Duhovnost

Korizma. Susret s proslavljenim Kristom nebeskim.


Premda nam se čini kako je Korizmeno vrijeme, vrijeme velikog tugovanja nad Božjom žrtvom današnja nedjelja to demantira. Jedino tugovanje koje je ispred nas je nad nama i našim životima. Nad našim promašajima i krivim životnim potezima. Nad našim grijesima.

Nad našom udaljenosti od Boga. Udaljeni od Krista zaustavili smo se samo na patnji i nikako da nas dotakne Kristova snaga radosti života. Prebukirani sa svim a najviše nebitnim informacijama ispustili smo sebe iz Božje blizine. Naša zabrinutost uvijek je u prolaznosti a Krist je uvijek okrenut prema vječnoj budućnosti. To je za nas vjernike jako bitno. Bog je uvijek prepun ljubavi i dobrote za nas i želi da se ostvarimo u svim segmentima svoga života i da nas ništa što postignemo ne ograničava već da nama sve služi. Ovo milosno

Korizmeno vrijeme, vrijeme je našeg suobličenja s Kristom. A suobličenje se može dogoditi jedino našim oslobođenjem od robovanja trendovima života. Nažalost kršćanstvo je zahvatilo novo vrijeme sinkretizma u kojem je sve postalo prihvatljivo. Vrijeme relativizma i neo pelagijanizma.

Sve nam je prepuno vlastitih eksperimentiranja s raznim krivovjerstvima jer nas kao ne zadovoljava naš vjerski život pa skupljamo svega i svačega kako bi umirili svoju savjest. Izbacujemo križeve iz svojih obitelji na nagovore vračara a pročišćavamo svoje prostore kipovima Buda klanjajući se zloduhu.

To je bolest duše današnjeg vjerovanja. Nikako da se uhvatimo i započnemo detaljno raditi na sebi. Zato nam sv. Pavao danas u poslanici Filipljanima upućuje svoju kritiku koja nikako nije zanemariva. „Jer često sam vam govorio, a sada i plačući govorim: mnogi žive kao neprijatelji križa Kristova. Svršetak im je propast, bog im je trbuh, slava u sramoti – jer misle na zemaljsko.“ S tolikom ljubavlju Pavao udara u srž našeg kršćanskog življenja danas. I doista smo postali kao vjernici očiti Krstovi progonitelji. Mnogi kršćani žive kao neprijatelji križa Kristova.

Koliko samo psovke Božjega svetoga imena u našem narodu, među našim bližnjima ali zato ćemo na kakvu transcendentalnu meditaciju da se smirimo.

Umjesto da imamo vjere i sakramenta ispovijedi svoje grijehe i bestijalnosti opravdavamo karmom. Umjesto molitve i nedjeljnog misnog slavlja nama je potrebitija joga i nirvana. Obredno nedjeljno kupovanje postalo je nezaobilazno hodočašće svojim markiranim svecima. Zašli smo u neko svoje samo opravdanje kako bi uvijek našli u Bogu i Crkvi krivce za svoje promašaje i vlastito nezadovoljstvo. Dovoljno je osvrnuti se kako oni koji će sebe nazivati vjernicima i u ove korizmene dane radije će se lišiti Boga a prionuti uz prolazno i bezvrijedno. Reći će neki da je to jednostavno trend života.

Moguće. No trendovi se plaćaju. No sve oko nas samo potvrđuje Pavlovu da je kršćanima svršetak propast. Da ne vjeruju u Boga i život vječni. Iza smrti za mnoge nema ništa i zato žive tako kako žive. Nema više otvorenosti odricanja i žrtve zato su nam brakovi takvi osiljeni i besmisleni u kojima svatko živi svoju vlastitu svingersku slobodu. Mnogima je bog trbuh. I to im je životni domet. Izlasci su samo opravdanje za „uništiti se“, „sašit se“ kako se to lijepo kaže jer ljepše zvuči od istine priznanja da si ovisnik o alkoholu. I svi se hvale svojim velikim dometima devijantnosti, nastranosti. Sramota se danas slavi kao ljudski napredak u oslobođenju od božje represije. Za nas vjernike postoji samo jedan put.

I to danas Krist otkriva. I nas odvodi u zajedništvo k sebi. Želi nam pokazati koji je smisao i cilj našeg života. Pred nama pred našim očima čini ono „što oko nije vidjelo niti je uho čulo što Bog pripravi onima koji ga ljube“. „Uziđe na goru da se pomoli. I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista.“

Danas se zagledajmo u svoga spasitelja. Primijetimo da se svaki dan preobražava pred nama. On nam je ostavio zraku neba u euharistijskom zajedništvu koje je svakodnevno Njegovo preobraženje. A naš povratak iz ropstva bezvjerstva može se dogoditi samo kroz Mojsijevu ljubav i prianjanje uz zakon koji nam je po njemu predan i Ilijinu gorljivost i borbenost protiv bezvjerja i balovskog kulta. Kroz ovo vrijeme Korizme svakim danom se preobražavajmo. Dopustimo da Kristova svijetlost uništi svaku tamu kojom nas je ogrnuo ovaj svijet. Poput Mojsija zalazimo u zajedništvo svetije nad svetinjama čitajući pisma i hraneći svoju dušu utjehom Božje blizine. Poput Ilije obnovimo u sebi prisnost s Bogom u euharistiji i svoj život posvetimo njegovoj proslavi. Kratkotrajna nam oduševljenja nisu potrebna već korjenita promjena i očišćenje od svega što je kršćanstva nedostojno.

Vratimo se i vjerujmo svom Bogu. Slušajmo ga i živimo životom proslavljenih. “Dok je on to govorio, pojavi se oblak i zasjeni ih. Ušavši u oblak, oni se prestrašiše. A glas se začu iz oblaka: »Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!«“


Autor teksta: don Damir Bistrić
(Visited 59 times, 1 visits today)

Povezani članci

Učitavam....

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da je to vama u redu, ali možete odustati ako želite. U redu Pročitaj više

Također pročitajte
Isus nas poziva da oprostimo svom bližnjemu. Ako si se…