Iako se danas voli praviti podjela svih religija na prirodne, odnosno one do kojih su ljudi došli svojim razumom (npr. hinduizam, budizam, konfucijanizam, zoroastrizam, taoizam, sikizam, šintoizam, itd.), i objavljene, odnosno one u kojima se Bog objavio (židovstvo, kršćanstvo i islam), za nas kršćane islam ne može biti objavljena religija, jer je po svom učenju negacija onoga što je objavljeno u Isusu Kristu, dok je židovstvo, u određenom smislu riječi, djelomično objavljena religija, jer ne priznaje Isusa Krista kao Mesiju.
Zato je kršćanska Objava neusporediva sa svim drugim religijama, jer se u njoj sam Bog očitovao ljudima, s ciljem da sve ljude privede u zajedništvo sa sobom.
Svaki čovjek ima težnju za nečim što ga nadilazi, a ta se težnja najviše vidi u svakodnevnom životu u kojemu prepoznajemo da nas ne zadovoljavaju čisto materijalne vrijednosti, nego se čovjek osjeća ispunjenijim tek onda kada ostvaruje uzvišenije ciljeve. Primjerice, iako npr. bogatstvo, slava, uspjeh ili neke druge ovozemaljske vrjednote mogu jedno vrijeme čovjeka činiti zadovoljnim i sretnim, ukoliko se ne koriste na ispravan način, postaju one koje izazivaju nezadovoljstvo i vode depresiji. Na to nas upućuju primjeri mnogih slavnih ljudi koji su svoj život završili u raljama droge, samoubojstvom ili na neki drugi ne baš poželjan način.
S druge strane, na to nas upućuju i životi mnogih velikih i poniznih ljudi koji znaju prihvatiti svoj život sa zahvalnošću, unatoč objektivnim velikim životnim stradanjima, unatoč neimaštini, progonima itd. Pokazatelj je to da čovjeka ispunja samo ono što ga nadilazi, a vjernik koji traži takav smisao života, priznat će da ga samo Bog u punini može ispuniti, baš kako o tome govori sveti Augustin: “Za sebe si nas stvorio, Gospode, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi.”
U tom svjetlu valja gledati i značenje Božje Objave. Naime, vjerujemo i učimo da je Bog čista Ljubav, da je milosrdan i milostiv, spor na srdžbu i vrlo dobrostiv, odnosno vjerujemo da Njegova ljubav prema nama ljudima ide dotle da i svoga Sina daruje za naše spasenje.
Ipak, Božja je Objava tekla postupno, a i danas se može reći kako se Bog ljudima objavljuje na dva temeljna načina: posredno, tj. preko savjesti, po promatranju drugih ljudi, prirode, u kontemplaciji, molitvi, razmatranju nad Svetim Pismom i na druge slične naravne načine, te neposredno, tj. izravnim svojim očitovanjem. Posredno očitovanje naziva se naravna Objava, a neposredno nadnaravna.
S obzirom na nadnaravnu objavu, Sveto Pismo nam svjedoči kako je ona tekla. Bog se tako objavljivao u Starom Zavjetu praocima i prorocima, pa tako možemo čitati npr. o objavi Abrahamu u obliku posjeta trojice tajanstvenih gostiju, o objavi Mojsiju u obliku gorućega grma, na Sinaju pri primanju Dekaloga i u nizu drugih događaja koji su pratili Mojsijev život i život izraelskog naroda od izlaska iz egipatskog ropstva do Mojsijeve smrti u pustinji, kao i drugim praocima, a jednako se tako izravno objavljivao u snovima i na javi prorocima, koji su prenosili Božju poruku židovskom narodu.
Međutim, kako svjedoči Poslanica Hebrejima, Bog se konačno objavio u Novom Zavjetu – u svom Sinu. Zato kažemo da je Objava Božja u Isusu Kristu vrhunac Objave, a sve ono što je Krist činio i naučavao spada u srž Božjeg objavljivanja po kojemu trebamo ravnati svoje živote.
Ipak, i na druge se načine Bog objavljivao u Novom Zavjetu, pa se tako ondje npr. čita kako se preko anđela Gabriela objavio Blaženoj Djevici Mariji i navijestio je da će začeti po Duhu Svetom i roditi Sina, objavio se nadalje u snu i Josipu i rekao mu da se ne boji uzeti za ženu Mariju, jer je Ono što je začeto u njoj doista od Duha Svetoga, Božja Objava se zbila prilikom Kristova krštenja kada se začuo glas iz oblaka i rekao da je Krist njegov ljubljeni Sin, zatim npr. na brdu Taboru, gdje se Krist preobrazio pred trojicom učenika, itd. Isto tako, i to nam svjedoči Novi Zavjet, sveti je Stjepan, dok su ga kamenovali, imao viđenje otvorenih nebesa, a svetom je Pavlu promijenilo život viđenje koje je imao na putu u Damask, kada je začuo riječi: Savle, Savle, zašto me progoniš?
Iako je, dakle, vrhunac i punina Božje Objave bila u Isusu Kristu, samopriopćenju Trojstvenoga Božjega života, Bog se i dalje objavljivao ljudima, a vjerujemo da se objavljuje i danas, ali na način da svako od tih nadnaravnih iskustava mora biti podređeno Božjoj Objavi u Isusu Kristu. Drugim riječima, sva su viđenja koja su npr. imala svetci tijekom povijesti Crkve, bila u odnosu prema Kristovoj Objavi i išla su za tim da se onima koji su bili obdareni tim darom još jasnije pokaže Božja ljubav po kojoj smo otkupljeni. Zato, kada bi netko tvrdio da mu se Krist, Blažena Djevica Marija ili neki svetac objavio, a sadržaj te Objave ne bi bio usklađen sa Svetim Pismom, bio bi to jasan znak kako je riječ o obmani i lažnoj objavi. Svjedoci smo da takvih lažnih objava u današnje vrijeme ima napretek.
S obzirom na to, Objava se dijeli na javnu i privatnu, a razlikuje ih to što javna Objava sadržava ono što je objavljeno u Svetom pismu i Predaji, namijenjena je svim ljudima svih vremena, a njezin sadržaj je usmjeren na cjelokupno čovječanstvo, dok je u privatnoj objavi riječ o viđenjima, ukazanjima, unutrašnjim govorima i sl. koje su imali pojedinci (npr. ukazanje u Fatimi ili Lourdesu), a nauk Crkve kaže da se u njih ne mora vjerovati niti onda ako ih Crkva proglasi autentičnima, jer je sve što nam je potrebno za spasenje sadržano u Svetom Pismu i Predaji.
Predaja je prenošenje neiskrivljenoga Evanđelja od Isusa Krista do danas. Naime, Objava u Svetom Pismu, kako Staroga, tako i Novoga Zavjeta, najprije se prenosila usmenim putem, a potom je nakon dosta vremena i zapisivana. Tako se u Starom zavjetu prenosila s koljena na koljeno od vremena Abrahama (oko 1900. god. pr. Kr.), pa sve do vremena prvih židovskih kraljeva (oko 1000. god. pr. Kr.), kada se počinje zapisivati, a slično se i novozavjetna Objava nakon Kristove smrti najprije prenosila usmenim putem, dok se počela zapisivati oko 50. god., a završila oko 100. god.
Novi zavjet nam svjedoči da je Krist prije svoga uzašašća naredio svojim učenicima da idu po svem svijetu i navješćuju evanđelje svemu stvorenju, a kao zalog na tom putu darovao im je snagu Duha Svetoga. Duh se Sveti tako spustio nad okupljene učenike na blagdan Pedesetnice, nakon čega su započeli veliki progoni kršćana, a koji su doveli do toga da su se Kristovi učenici raspršili po drugim gradovima i ondje navješćivali Radosnu vijest.
Ipak, uskoro je bilo i onih koji su počeli naučavati nešto što je u suprotnosti s onim što je Krist govorio, pa su se apostoli, kao oni koji su bili Kristovi izravni svjedoci i na kojima je počivala posebna snaga Duha Svetoga, sastajali kako bi o tome zauzeli stav. U svim bi se takvim dvojbenim situacijama molili i na temelju onoga što im je Duh Sveti priopćio donosili zaključke. Apostoli su pak svoju vlast i snagu Duha Svetoga prenosili polaganjem ruku na druge, koji su nazvani episkopi, odnosno biskupi. Zato kažemo da su biskupi danas nasljednici apostola, te da ih, kada zajedno djeluju, čuva jednaka snaga Duha Svetoga od zabludivosti. To je onaj jamac Crkvi koji je obećao Isus Krist kad je apostolu Petru predao prvenstvo i rekao za Crkvu da je vrata paklena ne će nadvladati. U tom smislu, Crkva naučava da pojedini biskup može otići u krivovjerje, ali ne i cjelokupan apostolski zbor.
Predaja je, kao neiskrivljena Božja poruka od apostola do danas, nastajala na temelju tumačenja Svetoga Pisma, a takvom tumačenju su bitno pridonijeli veliki crkveni mislioci koje nazivamo crkveni naučitelji. Objava u Svetom Pismu (pisana riječ) i u Predaji (predana riječ) zajednički se naziva poklad vjere, a da on ostane neiskrivljen, po Kristovoj odredbi, brine se crkveno učiteljstvo (papa u zajedništvu s biskupima).
Više se o kršćanskoj Objavi i njezinu prenošenju može saznati u prezentaciji koja se može preuzeti ovdje ili klikom na gornju sliku.
Autor: Mr. Snježana Majdandžić-Gladić
