Priprema čitača za navještaj Božje riječi

Uvod


Božja riječ naviještena u bogoslužju živi je Božji govor svome narodu, ona je Božji glas koji se uprisutnjuje u tu određenu zajednicu koja hodi prema spasenju. Zato je – prije svakog govora o načinu i tehnici čitanja, kao i o načinu priprave za čitanje – silno važno naglasiti upravo tu životnost i životvornost Božje riječi, gdje Bog ovdje i sada progovara svome puku.

Zato ću u prvom dijelu prikazati smisao i važnost naviještanja Božje riječi u bogoslužju kao i o službi čitača kroz povijest. Nakon toga bit će riječi o daljnjoj i bližoj pripravi za navještaj Božje riječi. Na koncu je dodatak gdje se tretiraju neka otvorena pitanja glede službe liturgijskih čitača.


A. Božja riječ u bogoslužju


Nije isto pred publikom kazivati stihove Antuna Gustava Matoša i navijestiti Božju riječ u bogoslužju. Kazivati stihove velikog pjesnika za dobrog kazivača ili glumca znači prenijeti i sadržaj i emociju i poruku koju taj veliki pjesnik govori, na primjer, u svom prekrasnom sonetu „Notturno“. To, naravno, nije lako. Kazivač ili glumac treba biti vrstan. Međutim, za navještaj Božje riječi traži se sve ovo spomenuto, ali još nešto i više. Božja riječ ne prenosi samo govor, poruku i emociju koju je nekoć htio izraziti biblijski pisac. Naviještanje Božje riječi u bogoslužju je uprisutnjenje i ponazočenje onoga istoga živog govora koji su mogli slušati suvremenici. Međutim, navještaj Božje riječi je u isto vrijeme živa riječ koju Bog sada upućuje svome narodu. Sveto pismo za nas je uvijek Božja riječ, bez obzira na to tko je, kada i na koji način zapisao zadnju redakciju.

Prisjetimo se da je osnovni smisao Božje riječi upravo taj da bude naviještena Božjem narodu. To je u početku moglo izgledati kao nužnost: knjige su bile skupe, rukom pisane, tako da su se i svetopisamski svici ponajčešće nalazili samo u hramu ili u sinagogama, vrlo rijetko u privatnom vlasništvu. Zato ljudi uglavnom nisu privatno čitali Božju riječ, nego su slušali navještaj te riječi u bogoslužju, u zajednici vjernika. Prisjetimo se naviještanja Božje riječi povratnicima iz sužanjstva:

Svećenik Ezra donese Zakon pred zbor ljudi, žena i sviju koji su bili sposobni da ga razumiju. Na trgu koji je pred Vodenim vratima počeo je čitati knjigu, od ranoga jutra do podneva, pred ljudima, ženama i pred onima koji su bili zreli. Sav je narod pozorno slušao knjigu Zakona (Neh 8,2-3).

Znamo da su poslije sužanjstva posvuda u Palestini i u dijaspori nicale sinagoge gdje se svake subote čitalo Pismo i to tako da se kroz tri godine pročitala hebrejska Biblija.

Od samih početaka i u euharistiji se naviještala riječ. Djela apostolska svjedoče kako je Pavao, prije nogo što je razlomio kruh, govorio, to jest nije doslovno čitao dijelove Staroga zavjeta: 

U prvi dan tjedna, kad se sabrasmo lomiti kruh, Pavao im govoraše i, kako je sutradan kanio otputovati, probesjedi sve do ponoći. (…) Pošto razlomi kruh i blagova, dugo je još zborio, sve do zore (Dj 20,7.11).

Međutim, već oko 150. godine u svojoj Apologiji Justin svjedoči o naviještanju Božje riječi u sklopu euharistijske gozbe:

A u dan zvan dan sunca drži se zajednički sastanak svih, bilo da borave u gradu ili na selu. Koliko već ima vremena, čitaju se spomen-zapisi apostolâ i knjige proročke.[1]


1. Važnost Božje riječi


Pismo za sebe veli: „Živa je Riječ Božja i djelotvorna“ (Heb 4,12). Od početaka je tako u ekonomiji spasenja. Božja riječ: „Neka bude“ rezultirala je činom – stvaranjem. Isus je uzetome rekao: „Ustani, uzmi nosiljku i pođi kući!“ – i uzeti je čovjek stvarno ustao i uzeo svoju nosiljku (Mt 9,6). Isus je rekao: „Uzmite i jedite! Ovo je tijelo moje!“ – i tako je bilo.

Životvornost Božje riječi očituje se i danas, jer se u svakom bogoslužju ostvaruje djelo spasenja. Ono što se u sakramentalnoj liturgiji ostvaruje, to je prethodno naviješteno u bogoslužju riječi. Tako npr. u bogoslužju riječi prvo nam bude naviještena Isusova riječ koja govori: „Tko se ne rodi nanovo, odozgor, ne može vidjeti kraljevstva Božjega!… Ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u kraljevstvo Božje“ (Iv 3,3-4), a onda slijedi sam čin kršenja, gdje se ta naviještena riječ otajstveno ostvaruje. Tako je riječ bitno povezana sa samim liturgijskim znakom ili činom u užem smislu, kako to veli Augustin: „Accedit verbum ad elementum, et fit sacramentum“, tj. „Tvarnoj osnovi pridolazi riječ, i nastaje sakrament“.[2] Što je u riječi naviješteno, to se u po sakramentalnom znaku u bogoslužju i ostvaruje. Oba su ta dijela bogoslužja važna.[3] Ako je bitno da u krštenju bude sve valjano, jednako je važno da i Božja riječ bude dobro naviještena.[4] Navještaj Božje riječi osobito je važan u euharistijskom slavlju. Opća uredba Rimskog misala veli:

Misa se na neki način sastoji od dvaju dijelova: od liturgije riječi i euharistijske liturgije, koji su tako međusobno povezani da tvore jedan bogoštovni čin. U misi se, naime, pripravlja kako stol Božje riječi tako i Kristova tijela, s kojeg vjernici primaju pouku i okrjepu.[5]

Kao što je već rečeno, Sveto je pismo oduvijek bilo namijenjeno prvenstveno naviještanju u bogoslužju, baš kao što je kazališno djelo namijenjeno kazališnom uprizorenju, a ne prvenstveno individualnom čitanju.

Biskupska sinoda o Božjoj riječi u životu i poslanju Crkve od 5. do 26. listopada 2008. jasno govori da je bogoslužje privilegirani prostor Božje riječi, te da se ta ista Božja riječ u bogoslužju i naviješta i ostvaruje:

Sinodski oci naglašavaju kako je liturgija privilegirani prostor u kojem se Božja riječ u punini izražava, bilo u slavlju sakramenata, bilo osobito u euharistiji, bilo u bogoslužju časova ili u liturgijskoj godini. Otajstvo spasenja pripovijedano u Svetome pismu nalazi u liturgiji vlastito mjesto u kojem se ono naviješta, sluša i ostvaruje.[6]

Slično govori i novi Lekcionar:

Mnogovrsno blago jedne te iste riječi Božje čudesno dolazi do izražaja u različitim slavljima kao i u različitim vjerničkim skupovima koji u slavlju sudjeluju, bilo da se tijekom godine slavi spomen Kristova otajstva u svojem vremenskom odvijanju, bilo da se slave sakramenti i sakramentali Crkve, bilo kad pojedini vjernici odgovaraju nutarnjem djelovanju Duha Svetoga. Tada naime samo liturgijsko slavlje, što se najtješnje prislanja uz Božju riječ i od nje dobiva snagu, postaje novim događajem, a ta se riječ obogaćuje novim tumačenjem i djelotvornošću. Tako u liturgiji Crkva vjerno slijedi onaj način čitanja i tumačenja Svetoga pisma kojemu je pribjegavao sam Krist, koji je polazeći od „danas“ svojega događaja poticao produbljivanje svih pisama.[7]

Dakle, liturgijsko slavlje dobiva snagu od Božje riječi, koja se obogaćuje tumačenjem. Konačno po Božjoj se riječi  i sakramentalnim znakovima u bogoslužju posadašnjuje Kristovo spasenje.


2. Služba čitača kroz povijest


Dok u službi sinagoge, bar načelno, svaki odrastao muškarac može i smije čitati Božju riječ,[8] čini se da se u Crkvi vrlo rano – od samih početaka – ustrojila lektorska služba.[9] Spominje se već oko 150. godine u Justinovoj Apologiji. Službu čitača spominju Tertulijan i Ciprijan. Hipolit Rimski u Apostolskoj predaji (početak 3. st.) izrijekom spominje da lektora biskup postavlja u službu, ali bez polaganja ruku.[10] Zanimljivo je da su čitači redovito bili mlađe dobi, često dječaci. Smatra se da je to iz dva razloga. Prvo, dječački glas je jasan i dobro se može čuti u prostranim bazilikama, a dugo, smatralo se da su oni zbog svoje nevinosti – primjerene toj dobi – osobito prikladni naviještati Božju riječ. Pa i oni koji su u starijoj dobi čitali, naglašavali su da su čitači od svoje prve mladosti. Svaka je Crkva imala više čitača, a oni su zacijelo bili posebno pripravljani i poučavani za tu službu, kako je to u Rimu zasvjedočeno sredinom 4. st. Tako će naš mučenik Polion iz Cibalâ (Vinkovaca) na pitanje upravitelja Proba čime se bavi odgovoriti: „Predstojnik sam lektora.“ Na pitanje: „Kojih lektora?“, Polion će reći: „Onih koji običavaju puku čitati Božju riječ.“[11] U počecima su lektori čitali sva čitanja, uključujući i evanđelja, kako to svjedoči Ciprijan. Međutim, već od vremena sv. Jeronima, čitanje evanđeoskih odlomaka bilo je pridržano đakonima. Već od 6. st., subđakoni preuzimaju čitanja, tako da služba lektora praktički nestaje. Mladići koji su prije bili lektori sada prelaze u schola cantorum. Od tog vremena lektorat je uvršten u niže redove, ali bez ikakve praktične važnosti. Bio je to isključivo prijelazni stupanj do prezbiterskog ređenja. Tako čitanje misnih čitanja – rezervirana za subđakone i đakone – postaje isključivo klerička služba.


B. Bliža i daljnja priprema čitača za navještaj Božje riječi


Da bi čitanje/naviještanje bilo kvalitetno, temeljna je pretpostavka da čitač treba razumjeti tekst koji čita.[12] Zamislite, na primjer, da netko tko nije studirao medicinu, na jednom stručnom skupu pročita stručni medicinski esej. Bi li on to mogao dobro pročitati? Ne. Očito je. Da bi se neki tekst valjano pročitao/navijestio, nužno je da čitač razumije ono što čita. Za to je i za naviještanje riječi u bogoslužju potrebna daljnja i bliža priprava.


1. Daljnja priprava


Čitač bi trebao steći osnovnu biblijsko-liturgijsku naobrazbu. U nas postoji škola za župske animatore. Međutim, teško bi bilo očekivati da svi naši čitači prođu tu školu koja je zahtijevana i traje dvije godine. U svijetu postoje jednostavniji, a ipak učinkoviti modeli koji se uglavnom temelje na „dopisnoj teologiji“. Evo primjera. Švicarska biskupska konferencija je godine 2000. objavila dokument Smjernice za obučavanje i postavljanje laika u honorarnu/volontersku liturgijsku službu.[13] U tom se dokumentu nudi nacrt za izobrazbu čitača na „neakademski“ način: na osnovu ponuđenih materijala održavaju se predavanja i vježbe. Evo osnovnih tema:

  • Temeljna znanja o Svetom pismu (postanak, sadržaj, pomoć za razumijevanje);
  • Temelji liturgije (teologija liturgije, osnovni elementi liturgijske službe, značenje riječi i gesta, liturgijska godina);
  • Poznavanje reda misnih čitanja (struktura i pravila za izbor čitanja);
  • Osnove fonetike i čitanja u javnosti (melodija govora, melodija rečenice, pravilan izgovor);
  • Praktične vježbe pred mikrofonom u crkvenom prostoru;
  • Produbljivanje vlastite biblijsko-liturgijske duhovnosti.

Predviđeno je da stručne osobe vode čitače u obrađivanju ovih materijala, pogotovo kada su u pitanju praktične vježbe. To je po sebi moguće organizirati na dekanatskoj razini, ali bi to – u većim župama – možda bilo  moguće i na župnoj razini. Za naše prilike rekli bismo da daljnja priprava treba sadržavati teološke (liturgijske) sadržaje te teoriju i praksu naviještanja Božje riječi u bogoslužju.


a) Teološko-liturgijski sadržaji


Potrebno je za cijelu nadbiskupiju pripraviti materijale koji će obrađivati osnove teološko-liturgijske teme važne za službu čitača. To bi uvelike olakšalo zadatak voditelja tečajeva za čitače na (među)župskoj razini. Ti bi materijali mogli biti nalik onima koji su u svoje vrijeme bili pripravljeni za tečajeve priprave za brak, a sadržavali bi teološko-liturgijski vid kao i teoriju i praksu čitanja. Razrada teološko-liturgijskih sadržaja zahtijeva puno više vremena i prostora. Mi ćemo ovdje više pozornosti posvetiti samom naviještanju Božje riječi.


b) Teorija i praksa čitanja u javnosti, odnosno naviještanja Božje riječi u bogoslužju


Polaznike je važno uvesti u osnovne zakonitosti čitanja u javnosti, odnosno naviještanja Božje riječi. Da bi se tekst dobro pročitao, valja ga učinit svojim, to jest govoriti ga kao svoju vlastitu misao. Dobro je poznavati neka osnovna pravila koja se studiraju i vježbaju na studiju glume.

Za početak je važan uspravan stav tijela: leđa trebaju biti izravnata, grudni koš slobodan, ramena opuštena. Za glumce postoje složene vježbe opuštanja svih mišića, a za čitače će biti važno da, koliko je moguće, budu tjelesno opušteni. Jedna zanimljiva definicija opuštenosti uči nas da nam bude stalo i da nam u isto vrijeme ne bude stalo, to jest, čitaču je stalo do toga da se ozbiljno pripravi za čitanje, a kada nastupa, odaje dojam kao da mu nije stalo, to jest opušten je.

Nadalje, važno je također naučiti disati iz ošita, u kojemu se glas „stvara“, tako da samo bude upravljan grlom. Veli autorica: „Kad postignete snagu udaha sve do dna rebara, osobito leđima, te sve do želuca, dok se dijafragma spušta, tada cijelo tijelo postaje dio zvuka, sudjelujući u njemu svojom rezonancijom.“ Plitko disanje i forsiranje glasa iz grla dovodi do zamora, povišenih tonova i iritantnog govorenja.

Potrebno je učiti razgovijetno izgovarati teže riječi i suglasničke skupove. U tome smislu neće baš biti lako razgovijetno pročitati antifonu: „S radošću ćete crpsti vodu iz izvora spasenja.“ Svećenicima i đakonima isto tako nije lako izgovoriti da će zrno donijeti plod „šezdesetorostruk“. Čitanje takvih težih riječi treba posebno vježbati i treba ih sporije izgovarati.

Čitač treba na vrijeme znati kada treba čitati i koje je čitanje toga dana određeno. Jednako tako on treba imati na raspolaganju i biblijski odlomak koji ima čitati. To može biti, naravno, Nedjeljni i blagdanski misal za narod, a odgovarajuća je čitanja moguće pronaći na različitim mrežnim stranicama. Tako će se čitač moći na miru kod kuće pripraviti. Nitko ne može dobro čitati, ako tekst prije toga ne pročita i ne prostudira. To ne čine ni profesionalni glumci. Evo sada najvažnijih korisnih naputaka.

1. Ono što čovjek nije razumio, ne može dobro ni pročitati. Zato se kod kuće treba temeljito pripraviti. Čak ni profesionalci ne mogu dobro pročitati tekst koji ne razumiju. Potrebno je, dakle, svetopisamski odlomak u sebi čitati dok ga čovjek ne shvati. Naravno, za to je potrebna i određena biblijska kultura. Kako se može provjeriti da sam razumio jedan odlomak? Potrebno je zatvoriti knjigu i pokušati svojim riječima prepričati tekst, odnosno, iznijeti njegovu osnovnu poruku

2. Tko samo u sebi (samo očima) pročita odlomak, u crkvi će zakazati. Tek kad se odlomak naglas pročita, uoče se sve osobitosti i „zamke“ nekog teksta, kao i njegova ljepota i snaga. Naše su oči brze, ali jezik to često nije: zamuckujemo ili pravimo stanke na krivom mjestu. Dok čitamo samo očima, ne angažiramo glas, ritam disanja, ton, raspoloženje, ne osjeti se dinamika. Zato nije dovoljno spremati se za čitanje samo čitanjem u sebi.

3. Pripremanje nekog teksta za čitanje započinje time da ga se raščlani. Tako se dobije pregled i čitač postaje sigurnim. Tekst valja prvo pročitati, a zatim ga treba podijeliti na nekoliko smislenih odlomaka, označujući veće pauze između većih odlomaka (npr. //) i kraće pauze između manjih odlomaka (npr. /).

4. Čitati treba sporije nego što bi čovjek činio u običnom razgovoru. Naime, čitač ima tekst pred očima i razumije ga. Zato će on i nesvjesno ubrzati čitajući ono što mu je razumljivo. Međutim, do vjernika će u crkvi doći samo ono što čuju. K tome valja imati na pameti da su u crkvi su ljudi različite dobi i izobrazbe. Zato su važne stanke. Kada se završi jedan odlomak ili neka važna misao, treba zastati da ta misao ljudima „sjedne“ i onda nastaviti. Kao što je zdravo sporije jesti i hranu dobro sažvakati, tako je i u naviještanju Božje riječi. K tome, valja čitati dovoljno glasno da mogu čuti i oni slabijeg sluha.

5. Zarez zna varati. Nije rečeno da kod svakog zareza treba i podići glas. Zarez je koji put uvjetovan pravopisnim pravilima, a ne smislom. Zato treba više gledati na smisao i melodiju rečenice. Na primjer, vokativ se od ostalih dijelova rečenice odvaja zarezom, ali ne znači da kod takvog zareza treba načiniti stanku. Tako nećemo izgovoriti:

* „Ostani s nama, / Gospodine, / jer zamalo će večer“,

nego:

„Ostani s nama, Gospodine, / jer zamalo će večer“,

6. Koji put ne treba se osvrtati ni na dvotočku i uskličnik, ako čitač želi pročitati onako kako govori. Npr. nećemo pročitati:

* Petar poče tonuti i kriknu: / „Gospodine, spasi me!“

nego:

Petar poče tonuti / i kriknu: „Gospodine,/ spasi me!“

7. Na koncu rečenice točku treba izgovarati skoro kao zarez. U pjevanju zborovođe naglašavaju da se trebaju izgovoriti svi suglasnici na kraju fraze, tako da se pjeva: „Svet, svet, svet“, a ne „Sve, sve, sve“. Slična se pogreška može dogoditi kod čitanja. Ako čitač na koncu rečenice previše spusti glas, on nesvjesno „proguta“ zadnji slog rečenice i onda se jednostavno ne razumije što je pročitao. Evo primjera:

* Ta po Zakonu ja Zakonu umrijeh da Bogu živim. S Kristom sam razapet. Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist.

8. Pronaći ispravan naglasak u rečenici nije stvar sreće: i to je rezultat priprave. Svaka kraća misaona cjelina (rečenica ili jedan njezin dio) može imati samo jednu jače naglašenu riječ. Valja imati pred očima da naglasak vrlo rijetko leži na pridjevima, prilozima, niječnim riječima. Osim toga, u hrvatskom glagoli imaju posebnu snagu i oni su redovito naglašeni. Nije dobro naglašavati previše riječi, kao u ovom primjeru:

* Ako vi budete opraštali vašim neprijateljima, i vama će Otac moj oprostiti.

Bolje bi bilo ovako:

Ako vi budete opraštali vašim neprijateljima, i vama će Otac moj oprostiti.

Koje bi bile noseće riječi u ovoj rečenici?

Budite slični ljudima koji čekaju svoga gospodara koji se vraća sa svadbe, da mu odmah otvore, čim stigne i pokuca.

Mnogi bi pomislili da su to riječi: ljudima – gospodara – dođe – pokuca – otvori. Naprotiv, tekst bi trebalo ovako naglasiti:

Budite slični ljudima koji čekaju svoga gospodara koji se vraća sa svadbe, da mu odmah otvore, čim stigne i pokuca.

9. Melodija rečenice. Nakon što smo odredili ključne ili nosive riječi, važno je uočiti i melodiju rečenice ili fraza, da bismo ih mogli naglasiti. To se najbolje prikazuje u napetom luku u kojem razlikujemo rast napetosti, vrhunac i smirenje. Evo dva primjera:

         

10. Ne sluša se samo ušima, nego i očima. Čitač treba obratite pozornost na način kako hoda, kako stoji, zatim na položaj ruku, na knjigu i na odjeću. U tome smislu nije dobro napadno se odjenuti u bilo kojem smislu. Pozornost treba biti stavljena na riječ koju se čita, a ne na čitača. Prije mise potrebno je provjeriti visinu mikrofona. Do ambona treba ići smireno i opušteno. Dok čita, čitač treba stajati na objema nogama. To daje sigurnost i stabilnost.

11. Naš je dah struja koja nosi riječi. Mirno disanje smiruje i samog čitača i tako mir prenosi i na slušatelje. Tada se brzina čitanja i stanke određuju sami od sebe. Tko ubrzano diše, nužno prebrzo čita. Kada čitač dođe do ambona treba pričekati koji trenutak dok svi sjednu, smjeste se i obrate pozornost na ambon. Sada dolazi Božja riječ! Čitač treba pogledati te ljude i pomisliti kako oni gladuju za Božjom riječju. Sporo čitati znači polagano čitati i ostaviti vrijeme i za pauze, baš kao u nekom glazbenom komadu. Nakon što se pročita jedna misaona cjelina, treba zastati i tako dati vjernicima vremena da riječ uđe u njihove uši i u njihovo srce.

12. Prije nego što počne čitati tekst, kao i nakon što pročita jednu misaonu cjelinu, čitač treba obuhvatiti pogledom svoje slušatelje, kao što to čine spikeri. To stvara onaj ljudski kontakt kojim se Bog služi da dođe do srca svojih slušatelja. Jednako će učiniti i kod svake veće pauze, tj. na svršetku svakog pojedinog odlomka (kako ga je prethodno raščlanio).

13. Nemir i (pretjerano) kašljanje u crkvi često su znak da čitač prebrzo čita i da ga većina ne može slijediti. To je upozorenje da treba usporiti ili eventualno glasnije čitati. Ako je čitanje prebrzo, neartikulirano, vjernici ne mogu ni pratiti ni razumjeti.

14. Čitanje treba započeti nešto dubljim prirodnim glasom, malo podići glas onda kada se nešto želi naglasiti (prema onoj melodiji rečenice) i opet zaključiti nešto dubljim glasom. Ako čitač počne višim glasom („da se bolje čuje“), kod naglašavanja će se početi naprezati i on jednostavno neće moći izdržati cijelo vrijeme u tome tempu ili će mu grlo početi „škripati“. Ta se napetost i nervoza onda nužno odražava i na slušatelje. Uz to se onda ne može izbjeći ono ružno „pjevanje“ i „pobožno“ prenemaganje. Potrebno je da čitač, uza sve ove pretpostavke, u sebi pronađe svoj prirodni glas, te da čita, kao da govori vlastite misli.

15. Treba se naučiti služiti pojačalom i mikrofonom. To su redovito vrlo osjetljivi uređaji. Ako ih čitač nevješto koristi, oni više štete nego što koriste. Kao prvo, ne treba svaka crkva pojačalo. Neke su dovoljno akustične. Ako već postoji pojačalo, valja iskušati kako mikrofon reagira. Pa i dok čita, sâm čitač može osjetiti, stoji li preblizu ili predaleko, je li previše tih ili previše glasan. Ne smijemo ignorirati mikrofon. Zato je važna priprava i u samoj crkvi.


2. Bliža priprava


U idealnom slučaju čitači koji čitaju sljedeće nedjelje trebali bi se naći na zajedničkoj pripravi. Susret bi trebala voditi kvalificirana osoba (svećenik, vjeroučitelj). U prvom dijelu voditelj bi trebao dati egzegetski uvod u čitanja, „Sitz im Leben“, ali i protumačiti određene pojmove koji čitačima nisu jasni, koristeći postojeću egzegetsku literaturu. Izvrsno pomagalo može biti časopis „Služba riječi“ koji donosi egzegetski uvod u sva nedjeljna čitanja, a može biti koristan i onaj kratki uvod u svako čitanje koji nalazimo u Nedjeljnom i blagdanskom misalu za narod.[20] U drugom dijelu slijede vježbe čitanja prema izloženim pravilima. Za primjer ćemo uzeti drugo čitanje Jedanaeste nedjelje kroz godinu kruga godine „C“ (Gal 2,16.19-21):


a) Egzegetski kontekst konkretnog teksta za koji se pripravlja


Braćo! Znamo: čovjek se ne opravdava po djelima Zakona, nego vjerom u Isusa Krista. Zato i mi u Krista Isusa povjerovasmo da se opravdamo po vjeri u Krista, a ne po djelima Zakona jer se po djelima Zakona nitko neće opravdati. Ta po Zakonu ja Zakonu umrijeh da Bogu živim. S Kristom sam razapet. Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene. Ne dokidam milosti Božje! Doista, ako je opravdanje po Zakonu, onda je Krist uzalud umro.

Ovdje je ključno objasniti kontekst.[21] Kršćani u Galaciji većinom su bili pogani. Među njima su se pojavili kršćani iz židovstva koji su smatrali da nije dovoljno povjerovati u Isusa Krista i krstiti se, nego da je k tome potrebno obdržavati sve židovske propise. Galaćani su bili zbunjeni. Pavao im onda iznosi osnove kršćanskog nauka spasenja. Nitko ne može zaslužiti spasenje i nitko se ne može spasiti  samo obdržavanjem židovskih zakona i propisa. Pavao naglašava da smo spašeni besplatno i to smrću i uskrsnućem Kristovim, a ne izvršavanjem djelâ židovskoga (Mojsijevog) Zakona. Dakle, onaj tko prihvati Isusa kao Spasitelja i pokrsti se, spašen je. Neki su kasnije taj Pavlov nauk pojednostavili govoreći da naša djela uopće nisu bitna nego samo vjera. Međutim, nasuprot tome, Pavao na drugom mjestu jasno kaže: „Što dakle? Da griješimo jer nismo pod Zakonom nego pod milošću? Nipošto!” (Rim 6,15). Mi smo spašeni besplatno, ali smo onda pozvani i živjeti u skladu s time. Tako Pavao u istoj poslanici jasno kaže da smo spašeni besplatno, da nas je Krist oslobodio robovanja (židovskom) Zakonu, ali da ta sloboda ne bi smjela biti izlikom tijelu da griješimo, te da će propasti oni koji čine „djela tijela“: bludnost, nečistoća, razvratnost, itd. (Gal 5,19-21).


b) Vježba čitanja odlomka koji se ima čitati sljedeće nedjelje


Čitače se pozove da uz pomoć stručnog voditelja u tekst čitanja stave naglaske na određene riječi, pa da onda tekst i pročitaju, nakon čega jedni dugima mogu kazivati primjedbe. Evo kako se u navedenom tekstu mogu označiti stanke i naglašene riječi, s time da novi redak označava dulju stanku:

Čitanje Poslanice svetoga Pavla Apostola Galaćanima. //

Braćo! //

Znamo: / čovjek se ne opravdava po djelima Zakona, /

nego vjerom u Isusa Krista. //

Zato i mi u Krista Isusa povjerovasmo / da se opravdamo po vjeri u Krista,  / a ne po djelima Zakona / jer se po djelima Zakona nitko neće opravdati. // Ta po Zakonu ja Zakonu umrijeh / da Bogu živim. S Kristom sam razapet. //

Živim, / ali ne više ja, / nego živi u meni Krist. // A što sada živim u tijelu, / u vjeri živim u Sina Božjega / koji me ljubio / i predao samoga sebe za mene. //

Ne dokidam milosti Božje! / Doista, ako je opravdanje po Zakonu, / onda je Krist uzalud umro. //

Riječ Gospodnja.

I ovdje se može – radi vježbe – označiti i lukove naglašavanja.


C. Neriješena pitanja


U apostolskom pismu Ministeria quaedam iz 1972. godine Pavao VI. određuje  da se, umjesto dotadašnjih nižih redova, uvedu službe lektora i akolite. Određeno je da se ove službe kao trajne mogu podjeljivati i laicima, ne nužno onima koji teže đakonatu ili prezbiteratu. Nadalje, u br. VII. precizira se: „Prema časnoj predaji Crkve, ustanova čitača i akolita pridržana je za muškarce.“

U praksi se ipak vrlo rijetko događa da laici budu postavljeni u ove dvije službe. Osim kandidata za svećeništvo u nas se veoma rijetko netko postavlja u službu lektora ili akolite. Vjerojatno župnicima predstavlja poteškoću predložiti nekoga za tu službu, jer su u tome slučaju isključene žene koje već godinama vrše službu čitača češće nego muškarci, ili službu izvanrednog djelitelja pričesti. Osim toga, ne postoji neki program ili naputak na razini nadbiskupije, koji bi određivao tko bi mogao biti uveden u tu službu, te kakvu bi pripravu trebao proći. Naša biskupijska sinoda govori samo da bi se trebao u tome smislu stvoriti neki sustav, ali ne donosi konkretne odredbe.

Čini se da je pokoncilska Crkva u ovoj stvari pošla u dva različita smjera od kojih je svaki na svoj način nedostatan i nedorečen. Prvo, uvedene su dvije postavljene službe otvorene laicima (lektorat i akolitat), koje u praksi nisu zaživjele ili jedva da su zaživjele. S druge strane, dopušteno je da neki laici privremenim odabirom vrše službu čitača ili pak akolita kao izvanredni djelitelji pričesti.[24] Što to znači? Nije isto biti (postavljeni) čitač i tek vršiti službu čitača, jer je ovo drugo – bar načelno – privremeno, ad hoc, odnosno „privremenim odabirom“, latinski temporanea deputatione. Jednako tako, biti postavljeni akolit koji po svojoj službi, kada se god ukaže potreba, može svećeniku pomoći dijeliti pričest nije isto što i biti izvanredni djelitelj pričesti, dakle, službenik ad hoc, uzet privremenim odabirom (na što upućuje i sam termin izvanredni). Evo primjera: pretpostavimo da je neki naš vjeroučitelj završio gimnaziju u Njemačkoj, a kod nas studij teologije. Jasno je da on savršeno govori njemački. Ukoliko u školi nastavnik njemačkog ode na bolovanje, taj ga vjeroučitelj može, naravno, izvrsno zamijeniti u nastavi. Međutim, za naše ministarstvo on bi bio tek nestručna zamjena, bez obzira što on vjerojatno bolje govori njemački od spomenutog nastavnika. Naš vjeroučitelj nije profesor njemačkog. Tako je i s našim laicima koji čitaju čitanja na misi, ali nisu čitači, a isto je tako i s onim laicima koji vrše službu akolite (kao ministranti i izvanredni djelitelji pričesti), ali nisu akoliti. Tako imamo situaciju da je (postavljena) služba lektora i danas de facto tek stupanj na putu prema svećeništvu, dok u isto vrijeme privremenom odredbom naši laici čitaju u crkvi, iako većina njih uopće nije u toj službi privremeno. Sve se više u liturgiju uvode ad hoc službe, odnosno one privremenim odabirom. To je započelo još prije sabora. Tako zadnje prijesaborsko izdanje, ono iz 1962., veli da u pjevanim misama poslanicu može pjevati poslužitelj ministrans – poslužitelj, ne spominjući lektora. Valja jasno reći: nije vlastito katoličkoj liturgiji da privremeni službenici de facto postanu stalni. U tradiciji Crkve toga nikada nije bilo.

Opća uredba Rimskog misala navodi ove liturgijske službe: poslužitelj kod oltara koji zamjenjuje akolitu, čitač, psalmist, pjevački zbor, zborovođa, sakristan, tumač, prikupljač darova, onaj koji dočekuje vjernike i raspoređuje mjesta te obredničar. Sve te službenike župnik ili upravitelj crkve može izabranim laicima povjeriti liturgijskim blagoslovom. Napomenimo da je u tradiciji Crkve apsolutna novina da župnici ili upravitelji crkava stvaraju i uvode nove obrede. Po naravi stvari samo je biskup onaj koji ima uređivati bogoslužje u svojoj biskupiji! Prema tome, iako – načelno – župnik može liturgijskim činom – koji bi sam pripravio – uvesti vjernike u određene službe, bilo bi ipak puno uputnije da se na razini biskupije – u nepostojećem vlastitom obredniku! – priprave odgovarajući obredi uvođenja u spomenute službe uz popratni pravilnik, koji bi uređivao kome i pod kojim uvjetima se ove službe mogu podijeliti.


Zaključak


Navještaj Božje riječi sastavni je dio kršćanskog bogoslužja u kojem se naviještena riječ uprisutnjuje i ostvaruje u otajstvenim znakovima. U bogoslužju su uvijek prisutni riječ i čin. Tako Crkva u euharistijskom slavlju vidi dva stola: stol riječi i stol tijela i krvi. Upravo zbog toga obnovljena liturgija Drugog vatikanskog sabora insistira da u svakom bogoslužnom činu bude uključena služba riječi. Zbog toga je i služba čitača izuzetno važna u bogoslužju.

Služba čitača je u Crkvi bila od samih početaka, a ponovno je dobila na važnosti s uvođenjem narodnog jezika u bogoslužje. Za tu službu potrebna je daljnja i bliža priprava a i jedna i druga ima u sebi dva vida: teološko-liturgijski i praktični. Čitači trebaju imati određenu teološku kulturu što se može postići određenim tečajevima, ali u isto vrijeme trebaju svladati određene vještine javnog nastupa i čitanja u javnosti, imajući uvijek u vidu da naviještaju živu Božju riječ, Božji govor upućen zajednici kojoj je navještaj upućen.

Nažalost, na razini opće Crkve nije do kraja uređeno pitanje postavljenih čitača i onih koji privremenim odabirom preuzimaju tu službu. Kako god bilo, trebamo se nadati da će se Božja riječ u bogoslužju naviještati sve dostojnije i prikladnije da bi doprla do srca vjernika, jer, „živa je Riječ Božja i djelotvorna“ (Heb 4,12), kako u počecima Crkve, tako i danas.


Članak je objavljen u: Diacovensia, XXVII(2019.)3, 515-530.

1,762 total views, 6 views today

Komentar

Za 1000 radostiVrijeme došašć

Preporuka za pročitati