Poruka patera Marka uoči Uskrsa: ‘Pronađi Isusa koji mrzi grijeh, ali ljubi grešnika’

NOVA MARKOBIOTIKA

Isus je došao grešniku Zakeju, grešniku Šimunu, grešnici Magdaleni… Zadnje je riječi (na križu) izmijenio s grešnikom Dizmom. Mislim i da više mrzi pretvaranje da smo dobri negoli sve ostalo. Mislim da ne želi imati robote, nego djecu. I da djeca ostaju djeca, ma koliko napravili u pelene


Tijekom svete korizme u našim se crkvama često i rado pjeva pjesma “O, Isuse, ja spoznajem, da sam tebi zgriješio, teškim grijehom, jadnik, tvoju ljubav sam izgubio, ljubav sam izgubio…” itd.

Melodija je baš lijepa, onako korizmena. Međutim s tekstom te prve kitice nikako se ne mogu složiti; više sam puta i javno to izrekao i žao mi je da to prisilno ponavljamo, žalosteći Gospodina krivim sudom o njegovu karakteru. Ja bih to promijenio ovako: “ljubav sam privukao” ili “potaknuo”. Ne, ne opravdavam ničiji i nijedan grijeh. Da, sagriješili smo Bogu, možda izravno ili po grijehu prema bližnjima ili i uništavajući i sebe, svejedno. I da, tko ustrajava u grijehu uistinu je “jadnik”, jer gubi i ubija osobnost, dostojanstvo, zdravlje, radost i mir, i sebe i bližnje i dušu i tijelo. Može i samog Gospodina izgubiti, može izgubiti vječnost s njim. Ali ipak, ljudi dragi, njegovu ljubav ne možemo izgubiti zbog svojega grijeha!

Gubimo milost, snagu za život, razumijevanje nekih procesa, spoznaje… ali ne i Božju ljubav. Prestaje li roditelj ljubiti svoje dijete ako padne u neko zlo? Uglavnom ne, iako ima svega. Štoviše, roditelji kršćani još će se više angažirati u molitvi, postit će, hodočastiti, tražit će pomoć kod svećenika ili pomoć stručnjaka druge vrste, više će inzistirati na razgovoru, dat će sve od sebe da im djetetu bude bolje. Pa kako bi nas onda Stvoritelj prestao voljeti ako u mnogim ograničenjima i slabostima koje nosimo kao ljudi, uz mnogobrojne i otajstvene ranjenosti i ranjivosti, uza sklonosti porocima, navezanostima, idolima, u traumama iz djetinjstva, teškim raskomadanostima srca i bolnim raspadnutostima duho-duševnih sustava padnemo i ozlijedimo se još više pri tom padu? Ne bih rekao da je tako. Odričem se misli da je tako. Ne želim tako propovijedati. Bog nas tako nevjerojatno ljubi, toliko je neopisivo milosrdan da ga nijednim grijehom ne možemo natjerati da nas zamrzi.

“Ne mrzi ništa što je stvorio”, piše. Zar se nisu i mnogi sotonisti, masoni, razvratnici svih vrsta i podvrsta, teroristi, kriminalci, bogohulnici, bogopsovači i drugi otvoreni protivnici Gospodina Isusa Krista u povijesti i danas – obratili, pokajali, posvetili? Da, imamo i kanonizirane svece koji su nekada bili tvrdokorni i prejadni grešnici. “Izvadit ću srce kameno iz vas i dati vam srce od mesa”, piše. Da ih je Bog prestao ljubiti… Da nas je Bog prestao ljubiti… Ne i ne i ne, ne mogu se složiti s tom pjesničkom konstatacijom, ona ruši sve moje osobno iskustvo, kao i Božju riječ i poslanje Crkve: naviještati milosrđe i spasenje u Kristu. Spasitelja treba baš onaj koji je zaglibio, koji tone, onaj koji je sve uprskao. A onaj koji bi se samo sablažnjavao i svojom osudom grešnicima zatvarao vrata – odnosno kopljem otvoreno Srce Isusovo, sâm je u većem grijehu nego onaj prekriven živim blatom, jer mu ne pruža ruku.

Jednostavno je.

“Vaš grijeh ostaje jer velite da nemate grijeha”, kaže negdje Gospodin. Tragikomično, u toj pjesmi tu laž i zabludu još i ponavljamo, pjevajući pokisla lica i srca nagrizena sumnjom: “Je li i mene Bog prestao voljeti, ta grešnik sam?”

Kad se istinski grešnik istinski obrati, postaje istinski vjernik, koji će hrabro naviještati Božju milosrdnu ljubav i tražiti one koji su izgubljeni u kaljuži bezboštva, u kakvoj je i on nekoć bio. Stoga Bog silno mrzi grijeh – i silno ljubi grešnika, budite potpuno uvjereni u to, ma što čuli od ponekih izvitoperenih vjerskih supermena. Bog uistinu ljubi tvojeg sina zarobljena kockom; tvojeg susjeda opsjednuta bludom; tvojeg svećenika uhvaćena u mreže svjetovnosti; tebe koji ustaješ i opet padaš, vapiš, mučiš se, plačeš, tražiš odgovore a da ih često i ne nalaziš. Bog te ne ostavlja samoga i samu s tim grozomornim teretom na savjesti, s tim ponorima tuge i u krhotinama života.

Isus je došao grešniku Zakeju, grešniku Šimunu, grešnici Magdaleni… Zadnje je riječi (na križu) izmijenio s grešnikom Dizmom. Ne, sigurno ga niti naš grijeh neće spriječiti da nas ljubi, da nam želi dobro, da nas povede putem spasenja. Mislim i da više mrzi pretvaranje da smo dobri negoli sve ostalo. Mislim da Gospodin ne želi imati robote, nego djecu. I da djeca ostaju djeca, ma koliko napravili u pelene.

Trebamo zaista shvatiti i prihvatiti da ni grijeh Bogu nije problem, da će njegova “skandalozna” ljubav pobijediti ako mi koji se dičimo Kristom tako i živimo. Grijeh je naime najgora moguća bol i bolest, grijeh je naš najljući neprijatelj i uzrok svake životne klonulosti i bijede. Grijeh se ne liječi grijehom. Trebamo otkrivati Isusova stajališta i osluškivati njegove savjete u njegovoj riječi. Trebamo se boriti, prekriveni Kristovom krvlju. Jesmo jadni jer uvijek iznova tresnemo na stražnjicu, ali smo i Božja ljubljena djeca: neka nam Đavao ne otme tu istinu.

Možda tu pjesmu neću više pjevati, ali ću sigurno još čitati o Onomu koji njezine riječi baca u prašinu. Prije svega mislim na svoju omiljenu evanđeosku sliku. Mogao bih svaki dan to isto čitati i svaki se dan ponovno oduševiti i slomiti pred Raspetom i Uskrslom Ljubavlju od sreće što mi je Bog bio milostiv. Riječ je o ulomku koji također čitamo u korizmi i koji potvrđuje moju iskustvenu naznaku o herezi početnog stiha navedene lijepe pjesme. Pročitajmo ga ponovno, zajedno:

“A Isus se uputi na Maslinsku goru. U zoru eto ga opet u Hramu. Sav je narod hrlio k njemu. On sjede i stade poučavati. Uto mu pismoznanci i farizeji dovedu neku ženu zatečenu u preljubu. Postave je u sredinu i kažu mu: ›Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?” To govorahu samo da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti. Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu. A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: ›Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.‹ I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji. A kad oni to čuše, stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih. Osta Isus sâm – i žena koja stajaše u sredini. Isus se uspravi i reče joj: ›Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?’ Ona reče: ‘Nitko, Gospodine.’ Reče joj Isus: ‘Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.’” (Ivan 8, 1 – 11)

Na početku teksta gledamo Isusa koji se nalazi na Maslinskoj gori – mjestu na kojem će uskoro poteći njegov krvavi znoj u onome strašnom trenutku depresije i nemoći, u ostavljenosti od prijatelja, s “prijateljem” Judom u podmuklom dolasku. Prijašnje rečenice prethodnog poglavlja opisuju “otvoreno neprijateljstvo službenih predstavnika”, kako piše u podnaslovu događaja (podnaslovi, podsjećam, nisu dio nadahnuta svetog teksta). Je li Gospodin otišao moliti u Getsemani, žalostan zbog tvrdoće sunarodnjaka? Ili je to jedna proročka slika: između dva incidenta puna nerazumijevanja Boga, osude, mudrovanja, agresivnosti i zloduhovske prepredenosti, nalazi se – gora početka Isusove muke, kao znak da će sve ovo uroditi njegovom mukom, i da je njegova muka zapravo odgovor na sve ovo prije i kasnije? U njegovoj muci, u kojoj je tiješnjen, izvire kao ulje iz masline (Gat-Šemane – heb. ‘tijesak za maslinu’) odnosno kao krv iz Krista rijeka milosrđa, a po toj pregorkoj muci Ocu će biti predani podjednako i žrtve i krivci, i nevini i krvnici.

U zoru se opet, usprkos prijetnjama i zabranama i ušutkivanju, pojavio u Hramu. Što god činio čovjek, Bog će se vraćati u svoj hram. Budući da smo mi taj hram, znajmo, on želi dolaziti k nama i u nama prebivati. Samo kada dođe “grozota pustoši” smijemo pobjeći (možda opet u katakombe) jer će i on nestati iz takva hrama – u kojemu ne će više biti Hostije, nego potpuno oskvrnuće. Nešto od toga već snažno gledamo na Zapadu. Ovdje je naravno riječ o Hramu u Jeruzalemu, u Gradu Mira (Jerushalaim) – a gle, koliki nemiri u ljudima! I to u “Božjim ljudima”! Podsjeća me to na današnja vremena, kada promatramo nevjerojatnu napetost i buku u čovjeku. Nikomu ništa ne smiješ reći, svi su ljuti na sve, svi sve znaju, svi su autoritet, svi bi razapinjali uokolo. I svi su istovremeno nezadovoljni, nesretni, pa čak i ako imaju ono što žele imati. Svi su prazni, a prazninu pune nasilnošću, napadima, osvetom, nemilosrđem.

“Svi” – odnosno svi oni koji ne slušaju Učitelja, kako ćemo dalje čitati. Slušaju sebe i svoje strasti. No Isus je ondje, od rane zore, kao što ga svi možemo naći u zori uskrsnuća. Bez obzira na to što je “Otac svugdje”, njegov Sin dolazi u Hram njegova imena (Hašem Adonaj), jer važno je dolaziti u crkvu, bez obzira na sve ljudske stvarnosti razočaranosti, otpora i crnila; u crkvi je Božje ime, Božji Duh, i Božje tijelo. Crkva je “izvanzemaljska” ustanova, zato nemoj suditi samo zemaljskim očima i zemaljskim mozgom – kao što ni ona tebe tako ne sudi.

Piše da je “sav narod hrlio” slušati Rabbija, uživati u njegovoj riječi i prisutnosti! Narod i danas treba živog Isusa! Više od svega! Svećenici, braćo, pružimo narodu, koji je gladan, koji se boji, koji trpi, koji živi u neiskazivim pritiscima, koji dolazi ranom zorom u hram jer je na izmaku snaga, jer mu ostaje samo Bog, pružimo mu euharistijska klanjanja, molitvene zajednice, pokrete nove evangelizacije, razmatranje Pisma, molitvu otklanjanja i zagovora, naučimo taj narod zbilja slaviti Boga, da se “prestraši neprijatelj”!

Narod je gladan Isusove ljubavi, očitovanja i nade koju on nudi, no ako ne bude nahranjen u hramu, otrovat će se pokvarenim obrocima svijeta. Ili hram, ili svijet: nema treće opcije. Nahraniti nas neće ni desnica ni ljevica, ni ekonomski rast, ni transparentnosti demokracije ni jadikovanja, nitko i ništa ne može dati čovjeku ono što daje Isus – samoga i potpuno sebe. Narod želi Isusa, ne samo čovjeka, nego Bogočovjeka Isusa. Nijedan drugi čovjek nije i ne može biti »Put, Istina i Život«.
Isus ih naučava, on jest Božja riječ. Oni moraju čuti riječ, da bi povjerovali, jer “slušanje riječi rađa vjeru” piše sv. Pavao poslije. On sjedi, on je na prijestolju – on je Božanski učitelj, on je središte svega. On propovijeda, da bi kasnije djelovao, činio riječ.

Međutim, upravo kao i u nas, čim sjedneš moliti, čitati Bibliju, čim uzmeš Krunicu – evo ih. Sakupe se momentalno, ne daju duši doći do blagoslova Božje prisutnosti. Odmah borba, odmah bombardiranje sa svih strana, kako kada, ali uglavnom je tako, zar ne? Baš tako piše: čim je Isus progovorio, dolaze oni, jer demon nipošto ne može slušati Isusa! Njegova je riječ egzorcizam, zato ga je najbolje odmah i potpuno ušutkati. To što ti ne možeš primiti Sveto pismo u ruke, to ti je od demona, sine. I sada, danas, kod nas, kolike će duše režati, urlati, izvijati se i pjeniti čim se spomene Isus, čim se želi navijestiti njegova radosna vijest, čim se netko prizna njegovim. Svi imaju pravo govora, samo ne Isus u svojima. Ponovi njegovu riječ preko riječi njegove Crkve o abortusu, eutanaziji, izopačenostima, idolima, grešnosti…, kao i njegovu riječ o slobodi, pravom miru, spasenju i milosti… I tebi će začepiti usta, i tebe će poklopiti. Jer oni to rade – to im je posao. “Oni” – to su duhovi, u ljudima. Silno ih je lako prepoznati, samo počni govoriti i činiti Isusovo.

Primijetimo tko je prekinuo Gospodina u nauku – “pismoznanci i farizeji”, stručnjaci u duhovnosti! Oh! Kako smo iznenađeni. I to se sada sve počinje odvijati u – Hramu. Ne u kavani, ne na stadionu, ne u javnoj kući, već na svetom tlu, u predvorju bogoslužnog prostora, dok se negdje iza pjevaju Psalmi. Kako je moguće da oni koji su znali Toru napamet nisu prepoznali Mesiju? Kako je moguće u srcu Hrama napasti srce svemira i čovjeka i svega vidljivoga i nevidljivoga – samog Boga? Sav taj užas s pedofilijom, gotovo pa opći krah Crkve i vjere na Zapadu, mnoga zatvaranja mnogih vrata pokretima Duha, biskupi protiv biskupa, vjernici protiv svećenika, u mnogim samostanima kaos, muk, strah, srozavanje, ispraznost, svađa, tjelesnost… Nije li to sve zato jer se ušutkao Isus? Jer se oslobodio demon? Jer se zavoljelo samo ono čisto ljudsko? Na to upućuje dovođenje “neke žene” (čitaj: bilo koga, samo ne mene; svi su grešni, samo ja nisam) koju postavljaju “u sredinu” – više nije Bog u središtu, nego čovjek. Više ne treba milosrđa, nego ljudske pravde. Pomoću slabog čovjeka, žele optužiti moćnog Boga. Kao danas, kad neki “vjernici” napadaju s istinskim dijaboličkim riganjem, naprimjer, našeg papu; isti je to duh, nema sumnje, isti razdor, isto lukavo nadahnuće, isto nagnuće prema “presvetoj Crkvi”, onoj po mojim presvetim pravilima. Isto služenje masoneriji i tko zna kakvim sve ne paklenskim infiltracijama, a sve pod krinkom velike ljubavi prema Bogu i u uvjerenosti da se zapravo zabrinuto bori protiv neprijatelja Crkve! Nije li negdje pisano: “Ubijat će ih, misleći da služe Bogu”? Ima svakojakog cvijeća u Božjem vrtu, pa i onog s bodljama, ali to je tako.

Ako je tko ljubio Elohima svim pravilima, propisima, liturgijom, kađenjem, žrtvama, pjevanjima i čitanjima, procesijama, laudacijama, onda su to bili svakako pismoznanci i farizeji. Čisti, pravedni, sveti. Posebni, to je ono najvažnije, posebni, elita. A u srcu – ponor. A u srcu traženje i nalaženje “žene koja je uhvaćena u preljubu” – zanimljivo, bez suučesnika, muškarca: možda je on bio među ovima? Ako su ju “uhvatili” znači da su ju i “lovili”. Jer vidite, grijeh u srcu treba žrtvu, krivca, da bi i dalje mogao živjeti hraneći svoju samopravednu oholost. Budući da su jadnu ženu postavili u sredinu, odnosno “ispred sviju”, kako kaže drugi prijevod, jasno je da duh u njima želi svrnuti pogled s Boga na grijeh, s Božjeg milosrđa na osudu. Sakrili su Isusa. Koji duh vlada mojim stajalištima? Dobro je, spasonosno je odgovoriti si iskreno na to pitanje. Odmah sada.

Nazivaju ga “učiteljem” – prijetvorno se ulagujući. “Ne će svatko tko mi govori ›Gospodine, Gospodine!‹ ući u kraljevstvo nebesko”, rekao nam je isti Učitelj u svojem evanđelju. Jedina su verifikacija naših pobožnih riječi, naša djela. Isus je oprao noge i Judi na Posljednjoj večeri, družio se s carinicima i bludnicima, a nije a priori odbacio ni farizeje, ni saduceje, ni sinedrijce; ta Natanael, Josip iz Arimateje i Nikodem će mu postati prijatelji i učenici. Primijetimo da niti ove ne napada, ne sudi – on ih ljubi, ali njima to sada nije bitno. Za tu dakle ženu nema milosti, uhvaćena je “u samom činu preljuba”.

O, kako se to danas voli! Odmah snimi, neka vidi cijeli svijet, i neka se nikada, nikada ne zaboravi! Koliki tek kršćani uživaju u tome. Kako bi rado došli s tačkama punim kamenja! Žena nema ime, skinuli su s nje dostojanstvo; svaki u Izraelu ima ime, i to ime s nekim značenjem, ona je dakle žena bez ikakva značenja. A možda je i majka, i sestra. Možda je bila prisiljena na grijeh. Ne pitaju oni za njezinu prošlost, život, okolnosti pada. Ma kakvi, boli njih briga, važno da se kamena srca ima koga zasipati kamenjem. Ljudima koji njeguju lažnu pobožnost (nisu uz Isusa u Hramu, dolaze naknadno, ubacuju se) ni Bog ni drugi ljudi nisu nimalo važni, koriste ih kako i za što im pašu. Ne, oni u njoj vide samo materijal za osudu i usmrćenje. I za zaradu – neće zaraditi novac, ali će zaraditi strah kod drugih, a strah je uspješan put i k novcu, između ostaloga.

Pozivaju se evo i na Mojsija. Naravno, a što bi drugo? Naravno da traže opravdanje i da izvrću i da moraju sve podložiti razvratu svojeg srca. Užasna je ova riječ: “takve žene”. Ako si bio, naprimjer, alkoholičar, uvijek će te takvi zvati pijancem, taman već trideset godina ne pio. “Takva žena” znači smeće, ološ, propalitet. “Ali mi smo drugačiji, mi molimo, postimo, mi imamo viđenja, mi dajemo desetinu, mi smo studirali teologiju, mi smo potpuno božanstveni, gledaj i divi se.” Tako nekako to ispada. Imamo razne milosti, ali možemo ih i usmrtiti usmrćivanjem drugih, kao i hvalisanjem istima. Možeš uistinu sve činiti po zakonu, a uistinu biti bezakonik. Tanka je crta, a prelazi se kad se prestaje slušati Isusa, od toga sve počinje, kako nam je opisano ovdje. A Isus ipak ne prestaje govoriti, pa ni danas, u tom našem orkanluku (bos., zemlja nakon orkana).

Zašto bi ju kamenovali? Jer je “napad najbolja obrana” i zato jer taj duh u nutrini živi od smrti, od različitih dimenzija smrti. I zato jer je lakše usmrtiti drugoga i tuđe nego raditi na usmrćivanju svojeg egoizma, mâna i grijeha. “A što ti na to kažeš?” Pa kako bi se Isus mogao okrenuti protiv Mojsija? O, pa tu bi lako mogle pasti dvije glave! Presveta tradicija! Smrt onomu koji bi se usudio dirnuti išta povijesno, kameno. Zakon je važan (onaj na kamenim pločama!), obred, vanjština, ma kakvo, ba, srce, pustimo emocije za malu djecu. Zatvoriti Svevišnjega u kutijicu prošle slave, ugurati ga u ladičicu pûke religioznosti, smotati ga u papirić utopijskoga vjerskog savršenstva na zemlji, smanjiti ga i zalijepiti na klupko minijaturnoga zgužvanog Boga karikature etiketu: »Moj dragi Bog.« I veseliti se grohotno pri otkrivanju bijede drugoga, naglašavajući svoju nepogrešivost.

Zamišljam njihova zažarena lica dok su govorili tako majestetične riječi, praveći uzvišene grimase i gotovo liturgijske pokrete, prije nego u svete ruke stave svetu kamenčinu. Razumijemo li da pišem o duhu i duhovnosti, a ne o konkretnim institucijama ili osobama? Molim ispravno shvatiti poruku. “Tko ima uši, neka čuje.” Krivim interpretatorima niti mogu niti pokušavam više pomoći, neka se rashlađuju lepezom svojega bijesa i site anomalijama svoje zamućene duhovne dioptrije. Eventualno mogu govoriti o sebi. Odakle bi, uostalom, o. Marko znao ove silne uglove i kutove, stranputice i religiozne poremećaje da nije i sam farizej? Nažalost, da, i u meni čuči pobožan farizej, koji katkada proždire, ali isto tako svakog ga dana u svetoj misi obasjava Kruh Živi, koji ga svaki put sve više izgladnjuje i protjeruje – gad bezobrazni i bezobzirni mene kamenom, a ja njega kruhom, aleluja! Lako mi, svakako, dođe pokazivati »strukture grijeha« u drugima, a tako bolno ih je trgati iz sebe. Zato se svakog dana bičujem, ali “u duhu”, naravno. Zadnjih tridesetak godina shvatio sam jasno: najgori je demon onaj krive pobožnosti, čitaj: demon religioznog savršenstva. Taj te začas nokautira ako mu preblizu dođeš. Taj je gad nad gadovima. I taj se ovdje manifestira, u ovom evanđelju. U Hramu, gazeći po grešnoj ženi, koja nema prava na obranu.

Nadalje, oni, naravno, zapravo žele optužiti Isusa. Vidimo li sada jasnije – ta nije li Đavao onaj koji optužuje, bez mogućnosti pomilovanja, i to upravo »danonoćno« Kristove, kako nam negdje opisuje Knjiga otkrivenja? Isus je došao »spasiti svijet, a ne ga osuditi«, kaže, a oni koji se sude i sude, jednostavno, nemaju ni vjere, ni ljubavi, a puna su im usta obojega. Prepusti sud Gospodinu. Blate te, podmeću ti, zabijaju nož u leđa? Nemoj uzvraćati, strpi se, ohrabri se, Bog je na tvojoj strani, ne uzimaj pravdu i osvetu u svoje ruke, ponizi se, prihvati križ, pričekaj da Gospodin učini po svojim naumima. Polako. Bog sve vodi, polako. Sada ti nije dobro, ali uzdaj se u Božju providnost, aktiviraj, čovječe, svoje unutarnje kontrole, ne žesti se, osloni se na Isusa, daj pusti mu da te odgaja na svoj, jedini dobar način. Boli, naravno, takav je život, svakomu. Izdrži. Uz Isusa! Rađamo se iz Isusovih boli, pa ne može ne boljeti.

Zašto Isus piše po tlu? Ima puno komentara i mišljenja. Ja razmišljam ovako, bez konkretna zaključka: to kamenje spremno u rukama »dragih vjernika« pristiglih na zornicu (sarkastična slika koja nema veze s našim zornicama), tih milih pohađatelja vjerskih prostora, koji ne bi “mrava zgazili”, ali svakako bi s velikim hukom i snimajući za YouTube protjerali, naprimjer, svojeg župnika iz župe, jer je uhvaćen u nečemu (ili svoju zločestu snahu, itd.) nalazilo se na baš tom istom tlu. Na tlu na koje je zmija iz Edena zbačena sa stabla, u prašinu tog tla. A opet, to je i hramsko tlo, posvećeno… “Ako ja prstom Božjim izgonim đavle, sigurno je došlo k vama kraljevstvo Božje”, parafrazirajući Isusa iz nekoga drugog evanđeoskog ulomka. Ako je bila riječ, mogla je biti samo jedna, dvije, nije imao vremena za pisati romane. Možda je naslikao – križ? Možda je samo htio zaprljati svoj dlan prašinom, pokazujući da je uz nju, jer je žena bila sva u prašini, više povlačena po podu do mjesta izjalovljene osude. Ne znam, ali Gospodin ponovno piše nakon što im je rekao da bace kamen, ako su sami bez grijeha. (Znate onaj vic, tada doleti kamen, a Isus kaže: ›Mama, rekao sam ti da ne ideš za mnom!‹ Jer, Gospa je bezgrešna, žišku?).

Evo nam ponovno Getsemanija: tamo se “Isus udaljio od učenika koliko se moglo dobaciti kamenom”, kako čitamo o početku Muke. Sjetimo se i scene iz Gibsonove Pasije: žena satrvena puže po tlu, Isus se saginje prema njoj. Kako snažna slika! Ušao je u Jordan-vodu s grešnicima, sada se snižava u prašini prema grešnici, želeći ju pogledati oči u oči, da joj iskaže svoju blizinu. Bog ljubi grešnika. Dok god dišeš, možeš se obratiti. Možda je Isus napisao njezino ime? Možda (i) ime njezina suučesnika u grijehu? Nemam pojma. A volio bih znati. Slobodno mi napiši svoje viđenje situacije, zahvalit ću kad obrišem pedeset mailova u kojima se prosvijetljena braća i sestre, potpuno shrvani i u anaklimaksičkom šoku (ili kak’ se već veli) stravično sablažnjavaju nad ovdje izrečenom Božjom ljubavlju kao nad lažnim milosrđem zanesenog lažnog evangelizatora. Samo sasvim mala ilustracija.

Idemo dalje. Oni su “navaljivali” jer demoni navaljuju, kao dosadne ose koje kruže i ubadaju, ili kao stršljeni. Riješiš se jednoga, dođu dvojica, pa opet u kolo borbe. I tako do smrti! Nekoliko dana odmora, a onda opet »u boj, u boj za život svoj«. Kao kad ti se neka teško psihički bolesna osoba dočepa broja telefona! No kad se riješiš prvoga – najvažnijega – onoga najdebljega, koji se krasno ugojio tvojim očajavanjem i tjeskobama, krivicama i bolima, padovima i reprizama padova i jadova, onda su bitke s njegovom “djecom” puno lakše.

Piše nadalje da se “Isus uspravio” – na grčkome aneste, što znači također i ‘uskrsnuo je’. Evo onoga što zatvara usta zlomu: uskrsnuće. Sjeti se uskrsnuća Gospodnjega, misli na svoje uskrsnuće i svojih neprežaljenih dragih, vjeruj i nadaj se uskrsnuću, zazivaj snagu uskrsnuća, dozvoli da Isus uđe u sve tvoje tamne i hladne grobove: otvori ih Svjetlu svijeta. Sve se mijenja ako na sve gledaš iz perspektive uskrsnuća! Što će ti onda na ovoj zemlji biti važno, neodgodivo, neprocjenjivo i presudno? Ništa, osim vjere u Boga, koji je postao čovjekom i koji je uskrsnuo nakon što ga je čovjek ubio. Stvarno, kako piše Pavao, “da nema uskrsnuća, uzalud nam sve, pa i vjera naša”. Uzalud sve ako izgubimo vjeru da ćemo jednom biti supobjednici smrti.

“Čuvši« – što? – Isusovu riječ! – “stadoše izlaziti jedan za drugim, počevši od starijih.” Evo što čini Riječ: egzorcizira demonizirane. Zapravo, u grčkom originalu odlazak se i kaže: exodós, od čega dolazi pojam egzorcizam. (Ja se raspisah na grčkome, a imao sam jedinicu i iz grčkoga i iz latinskoga… i iz matematike, fizike, kemije…), ali internet, kao i zagovor sv. Male Terezije, čine čuda.) A “stariji” ondje oriđiđi glasi presbyteroi, što nas podsjeća na prezbitere, odnosno svećenike, na naški. Tako se ispravno i kaže za svećenika: prezbiter. Starješina. A sve se to događa u krugu Jeruzalemskog hrama, najsvetijeg mjesta Židova. Nedaleko od Golgote. Ne kažem da treba vršiti egzorcizme nad svećenstvom, nego pišem da Isus svojom riječju tjera demone, da bismo bili slobodni da budemo “kraljevsko svećenstvo, sveti narod, puk stečeni, da naviještamo snagu onoga koji nas iz tame pozva u svoje divno svjetlo” (usp. 1 Pt 2, 9). Evo kako lijepo izlaze, jedan po jedan, jer moraju, Isus je Gospodin i Gospodar, njegova je zadnja, on je pobjednik – ma što god da ti svijet radio, kako god te povrijedio, koliko god te oskvrnuo: Isus – uskrsnuće naše ima svu vlast na nebu i na zemlji i ne boj se, samo nepokolebljivo vjeruj i gledaj u njega! Ne fiksiraj se na zlo oko sebe, niti na zlo iz svoje prošlosti! Ono je prekriveno Jaganjčevom krvlju! Vjeruj!

Isus ostaje sam s bezimenom ženom, rulja se raščistila, razgovaraju (molitva je razgovor s Bogom, iz vjeronauka za prvi razred osnovne škole). Gospodin joj vraća dostojanstvo, opraštajući joj grijeh. Kaže joj da ju ne sudi, da je slobodna, da ide – jer ići znači činiti jedan proces, napredovati, boriti se. Ne smije stajati na mjestu i plakati, treba krenuti dalje u život. Isus joj kaže: “Ženo!” – kao što je dvaput nazivao svoju majku, u Kani i pod križem. Da, vratio joj je dostojanstvo. To i nama čini u

Evo ovih nekoliko riječi razmatranja napisah ponajprije za sebe, jer sam moram opetovano čuti o stvarnosti svojeg grijeha i Isusove pobjede. Moja je uskrsna poruka: ohrabri se, vjeruj, dođi k milosrdnomu Isusu. Ne osuđuj, da ne budeš osuđen. Ne uzimaj kamenje, jer “kamen je s groba otkotrljan” i Isusa nema više u grobu! Bog te u Isusu nije prestao voljeti jer si sagriješio i sagriješila, on te poziva da mu predaš svoj grijeh i da ustaneš, da uskrsneš s Isusom. Potrudi se potražiti i naći takva Isusa, koji mrzi grijeh, jer grijeh je prava i užasna smrt, ali i Isusa koji ljubi grešnika, jer grešnik je onaj kojeg silno želi i pokušava spasiti.

Blagoslovljen Uskrs, osobito negdašnjim “preljubnicima”, otkupljenim Isusovom smrću, podnesenom umjesto njih! Umjesto nas.


Izvor: Marko Kornelije Glogović OSPPE | Bitno.net

1,281 total views, 3 views today

Komentar

0 Komentara

    Nema komentara!

    Trenutno nema komentara, ali vi možete biti prvi koji će ostaviti komentar za odabranu objavu.

    Postavite odgovor

    <

    *

    Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

    Hide Related Posts
    %d blogeri kao ovaj: