Pater Arek Krasicki

Kako je žalosno sresti kršćane koji ne vjeruju u Isusovu stvarnu prisutnost. (Lk 24, 35-48)

Nevjera je prava bolest Isusovih učenika. Nisu povjerovali svojem Učitelju da će nakon smrti on uskrsnuti. Oni su bili najveći skeptici u vezi s Isusovim uskrsnućem.  

Najčešće optužujemo Tomu zbog njegove nevjere. Međutim, ta je bolest zahvatila svakoga. Dvojica razočaranih otišla su u svoje selo, Toma je nekamo nestao, ostali su se držali daleko od Židova iza zatvorenih vrata. Prva vijest o Isusovu uskrsnuću izazvala je kod učenika još veći strah. Čitamo na više mjesta da nisu povjerovali ni ženama koje su ujutro zatekle prazan grob, a ni dvojici učenika koji su na putu sreli živoga Gospodina. Doduše piše da su se radovali, ali ipak su se bojali i nisu vjerovali.

Njihova se nevjera temeljila na pitanjima: Što će biti s nama nakon Isusove smrti? Kako je moguće da Isus živi? Gdje ga možemo sresti?   Isusovo uskrsnuće povijesni je događaj koji prekoračuje sve ljudske granice i mogućnosti. Nitko prije Isusa još nije uskrsnuo! Neki su samo oživjeli, ali nakon određenog vremena opet su umrli. Isus, koji je bio razapet na križu, i sada živi! Ta poruka nadilazi sva ljudska shvaćanja i ne da se usporediti ni s jednim našim iskustvom. Prema tome, ne čudi nas ponašanje Isusovih učenika. Pitanja oko Isusova uskrsnuća unose u njih neizvjesnost i strah.

To je strah koji traži odgovor života. Paralizira njihovu egzistenciju. Zaposjeda misli i osjećaje. Taj strah dolazi iz dubine duše. To je strah koji proizlazi iz nevjere, ljudske slabosti i ograničenosti. Isus zna što se u njima događa. On prepoznaje njihovo stanje i zato dolazi među njih s riječima: „Mir vama.“ Kad su vidjeli uskrsnuloga, sigurno su tek onda vrisnuli od straha: „Duh! Duh!“ To je uistinu morala biti strašna panika. Nisu vjerovali da je to Isus. A Gospodin ih ne kori, nego pita: „Zašto se prepadoste i zašto vam sumnje obuzimaju srce?“   Nakon toga svega doručkovao je zajedno s njima i otvorio im duhovne oči da mogu razumjeti Sveto pismo, u kojem piše da će Krist nakon smrti uskrsnuti. Iskustvo Isusovih učenika i naše je iskustvo. Toliko smo puta bili zatečeni i iznenađeni svakodnevnim situacijama. Zato možemo zamisliti kako su se osjećali zbunjeni i prestrašeni apostoli. I njihova nevjera nije nam nepoznata činjenica. Često želimo više znati, provjeravati, a tek onda vjerovati. Nevjeru ili pak nepovjerenje prema Isusu opravdamo neraspoloženjem i neznanjem. To je samo dokaz da su naše duhovne oči zatvorene, kao što je bilo kod apostola. Zapravo nepovjerenje, nevjera skrivena je ljudska čežnja za Bogom.  

  A često nije prepoznata. Apostoli su čeznuli za Isusom na ljudski način. Ali on čini prvi korak. Njegova čežnja za učenicima, čovjekom veća je nego čežnja čovjeka za Bogom. U tom slučaju strah i sumnjičavost vode na put do zrele vjere, do vjere koja se ne da zavesti trenutačnim raspoloženjem, senzacijom viđenja ili posebnošću Božjega djelovanja. Strah i nevjera put su prema živomu Bogu, koji je toliko ljubio čovjeka da je dao svoga Sina da po njemu imamo pristup k Ocu i otpuštenje grijeha. A gdje je otpuštenje grijeha, tu je sloboda i ljubav. U ljubavi nema straha.   Postoji li čežnja u meni za susretom s Kristom? On je i dalje prisutan među nama. Doduše, nevidljiv nam je tjelesnim očima, ali nije zato manje prisutan i stvaran. Svaka sveta misa prožeta je njegovom prisutnošću, njegovim riječima. On ne živi više zemaljskim životom, nego Božanskim. Zbog toga su često i naša srca preplavljena zbunjenošću i strahom. Primamo ga u pričesti, a ipak nas obuzimaju sumnje.

Često uvjeravamo druge o Isusovoj prisutnosti, ali živimo kao da ga nema. Zato je vjera potrebnija nego gledanje ljudskim očima. Vjera nije pobožna utjeha. Tako i Isusova prisutnost nije naša želja ili osjećaj. Kako je žalosno sresti kršćane koji ne vjeruju u Isusovu stvarnu prisutnost. No, nadajmo se da će ih nevjera natjerati na put vjere i otkriti njihovu čežnju za Bogom.     S Isusom strah prestaje. Njegov mir ublažuje najveće rane. Isus je zauvijek među svojim učenicima iako zna da u njega sumnjaju i imaju različita mišljenja o njemu. Isusova je ljubav toliko velika da prekriva sve ljudske slabosti. Jedini strah koji treba pratiti vjernika jest Strah Božji: čuvati se grijeha i predati svoj život Bogu. Molimo danas Gospodina da nam umnoži vjeru!  


Autor: Pater Arek Krasicki /izvor: https://www.facebook.com/

(Visited 74 times, 1 visits today)

Povezani članci

Učitavam....

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da je to vama u redu, ali možete odustati ako želite. U redu Pročitaj više

Također pročitajte
Pitanje: Što uistinu znači slijediti Krista? Odgovor: U Evanđeljima (po Mateju,…