Prisutnost zla i grijeha u čovjeku i u svijetu

Ljudsko nam iskustvo pokazuje da u svijetu postoji zlo i grijeh. Njih primjećujemo u svemu što nas okružuje, u drugim ljudima i u nama samima. Unatoč tomu, današnji čovjek nerado govori o postojanju grijeha, a pogotovo o postojanju Sotone kao Zavodnika koji čovjeka želi odvratiti od Boga.


Prema učenju Katoličke Crkve, grijeh je svaki slobodno i svjesno učinjeni zao čin, a kojemu je svrha uzdizanje samoga sebe i preziranje Boga. O tome svjedoče i prve stranice Svetoga pisma, u kojima se iščitava grijeh praroditelja kao odbacivanje poslušnosti svome Stvoritelju i pokušaj zauzimanja Božjega mjesta. Na sličan nas način upozoravaju i naredne stranice, odnosno tekstovi o prvom bratoubojstvu, kao i o oholosti koju su pokazali Noini suvremenici ili oni koji su htjeli sagraditi kulu do neba.

Takvo uzdizanje samoga sebe i zanemarivanje, podcjenjivanje i odbacivanje Božje ljubavi koja ide do samooplijenjenja, stalna je čovjekova napast i korijen istočnoga grijeha. Po njemu smo svi kao ljudi često u svom životu spremni zanemariti jedini istinski izvor svoga postojanja – Boga, oduzeti mu vrhovnu vlast koju ima nad svim stvorenim, te sebe pokušati uzdići na Božje mjesto. Zato se značenje istočnoga grijeha može samo razumjeti u svjetlu Kristove otkupiteljske žrtve, odnosno kao vapaj za izgubljenom prvotnom svetošću koje smo lišeni po grijehu praroditelja, ali i kao duboka zahvalnost Bogu što je, unatoč našoj grješnosti i nedostojnosti, darovao svoga Sina za naše spasenje.

Iako je Krist u svemu bio nama jednak, osim u grijehu, i njega je Sotona iskušavao, a to nam svraća u pamet pomisao da ni mi nećemo biti izuzeti od sličnih zavođenja Napasnika. No, jednako tako, valja biti svjestan i da je jedini Bog Gospodar svega vidljivoga i nevidljivoga, odnosno da se onaj tko se pouzdaje u Božju vlast, ne treba bojati takvih đavolskih iskušavanja, nego treba svim srcem nastojati oko svoga posvećenja i života u milosti Božjoj.

Ipak, grijeh će zbog ranjenosti njegove naravi, biti čovjekov stalni pratilac. Njega pak ne čini samo na temelju đavolskih napastovanja, nego i svojom slobodnom odlukom. Zato se grijesi mogu dijeliti prema krjepostima kojima se protive (npr. nepravednost, neumjerenost, oholost, mržnja), prema onome na koga se odnose (prema Bogu, ljudima i samomu sebi), prema težini (na lake i teške ili smrtne) itd. Isto tako, grijesi se mogu dijeliti na tjelesne i duhovne (riječju, mišlju, djelom i propustom), zatim se dijele na sedam glavnih grijeha (oholost, škrtost, zavist, srdžba, bludnost, neumjerenost u jelu i piću i lijenost), a Crkva poznaje i četiri u nebo vapijuća grijeha (hotimično ubojstvo, sodomski grijeh, tlačenje ubogih i uskraćivanje zaslužene plaće). Osim tih, sve češće se govori i o grijehu struktura, a riječ je o stanju kada su čitava društva toliko nepravedna, odnosno kada zbog grijeha i sebičnosti vladajućih svi drugi trpe.

Može se reći kako je cijeli svijet obilježen grješnim stanjem, pa nam je svima potrebno stalno obraćenje i pokajanje. Drugim riječima, pozvani smo otkrivati dostojanstvo djece Božje i nastojati milošću Božjom uvijek se boriti protiv zla i grijeha u sebi i oko sebe.

 

Autor: Vjera i Djela

2,916 total views, 3 views today

Komentar

0 Komentara

    Nema komentara!

    Trenutno nema komentara, ali vi možete biti prvi koji će ostaviti komentar za odabranu objavu.

    Postavite odgovor

    Your email address will not be published. Required fields are marked *

    *

    Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

    %d blogeri kao ovaj: