Pater Pelanowski: Znakovi koje je najavio Isus svako se malo pojavljuju da bi nam ostavili vremena za razmišljanje i donošenje najvažnije odluke

Misliš li da je Isus ravnodušan prema tvojem očaju i očaju milijuna? Da je gluh i slijep na moju i tvoju nepravdu? Biblija kaže: „Posijali su vjetar, i požet će oluju“ (Hoš 8, 7) – a mi ćemo to komentirati: tko sije nezakonitost i perverziju, mržnju i društvenu nepravdu, navući će na sebe katastrofu i ništa neće takva čovjeka spasiti, ni crkva ni atomsko sklonište. Neće ostati ni kamen na kamenu. Mora doći dan suda…“


Ne moramo pitati arheologe je li Sodoma postojala ni je li se pronalaženje olupina Noine arke na Araratu zaista dogodilo. Dovoljno je sjetiti se cunamija na Nikobarskim otocima, Pompeja 79. godine ili urušavanja tornjeva „blizanaca“ u New Yorku, koji su toliko podsjećali na babilonske zigurate. Svijet je potresen katastrofama, ljudi umiru. Tisak je pisao o slučaju Michaela Mangala, četrdesetogodišnjeg stanovnika otočića Pillow Panja, u arhipelagu Nikobari, koji je nezaboravnog dana 25. prosinca 2004. godine, na Božić, bio jedini spašen od petsto sedamnaest stanovnika koji su nastanjivali taj otok. Na brdu otoka našao je smočenu Bibliju.

 

Čitao je molitve iz nje, ne vjerujući da je u roku od nekoliko sati nestao cijeli njegov svijet. Zar on ne podsjeća na Nou, koji je spašen od potopa? Dana 24. kolovoza 79. godine, oko dvadeset tisuća ljudi našlo se pod pepelom vulkanske eksplozije Vezuva. Grad je bio poznat po javnim kućama i erotičnim zabavama, razuzdanom načinu života. Samo su Židovi i prvi kršćani imali poštovanja prema tom području ljudskog života, prema području seksualnog. Tijekom dana, ili možda dan poslije te propasti, u Pompejima je neki Židov, a možda i kršćanin, uspio čak urezati u zid riječi: „Sodoma i Gomora“. Što proroci kažu na to? O Izraelu i Samariji već je Amos prorekao na ovaj način: Evo što mi pokaza Jahve Gospod: gle, kotarica zrela ploda: „Što vidiš, Amose?“ upita me. „Kotaricu zrela ploda“, rekoh. Tada mi Jahve reče: „Moj narod izraelski dozreo je za propast; neću ga više štedjeti. I hramske će pjevačice jaukati toga dana – riječ je Jahve Gospoda – bit će mnoštvo trupla, svuda će se bacati.“ Slušajte ovo, vi što gazite potrebnika i satirete uboge u zemlji! Kažete: „Kad li će mlađak proći, da prodamo žito, i subota, da tržimo pšenicu. Smanjujući efu, povećavajući šekel, da varamo krivim mjerama: da kupimo siromaha za novac, potrebita za sandale, i da prodajemo otražak od žita.“ (Am 8, 1 – 6) Dobitak, dobitak i dobitak.

 

Zar to nije slika našeg svijeta? Drugi prorok, Habakuk, piše ovako: Jao onom tko bližnjeg navodi na piće, ulijeva otrov dok on pije da bi promatrao njegovu nagost! Ti si pijan od sramote, ne od slave! Pij samo i pokazuj kapicu. Dolazi ti pehar iz desnice Jahvine i sramota na slavu tvoju! (Hab 2, 15 – 16) To je pisao o Izraelu, takve su se stvari tamo događale! Ne samo razuzdanost, nego prije svega iskorištavanje siromašnih, što ukazuje da se nad svijetom nadvio crni oblak, koji može na kraju izbaciti vatru. TAJANSTVENA TRI DANA TAME Službenica Božja Lucija, jedna od svjedoka ukazanja u Fátimi 1917. godine, rekla je: „Svijet zaslužuje potop više nego u doba Noe. Zašto ga još nema?“ Ali hoće li to biti potop vode ili vatre, to nije dodala.

 

Mnogi su sveci predviđali tajanstvena tri dana tame, počevši od Hildegarde iz Bingena, pa do Faustine Kowalske 1934. godine i oca Pija 1950. godine. Ali to sve je, očigledno, samo upozorenje, da ne gubimo svezu s Božjom ljubavlju, s ljubavlju kakva se dotada nije zapazila! Kao da smo gomila slijepaca, koji traže izlaz iz Lotove kuće u Sodomi. Većina Židova u Isusovo doba nije vjerovala da je on najveća ljubav objavljena u ljudskom tijelu, u tom tijelu u kojem je Krist razapet. Nije prošlo ni četrdeset godina, a Rimljani su, u vrijeme opsade Jeruzalema, kad je grad pao 70. godine, razapinjali svakodnevno stotinu Židova oko zidova. Kako piše povjesničar Josip Flavije u petoj knjizi Židovski rat (449 – 451), Rimljani su razapinjali tih tisuću Židova u grotesknim položajima, koji se ne daju opisati, kako bi slomili duh branitelja. Malo ih se sjećalo da je četrdeset godina prije, na križu pod zidinama toga istog Jeruzalema razapeta najveća ljubav Boga, Isus Krist. U svakom svetištu on stoji pred nama i poziva nas da se opredijelimo: s njim – ako ne s njim, onda samo protiv njega. Nema treće mogućnosti. Ne može se više izraziti Božja ljubav, jer u Isusu Kristu ona je dosegla čak to što nije stvorila, kad je on zakoračio u pakao: u smrt. Ako ga ne prihvatiš cijelim srcem, onda ga cijelim srcem odbacuješ. Zato, kad smo u euharistijskom klanjanju pred Presvetim Sakramentom, prve su nam riječi koje mu uopće moramo uputiti: „Tako je, žudim. Žudim te ljubiti cijelim srcem. Žudim ljubiti te više. I još više i više u beskonačnost.“ Ne želim se zavaravati činjenicom da sam nominalni katolik, da sam glavni u zapisniku Katoličke Crkve u Poljskoj, da imam svoj broj u redu.

 

Ja želim imati kraljevsko ruho ili, drugim riječima, posvećenu milost, ne želim biti nijem, kao onaj neotesanac pozvan na kraljevsku gozbu. I ne želim biti slijep za Božju Ljubav. Da, to je istina, grešnik sam, Bog bi me trebao protjerati, ali čim me on tako jako ljubi da bi pošao za mnom svugdje, kad bih samo svojim bićem izrazio žeđ za njim, onda želim imati tu žeđ, želim imati tu žeđ da ga ljubim! Jer vidim da on mene tako puno ljubi, što pokazuje Biblija i život sam mi to pokazuje, da bi on skočio sa mnom u ponor. ODGOVOR NA SVE NEPRAVDE On je učinio najviše da bi dokazao svoju ljubav i izbavio me od mržnje prema samomu sebi. Mnogi od nas, braća i sestre, to osjećaju. Mržnju prema svojemu tijelu, prema svojem izgledu, prema svojoj povijesti, a možda čak i prema budućnosti, koje se, jednostavno, užasno bojimo. On je izuzetno nježan, osjetljiv za svaku nepravdu i govori nam da on ne može podnijeti nasilje! Isus ne može više podnijeti to da mi više ne možemo podnijeti ovaj svijet i ovaj život, nepravednost i nepravdu na ovom svijetu! Sami vidite da je cijeli ovaj naš svijet za sve nas u potpunosti nepodnošljiv. Previše je nepravde, previše nasilja, perverzija, prijetvornosti, varanja, perfidnosti, boli, uništenja, klonula jecaja nemoćnih. Koliko je vas koji držite u rukama ovu knjigu u dugovima, koliko vas živi na rubu neimaštine! Zašto? Jer ste iskorišteni. Vi sami se bojite sljedećeg dana i živite u neizvjesnosti, vi sami nosite u sebi patnju, koju vam nitko od ljudi ne može nadoknaditi. Nitko od ljudi ne može vas obraniti, jedino vas mogu još više iskoristiti. Božji sud je odgovor na sve nepravde, koje su nanesene posebno nejakima, slabima, siromašnima, bespomoćnima, usamljenima.

 

Ta bijeda, ubojstva, ratovi, silovanja, ropstvo, elita koja krade od društva, nepravednost, reklamiranje i nametanje silom perverzije, lakomost, iskorištavanje, laži politike i religije, trgovina ljudima, otmice, torture, iskorištavanje radnika – i puno, puno drugih zala, vape za osvetom do neba. Zar Isus to stalno mora bagatelizirati?! Moraju li te vaše molitve, kad mu govorite: „Ne želim više živjeti!“, ostati bez odgovora?! Mora li on na to ostati gluh?! Bi li htio da Bog bude ravnodušan na tu tvoju situaciju u kojoj si se našao, tako strašnu da čak više nemaš snage za samog sebe? Misliš li da je Isus ravnodušan prema tvojem očaju i očaju milijuna? Da je gluh i slijep na moju i tvoju nepravdu? Biblija kaže: „Posijali su vjetar, i požet će oluju“ (Hoš 8, 7) – a mi ćemo to komentirati: tko sije nezakonitost i perverziju, mržnju i društvenu nepravdu, navući će na sebe katastrofu i ništa neće takva čovjeka spasiti, ni crkva ni atomsko sklonište. Neće ostati ni kamen na kamenu. Mora doći dan suda, dan kad će Gospodin razotkriti laži medija i laži politike, kad će se obračunati s ratnim zločinima, čak i s kastracijama zatvorenika i skrivenim ubojstvima. Dan u kojem će manipulacije bogatih tako odlučno biti otkrivene da će propasti pod zemlju od stida i straha. I nitko od njih neće dobiti zadnju šansu, poput Zakeja – kako piše Gerhard Lohfink – da bi se nadoknadila nepravda. Ta šansa je danas. Mora doći dan, u kojem će Bog dostići nepravednike, demoralizatore, iskorištavatelje, one koji su krali, izdali, ismijavali, optuživali, koji su oduzimali sredstva za život, oduzimali dostojanstvo, bestidno ponižavali bližnje. Mora doći takav sudnji dan jer ljudski sudovi su nemoćni ili pristrani, potkupljeni, pa čak i apsurdni. Netko mora to sve što je zamućeno objasniti. Ja znam samo Jednoga takva, koji je o sebi rekao: „Ja sam svjetlost svijeta“, i slijepima vraćao vid. On će sve obmane objasniti.

 

Cjelokupna vlast ovisi o objašnjenju najtamnijih nepravdi. On će baciti svjetlo na najtamnija zlodjela – i učinit će to na sudnjem danu. NE ODGAĐAJ OBRAĆENJE Ako si prijestupnik, imaš danas zadnju šansu. Ako si onaj koji nanosi nepravdu, tvoja šansa nadolazi, jer počinje sud, a gdje je sud, ondje je i sudac. Također, naravno, i branitelj i tužitelj. Žrtva je i optuženi. Tko sam sebi sudi, tomu se neće suditi. Za to imamo ispovjedaonicu. Tko sudi drugima, postat će prijestupnik. U grčkom jeziku onaj koji je optuživao zvao se je diabolos, a onaj koji je bio branitelj, tješitelj – parakletos.[1] Upravo tako Isus naziva Duha Svetoga. Dakle bolje je biti optužen nego optuživati, bolje biti onaj kojemu je nanesena nepravda, nego nanositi nepravdu na dan suda. Ako si činio komu žao, optuži sebe i naplati nepravdu, a spasenje će biti dio tvoje sudbine. Ako tebi nanesu nepravdu, zamoli odvjetnika, Duha Svetoga, Tješitelja, da se pobrine o tvojem životu danas. Iskoristi svaki trenutak. Otkad se Sin Božji pojavio na svijetu, nitko od nas nema više vremena odugovlačiti, odgađati ad Kalendas Graecas obraćenje do neba. Znakovi koje je najavio Isus svako se malo pojavljuju i provjeravaju, da bi nam ostavili vremena za razmišljanje i donošenje odluke. [1] Parakaleo doslovno znači aktivno promijeniti čije stanje, dodajući ne samo odvažnost i nadu, nego i utjecati na čiju povijest na pobjednički način.

 

U Demostenovim pismima riječ parakletos označava odvjetnika na sudu. Riječ parakletos, kojom se često naziva Duh Sveti, dolazi od glagola parakaleo, koji znači ‘stajati uz čiju stranu u cilju poticanja i dovođenja ne samo do nadvladavanja patnje, već i do sretne pobjede’. Točno biskup Kazimierz Romaniuk piše da je suviše površna etimologija tumačiti tu riječ samo kao tješitelj, jer ona ne prikazuje ono cijelo sadržajno bogatstvo tog pojma (čit. X. Leon-Dufour: Rječnik biblijske teologije). Da bismo ju na zadovoljavajućoj razini razumjeli, treba vidjeti kako ona funkcionira u Bibliji, na kakvim mjestima i u kakvim situacijama se pojavljuje – ona i izvedenice te riječi. U 1 Mak 5, 53 korišten je gramatički oblik ho parakalon – ‘onaj koji jača hrabrošću’, a odnosi se na Judu Makabejca, koji je doveo svoj narod do pobjede i do radosne proslave na Sionu. Kada u situacijama patnje očvrsnemo uz pomoć Duha Svetoga, pouka toga nije efemerno raspoloženje, koje nestane čim se pojavi, nego je pouka u tome da traje dok smo u patnji, prati nas neprestano, dok ne dosegnemo potpunu sreću i postanemo obogaćeni ne samo poukom uspjeha, nego i da ga razumijemo. 

 

Autor: book.hr

1,650 total views, 3 views today

Komentar

0 Komentara

    Nema komentara!

    Trenutno nema komentara, ali vi možete biti prvi koji će ostaviti komentar za odabranu objavu.

    Postavite odgovor

    <

    *

    Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

    Hide Related Posts
    %d blogeri kao ovaj: