Kako to izgleda kad zaista živimo u Božjoj prisutnosti

Kako je to u najsigurnijem mjestu na svijetu… 


Jednom starijem čovjeku umre žena. Rodbina i svi koji ga poznavahu dođoše mu izraziti sućut. Jedan od prijatelja mu reče: „Žao mi je što si izgubio ženu“. Na to će čovjek mirno i spremno: „Nisam je izgubio“. Prijatelj zastane i bez riječi dâ starcu do znanja da ga nije dobro razumio. A starac nastavi: „Ne, nisam je izgubio jer znam gdje je sada. Ona je kod Gospodina, u kojega je vjerovala cijelim svojim srcem.“
Kakav divan odgovor prepun vjere i nade! Odgovor koji tugu pretvara u radost, a bol u ushićenje. Taj čovjek nije pod tugom klecao, nego je nošen vjerom klicao. On ima pouzdanje u Gospodina i njegovo milosrđe. Zna da Gospodin one koji su zajedno s njim živjeli u vremenu nagrađuje zajedništvom i u vječnosti.
Nisu gubici, nego rastanci 
U današnje vrijeme prepuno užurbanosti, stresa i zbrke izgleda kao da sve manje razmišljamo o vječnom životu. Sve više i čvršće postajemo sjedinjeni sa Zemljom kao da je ona naše vječno prebivalište. Upravo zato nam odlasci s ovog svijeta izgledaju kao teški gubici. Zato se odgovor starca iz uvodne priče čuje tako rijetko i tako jako iznenađuje.
Isus nam jasno poručuje: „Ja sam uskrsnuće i život. Tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će“ (Iv 11,25) U toj jednoj rečenici Isus nam govori pravu istinu o sebi i pravu istinu o nama. On je Život, a mi ćemo živjeti ako živimo zajedno s Njim, vjerujući i pouzdajući se u Njega. To znači Njemu se staviti na raspolaganje i to sasvim, beskompromisno. Živjeti u Božjoj prisutnosti znači živjeti nenavezan na ljude i stvari. To znači živjeti u predanju i pouzdanju. Iz te perspektive ne postoje više gubici, već samo rastanci.
U sigurnosti Njegovih dlanova 
Isusov poziv da vjerujemo u njega nije samo osobne naravi. On želi da imamo čvrstu vjeru kojom ćemo zahvaćati i druge oko sebe. Želi da ljudi oko nas na pitanja i čuđenje dobiju naš odgovor. Naše naviještanje Evanđelja ne mora uvijek biti riječima, dovoljno je da budemo pravi primjer drugima. Jer kako ćemo svjedočiti vjeru u Nebeski život i Božju ljubav koja ga daje ako nečiji odlazak s ovog svijeta smatramo isključivo gubitkom i teškom nevoljom? Kako ćemo svjedočiti da živimo vjeru u Isusa ako se bojimo umrijeti jer nas tamo čeka – On? Ako zaista istinski živimo s Gospodinom svaki dan, ne moramo se bojati što će nam donijeti sutra. Ako smo sve predali u njegove ruke, strah se ne može održati. Njegovi dlanovi nisu samo za stvaranje, već nas svojim dlanovima podiže, čuva, miluje i grli. Štoviše, to su dlanovi u koje nas je urezao da bismo trajno ostali njegovi.
Otpustimo svoje zemaljske navezanosti i s pouzdanjem se prepustimo Gospodinu!
Računajmo na to da su njegovi dlanovi uvijek spremni primiti nas! 

Autor: van Smoljić, dipl.uč.

561 total views, 3 views today

Komentar

0 Komentara

    Nema komentara!

    Trenutno nema komentara, ali vi možete biti prvi koji će ostaviti komentar za odabranu objavu.

    Postavite odgovor

    Your email address will not be published. Required fields are marked *

    *

    Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

    %d blogeri kao ovaj: