodoslovac, astronom. I on je kad se našao pred pitanjem Galileja, u svojem jednom čuvenom pismu rekao: “Ako gospodin Galilej može dokazati što tvrdi, onda mi moramo mijenjati način tumačenja Svetoga pisma.” To znači ako stoji ovo što kaže Galilej o kretanju Zemlje, znači da mi nismo dobro razumjeli Sveto pismo. Nije Belarmin rekao da mi trebamo svoje tjerati, a Galileja ušutkati. Nego ako postoje prirodoslovni argumenti, onda mi moramo preispitati svoje tumačenje Svetog pisma jer ne može Bog koji je začetnik prirode i začetnik Svetog pisma biti samom sebi u proturječju. Nema proturječja između ispravnog poimanja prirodnog zakona i ispravnog tumačenja Biblije.

Mi vjerujemo da je Bog Stvoritelj stvorio čovjeka, ali to danas ljudima često nije dovoljno. Otkriće čovjekova genoma stvara među ljudima osjećaj kako sada čovjek može stvarati drugog čovjeka, mijenjati mu osobine. Profesore Paar, kako izbjeći tu jednu napast oholosti? Kako vi uspijevate u tome?
Paar: Vrlo jednostavno. Oholost se izbjegne time da se upozna stvarno stanje stvari. Što čovjek dublje ulazi u problematiku, to više upoznaje barijere koje se pred njim nalaze. Međutim, zašto u javnosti ta dilema, pa ja bih rekao da postoji jedna sustavna dezinformiranost javnosti, tako da ova stječe potpuno pogrešan dojam o tome što znanost zna i što znanost može. Bilo bi zanimljivo provesti anketu o tome što je kardinal Belarmin tražio od Galileja u onoj slavnoj povijesnoj raspravi u sudskom procesu. Onda bi svi rekli: Belarmin je Galileju zabranjivao da Kopernikovu znanstvenu teoriju o kretanju Zemlje zastupa u tom društvu. Većina ljudi ima to stajalište jer su nas tako učili u školi, i tako slušamo u medijima. Stvarna istina koja se iz originalnih dokumenata vidi jest ta da je kardinal Belarmin tada od Galileja tražio znanstveni dokaz da se Zemlja kreće, kao što je i prof. Golub rekao. Belarmin je tada rekao da ćemo u interpretaciji Biblije uvijek usvajati i polaziti od onoga što je znanstveno dokazano, jer ono što je znanstveno dokazano, to je u skladu s Božjim zakonom. Galilej je prihvatio taj izazov, ali su sve njegove znanstvene argumente Belarmin i drugi vodeći astronomi toga vremena znanstveno pobili.

Može li se jednako reći i da je u pogledu teorije evolucije javnost dezinformirana?
Paar: To je dezinformiranost javnosti koja misli da su znanstvenici potpuno dokazali Darwinovu teoriju evolucije. Evolucija je znanstvena teorija, ali ona nije u potpunosti znanstveno dokazana. Ta teorija ima dva ključna elementa: mutacije i prirodna selekcija. Prvo, većina mutacija su za sva živa bića štetna ili bez nekog učinka. A drugo, ti procesi promjena na razini genoma su toliko složeni da se zasad znanstveno ne može potpuno razumjeti i objasniti kako su sve te promjene tekle. Jedan veliki biolog je napisao knjigu, a o kojoj kod nas isto tako svi šute, u kojoj on pokazuje da današnja znanost nema dokaza sa genomskog stajališta za Darwinovu teoriju evolucije, dapače, da je u suprotnosti. On navodi primjer gdje Darwinovu prirodnu selekciju uspoređuje s golemom kućom s beskrajem hodnika i soba. I čovjek traži jednu sobu, a do nje ima bezbroj putova, od kojih su gotovo svi pogrešni. Da bi našao svoj put, on ne ide prirodno kako je to bilo zamišljeno jer praktički nema šanse da slučajno nađe put u traženu sobu, nego ide na neki način koji mi još ne razumijemo. I čini mi se da je to ono što bi ljudi sad trebali znati, a ne ono naivno mehanističko tumačenje koje se nudi.

Genetika sve više otkriva strukturu čovjekovih stanica, fizika sve više strukturu atoma. Gdje se u čovjeku nalazi duša i može li se reći da je duša dio čovjeka potpuno odvojen od tijela?
Golub: Opet ćemo početi s Biblijom jer je ona slobodna od ikakvih naknadnih tumačenja. U nju nisu unesene naknadne Aristotelove, Platonove i druge filozofije. Biblija rabi riječ duša, hebrejski nefeš, grčki psihe, a što to znači, najbolje vidimo na primjerima. Marija veli: “Veliča duša moja Gospodina”; Isus veli: “Žalosna je duša moja sve do smrti.” To znači da se pod dušom podrazumijeva jastvo, ja. Marija bi mogla reći: “Ja veličam Gospodina.” Ali kad ona kaže da duša njezina veliča Gospodina, time se podrazumijeva sve što tvori Marijino ja. I kad Isus kaže da je njegova duša žalosna do smrti, znači sve što tvori njegov ja da je na smrt žalosno. Duša znači čitavoga čovjeka. Dakako da u tom smislu možemo sagledati što sve tvori čitavoga čovjeka. I zato odmah dolazi pitanje tijela, hebrejski basar, grčki soma i sarks. Biblija nikada nije upotrijebila termin koji imamo iz grčke filozofije da čovjek ima tijelo. Biblija kaže: čovjek je tijelo. Prema tome ovaj dualizam koji imamo, duša – tijelo, to dugujemo grčkoj filozofiji. Ali biblijska koncepcija duše i tijela je prožimajuća.
Paar: Duša je ono o čemu prirodne znanosti ništa ne znaju. U mozgu postoji sustav od milijardi elektroničnih elemenata (tu ulogu imaju živčane stanice) u jednoj velikoj mreži gdje su svi povezani. I iz materijalističke teorije tu bi se negdje krila duša. Što se događa kad nešto osjećamo ili vjerujemo? Tada mozgom teku kratkotrajne električne struje (koje traju tri tisućinke sekunde). Prirodne znanosti znaju da su te struje znatnim dijelom u determinističkom kaosu tj. da ih čovjek ne može deterministički razumjeti i predvidjeti. Zato se u prirodnim znanostima vjerojatno nikad neće moći dokazati da je tu duša.

Postoje li još stvari u prirodi koje čovjek nikada neće moći do kraja otkriti?
Paar: Jedan je primjer duša u tom determinističkom kaosu procesa u ljudskom mozgu. A drugi važan primjer je postanak svijeta, koji se jako dobro slaže s ovim što prof. Golub govori o dubokom jedinstvu i materijalnog i duhovnog. Mi u prirodnim znanostima dosta toga znanstveno znamo što se u svemiru događalo tijekom fantastično kratkog vremena, od trenutka nula (trenutka početka stvaranja svemira) do trenutka 0.0000000000000000000000000000000000000000001 sekunde. Od trenutka nula kad je Bog stvorio svemir, pa do toga bliskoga kratkog trenutka se nešto događalo o čemu čovjek prirodnim zakonima ništa ne zna i ne može ništa spoznati. Jer tada danas poznati fizikalni zakoni nisu vrijedili. A od tog trenutka do danas se svemirom odvijao niz složenih fizikalnih procesa koje mi u manjoj ili većoj mjeri znamo, iako još ima mnogo izazova do potpunog razumijevanja, no zasad ne vidimo da su tu neke barijere koje znanstvenici ne bi mogli u budućnosti svladati. Na početku je čitav svemir bio praktički u jednoj točki u kojoj je bila koncentrirana sva energija i sva materija čitavoga današnjeg svemira. No o kratkom početnom vremenu na početku fantastične eksplozije (tzv. velikog praska) ne znamo ništa. O tome jedino vjera i Biblija mogu nešto reći.

Čovjek je stvoren na Božju sliku, i Bog je u čovjeku i djeluje kroz njega. Zašto onda čovjek ne može do kraja shvatiti cijeli svemir?
Golub: Kratko rečeno, zato jer nije Bog.
Paar: Zato jer treba biti svemoguć da bi se ta beskonačna kompleksnost mogla shvatiti. Deterministički kaos daje barijere koje su zauvijek neprobojne za čovjeka znanstvenika. Ali sa stajališta Boga to je sve transparentno, On vidi kroz to. Za njega je sve to prozirno, ali za čovjeka je nepredvidivo i neprozirno, ali zašto? Da bi to postalo prozirno, čovjek bi trebao postati svemoguće biće, a to je jedino Bog.
Golub: Pavao veli da mi gledamo kao u zagonetki, kao u zrcalu. Sve su to termini uzeti iz fizičkoga svijeta, antropološkoga, i oni hoće kazati da je naše spoznanje po sličnosti – u zrcalu, u zagonetki gdje se nešto odgonetne, a nešto ostane skriveno. Mi dolazimo do Boga spoznajom kroz svijet koji nazivamo trag Božji kao i na temelju toga što se Bog oglasio ili objavio. No, to je samo govor. Tu smo možda taknuli, skoro bih rekao, bodljikavo pitanje, a to je dogma. Dogma su iskazi o Bogu i oni nam daju sigurne iskaze o tome tko je Bog, ali nam ne daju cjelovite, iscrpljujuće. Dogma nije Bog, dogma je govor o Bogu i to sa svim značajkama govora. I dolazimo do toga da je govor dogme približan govor o Bogu.

U jednom poglavlju svoje knjige govorite upravo o dogmi kao približnosti. Ali nisu li i prirodne znanosti približan govor o Bogu?
Golub: Govor dogme je približan. I govor prirodnih znanosti je približan. Zbližište vjere i znanosti, teologije i prirodnih znanosti je u poniznom prihvaćanju približnosti dogme, teo-logije i približnosti prirodnih znanosti.

U determinističkom kaosu došli smo do nekih barijera koje nam onemogućavaju daljnje otkrivanje. Dolazi li ovdje govor o Bogu kao neka zakrpa, kao neka zanemarena premisa u prirodnim znanostima i sad je se pokušava ponovno uključiti?
Paar: Ja bih rekao da deterministički kaos samo vrlo oštro, pa možda i okrutno, pokazuje granice koje stoje pred spoznajnim mogućnostima čovjeka znanstvenika. Naime, u javnosti često postoji pogrešna predodžba da je znanost egzaktna i svemoguća. Znanost nije egzaktna, osim matematike, ali matematika je tvorba ljudskog uma i ona sa stvarnošću ne mora imati nikakve veze. Gledajte, kad neki prirodni proces opisujemo, mi nismo u stanju da te procese egzaktno opišemo, jer su prirodni zakoni suviše složeni. A da bismo mi mogli nešto razumjeti i predvidjeti, mi moramo stvar pojednostaviti matematičkim opisom. Mi tretiramo pojednostavljenu sliku stvarnosti, a ne egzaktno samu stvarnost. Kad bi u javnosti to bilo jasno, da je to tako, onda mnoge zablude koje sada postoje u vezi odnosa znanosti i vjere ne bi postojale. Nekad se znanost osjećala svemoćno, ali se danas nakon golemog razvoja znanosti više ne osjeća tako. Sada znamo: što se više povećava opseg ljudskog znanja, to se više povećava i opseg onoga čega smo svjesni da ne znamo.

Vaš je temeljni zaključak u ovoj knjizi: “Bog bi mogao djelovati preko neizmjerno malih čestica i preko njih mijenjati svijet.” Je li to dovoljan dokaz da Bog postoji?
Golub: Znate, kad sam ja bio došao na fakultet studirati teologiju, imali smo predmet teodiceja – znanost o Bogu, filozofsku spoznaju o Bogu. Očekivao sam kako ćemo čuti neprijeporne dokaze o Bogu. Prof. Keilbach je započeo govoriti o sv. Tomi i pet putova, o pet dokaza za Božju opstojnost. Poslije toga je rekao sljedeću rečenicu: “A ja sam uvjeren da nitko nikada nije po tim putovima došao do Boga.” Nama mladima je to bio hladni tuš na glavu. Shvatio sam da ne postoji samo pet putova nego da postoji bezbroj putova, toliko je putova koliko je pojedinaca. I naravno da postoje razumski putovi koji su svedivi od pojedinaca na cjelinu. I meni je drago ovo čuti, da nova vremena nude nove putove i dokaze za koje će možda isto netko reći kao moj prof. Keilbach za Tomine. Imat će oni svoju određenu uvjerljivost, ali nije sigurno da se baš po njima dolazi do Boga.
Paar: Kad smo pisali knjigu, čitao sam tekst od Ratzingera što ga je još prije 40 godina objavio, jer ste me vi, prof. Golub, bili upozorili na njega. Ja mogu reći da nema nekoga matematičkog dokaza. Matematički dokaz bi bio neki teorem koji se može zapisati. Poznat je slučaj iz 18. st. u Petrogradu kada je jedan matematičar u raspravi o tom pitanju izašao pred tablu i napisao neke velike izvode, matematičke formule. Došavši do kraja, zaokružio je i rekao: “Ovo je dokaz da Boga nema.” Onda je ustao drugi veliki matematičar, mislim da je to bio Leonard Euler, najveći matematičar svih vremena i onda je on počeo pisati još kompliciranije formule, zaokružio i rekao: “Ovo je dokaz da Boga ima.” Takvoga matematičkog dokaza, kako sam ja shvatio, nema.

Kako onda prirodne znanosti mogu pomoći čovjeku da dođe do spoznaje Boga?
Paar: Kada čovjek istražuje neki prirodni fenomen i dođe do vrhunca znanstvene spoznaje, tada se počne kao čovjek znanstvenik čuditi. Priroda je jedna konstrukcija koja je toliko zadivljujuća, toliko začuđujuća, da vi intuitivno zaključujete da iza toga mora postojati jedan svemogući um koji je tako nešto smislio i koji je stvorio takve zakone da je to sve prema njima moguće. Ali mi ne znamo korak kako je to došlo jedno do drugoga. Možda su to zakoni koje mi samo jednim dijelom znamo ili koje mi uopće ne znamo. Jer broj nepoznanica u znanosti i broj pitanja na koje znanost nema odgovora stalno raste. I ako čovjek gleda ta zbivanja u prirodi i pokušava ih razumjeti, onda prirodno mora osjetiti tu Božju prisutnost. Ja mislim da je to prirodni instinkt čovjeka znanstvenika.

Čudo je svijet i čovjek je čudo

Čudo je cvijet.
I svijet je čudo.
I oko što ga vidi.

Kako iz obamrla stabla
izlazi zelen list?
Kako iz naoko suhe šibe
izbija cvijet?
Kako stablo gleda s tisuću očiju?
Znam kako.

Zato sklapam ruke.

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Ivan Golub

Profesore Golub i profesore Paar, vi ste u Hrvatskoj jedinstveni primjer suradnje znanstvenika teologa i znanstvenika prirodoslovca. Koliko je u stvari moguća suradnja između teologije i prirodnih znanosti i ima li sličnih primjera u svijetu?
Paar: Pa, Gregor Mendel, “otac” genetike, koji je znanstveno otkrio temeljni zakon genetike, bio je redovnik. Darwin ga je čitao ali nije shvatio da tu mora ležati ključ evolucije živih bića. Zna se da je Mendelov poglavar u samostanu proučavao genetiku ovaca – istraživao je, bezuspješno, zašto neke ovce dobivene križanjem daju više mlijeka i mesa i imaju bolje krzno, a onda se nakon nekoliko generacija te osobine gube. I vjerojatno je zadužio Mendela da to dalje znanstveno istražuje. Ali on je to nastavio, i uspješno riješio, na križanju dviju vrsta graška. A isti ti zakoni vrijede za sva živa bića! Zatim, “otac” teorije Velikog praska o postanku svemira, Georges Lemaître, također je svećenik. Bio je svećenik ali i znanstvenik. Na početku 20. st. u znanosti je postojala općeprihvaćena teorija o tzv. stacionarnom svemiru. Smatralo se da svemir nije imao postanak, već da oduvijek postoji i postojat će – to je tada bio vrhunac znanosti. Lemaître se odlučuje suprotstaviti toj znanstvenoj teoriji. Objavio je znanstveni rad po kojemu je svemir stvoren u jednom trenutku iz “kozmičkog jajeta” jednom fantastičnom početnom eksplozijom i nakon te eksplozije silinom početnog praska se širi. Vjerojatno je Lemaitre bio u procjepu, jer je kao svećenik vjerovao da je Bog stvorio svemir, a kao znanstvenik je znao teoriju o statičnosti svemira. Većina znanstvenika tada ga je napala jer kao da gura vjeru u znanost. Bio je uporan i hodao je po sveučilištima i širio tu svoju teoriju. Einstein ga je podržao rekavši: “Znate, ja već jako dugo nisam čuo ovako zanimljivu teoriju.” Poslije je znanstvenim mjerenjima upravo potvrđena teorija o nastanku svemira velikim praskom. Dr. Francis Collins, jedan od vodećih svjetskih znanstvenika i šef američkog znanstvenog projekta ljudskog genoma, koji je početkom 21. stoljeća doveo do određivanja “teksta” (strukture) ljudskog genoma, objavio je nedavno knjigu “The Language of God” (“Božji jezik”, New York, 2006) gdje upravo na primjeru ljudskog genoma obrazlaže da su vjera u Boga i vjera u znanost u uzajamnoj harmoniji, kombinirana u jedan zajednički svjetonazor. Ovakvi konkretni primjeri najbolje potvrđuju da vjera i znanost nisu u suprotnosti već u skladnoj interakciji.

Govorili smo o stvaranju i vjerujemo da Bog još uvijek stvara svijet. Vi, prof. Golub, u knjizi “Skriveni Bog” opisujete Boga kao igrača i kako se svijet stvara kroz igru. Dolazi mi na um pitanje kako je grijeh ušao u igru, kako je nastao nered u svijetu? Je li možda Bog napravio neku malu pogrešku pa se ona poslije po zakonitostima determinističkog kaosa proširila po cijelome svijetu?
Paar: Ne bih rekao da se dogodila pogreška, ali ja ću pokušati laički interpretirati ono što sam od prof. Goluba naučio. Čovjek je dobio slobodu, Bog je čovjeku dao slobodu da bude dobar ili zao. Ali time što je dao slobodu Bog je morao ugraditi unutra nešto što omogućava da se događaju i stvari koje nisu uvijek idealne. To je moje laičko tumačenje.
Golub: Ključ je svakako u slobodi. Bog je čovjeka mogao stvoriti takvim da bude rob, ali onda čovjek ne bi bio slika Božja. I koliko Bog poštuje čovjekovu slobodu, vidi se najviše po tome da dopušta čovjekov izbor i protiv. Bog je stvorio čovjeka da mu bude prijatelj i da on bude Bogu prijatelj. Čovjeku je dao mogućnost da bira Boga kao prijatelja, ali i da opozove taj izbor. Što je čovjek i učinio. Ostaje ovo pitanje greške. Ovo je dobro pitanje s obzirom na tumačenje u čemu je istočni grijeh. Tu su teolozi iznjedrili niz tumačenja, a Crkva do dana današnjeg dvije tisuće godina još nikada nije rekla što je istočni grijeh. Nema definicije. Samo je rekla da se istočni grijeh briše krštenjem. Spomenut ću jedno tumačenje koje je dao kard. Billot, profesor na Gregorijani u Rimu. Prvi čovjek je imao volju koja je bila ispravna, tj. ljubiti Boga nadasve i on je ljubio Boga više nego stvorenje. No, tada je čovjek odjednom dao prednost stvorenju pred Bogom, tj. prednost onom zabranjenom voću pred Bogom. I tada je volja koja je bila ispravno postavljena doživjela poremećaj, jedna greška se dogodila. A ta greška je u biti u tome da on stvoreno pretpostavlja Stvoritelju, više cijeni stvoreno nego Boga. U prvom čovjeku bila je ljudska narav u njemu jedinome. I dalje će se ljudska vrsta reprodukcijom iz te jedinke stvarati, ali će se stvarati s “proizvodnom greškom”, tj. s poremećajem u volji da čovjek ne ljubi Boga nadasve. I moje razmišljanje je da je istočni grijeh u tome što je čovjek povjerovao zmiji, zloduhu, da mu je Bog neprijatelj. To je sve. I to što je ovaj povjerovao, to se stalno rođenjem baštini. To je poremećaj i u spoznaji, čovjek je uvjeren da mu je Bog neprijatelj. Eto, to bi bio istočni grijeh.

U uvodu knjige spominjete raj: “Pošto je prekinuo prijateljstvo s Bogom, čovjek je istjeran iz raja. No, Bog mu je dao nadu u obnovu raja, koji će natkriliti iskonski raj.” Znači li to da će raj koji očekujemo poslije smrti biti bolji, kreativniji od onoga koji nam je Bog na početku stvorio? Može li se išta prirodoznanstveno reći o raju?
Golub: Antropološki nužno pitanje. O tome nam govore liturgija i vjerovanje: život vječni. Kad je čovjek mlad, naglašava: “Vjerujem u Boga Svemogućega!”, ali kad stari, naglašava sve više vjeru u život vječni. Isus naviješta život zauvijek. Što je život? Na život spada rast, rast iznutra. Vječni život je rast. Često onostranost doživljavamo statički – sjedi se i gleda. Jedan moj susjed je znao opsovati, a moja ga je mama upozoravala: “Ne buš lice Božje nigda videl!” On je odgovorio: “I ne trebam v Boga gledeti kak v plot.” To je ta naša statična slika. Ali život vječni je rast u spoznaji i htjenju. Vječni? Boetius definira vječnost suprotnošću poimanju vremenitosti: vječnost je uživanje postojanja svega odjednom. Mi sad uživamo postojanjem na vremenske dijelove. Vječnost si predočujemo kao dugo vrijeme, a to je krivo.
Paar: To je izvan domene prirodnih znanosti isto kao i prvi kratkotrajni trenutak nastanka svemira. To je domena teologije.

Profesore Paar, sa svojom grupom radite na istraživanju sekvenci ljudskog genoma. Je li na pomolu neko veliko otkriće? Postoji li mogućnost da dobijete Nobelovu nagradu za svoj rad?
Paar: Ja mislim da ne. No, nikad se ne zna. Ovo što mi sada radimo na kompjutorskim simulacijama struktura i korelacija ljudskog genoma je intrigantno. Naša istraživačka grupa u Zagrebu ima pet članova. Imamo novu ideju i želimo vidjeti koliko daleko možemo s njome doći. Trenutno istražujemo neke nove osobine X kromozoma (“ženski kromozom”) i Y kromozoma (“muški kromozom”). Taj novi znanstveni pristup daje vrlo zanimljive rezultate i jedini smo u svijetu koji se bavimo tim pristupom i tek treba vidjeti što on može dati.

Profesore Golub, na Katoličkom teološkom fakultetu u Zagrebu imate status “professor emeritus” što bi značilo da ste otišli u mirovinu. No, može li znanstvenik ikada uistinu otići u mirovinu?
Golub: Emeritus znači doživotni profesor, i još mogu raditi na postdiplomskom. To radim i tako sam ukorak s vremenom. Polifono radim – znanost, umjetnost, književnost i svećenička služba. Ove sam godine slavio 50 godina od mlade mise. Stalno teološki razmišljam. Sada pripremam knjigu “Teološke slutnje”. Hoću reći kako u teologiji ne postoje samo teološke rasprave već i teološke slutnje. Tomu se radujem. Dosta smjelo razmišljam iz raznih znanstvenih smjerova.
Paar: Ovo je jedna matematičkim načinom napisana jednadžba. Opisuje ponašanje pojedinih čestica u atomu. Sadrži matematičku funkciju Ψ (čitamo psi) što opisuje stanje te čestice i kako se mijenja tijekom vremena. Veličina h je tzv. Planckova konstanta i fizičari su približno izmjerili njezinu vrijednost:
h = 0.00000000000000000000000000000000066262 Js.
No ne znamo zašto ta konstanta ima baš tu vrijednost. Tko je stvorio tu konstantu? Ne znamo! Da je ta vrijednost samo malo veća ili samo malo manja, čovjeka ne bi moglo biti jer bi se cijeli svijet sastojao samo od plinova vodika i helija. Tvorac prirodnog zakona za atome je ugradio upravo tu vrijednost kako bi mogli nastati svi drugi elementi i život.


Autor: Rastimo u vjeri/ Izvor: Veritas – Glasnik sv. Antuna Padovanskoga,

(Visited 140 times, 1 visits today)

Povezani članci

Učitavam....

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da je to vama u redu, ali možete odustati ako želite. U redu Pročitaj više

Također pročitajte
Ja sam apsolutno na strani pape Franje, ova takozvana oporba…