Kad se nađete u očaju ili vas obuzme zlo, Bog vam može dati mir koji nikada prije niste iskusili

Ima dana kad se osjećam rastrzano. S jedne strane je moja vjera iz djetinjstva, laka nada u dobrog i Boga punog ljubavi, i odgovori s vjeronauka za skoro svako pitanje.

S druge strane je mjesto u prvom redu u brutalno nepravednm svijetu, naizgled odsutan Bog i preopterećena ljudska rasa.

I onda sam tu ja – neugodno u sredini – hvatajući se za smisao ili jasnoću i često ne nalazeći nijedno. Gledajući vijesti online ili čitajući svoj dronjav dnevnik brzo se podsjetim da se svijet raspada, a većinu vremena, i ja također. Znakovi straha, kajanja, rasizma, usamljenosti, nesigurnosti ili samo obično razočaranje prožimaju moje Twitter feedove danju i uznemiruju moj um noću.

Vjerujem da je Bog prisutan i dobar, pa dajem najbolje od sebe da zamijenim brige molitvama dok ležim u krevetu. Molim za pomoć i izgovaram popis stvari za koje sam zahvalna – uspavanka u koju se dugo pouzdajem da će me uvesti u božanski mir. Ovaj put, to ne djeluje.

K brdima oči svoje uzdižem: odakle će mi doći pomoć?

Ponekad ne znam. Hvalospjevi, propovijedi, stihovi, knjige i prijatelji me podsjećaju da Bog u kojeg vjerujem razumije patnju, ulazi u nju i šalje Spasitelja na Zemlju da uzme to na sebe. To je stup moje vjere.

No, češće nego što bih priznala, to mi se ne čini kao dovoljno. Meditiranje na obećanjima Božjim, ako mogu skupiti snage da ih zapamtim,  ne uzima osjećaj praznine u želucu, pitanja koja se petljaju po glavi, ili bol u srcu koja me drži budnom.

Stvarnost postaje jasna: uvijek će biti nemira na ovoj strani neba. Okolnosti će rijetko ispasti onako kako želimo, svijet će nas iznenaditi svojom izopačenosti, a mi ćemo ostati nesavršena osoba s nesavršenim odgovorima na nesavršene situacije.

Ponekad odvraćanje od nemira je tako veliko da postaje teško nadati se nečem boljem i gotovo je nemoguće vidjeti gdje završava nered i otkupljenje počinje. Kroz ta vremena može biti teško proći i artikulirati s drugima.

Kao da prolazak kroz tornado ljudskih emocija nije dovoljan, teška doza osjećaja krivnje obično nadjača sve; osjećaj krivnje kada Bog kojem želimo vjerovati ne izgleda kao naše utočište niti naša stalna pomoć u nevolji.

To je dio borbe. Međutrenutak kada imamo neizliječene rane, neispunjene želje, neodgovorena pitanja i nepopustljivu bol. Ponekad je kratki napad; drugi puta je dugo, otegnuto, frustrirajuće putovanje.

U posebno neodlučnim trenucima života, postoji nekoliko stvari koje pokušavam zadržati na umu:

Hrvanje s Bogom u životnim bolima je sasvim normalno

Pismo pruža bezbroj primjera svađa ljudi s Bogom, ljutnje na Boga, ili doslovne borbe s Bogom (Post 32). Dio ljudskog bića znači prepoznavanje da stvari mogu biti užasne na Zemlji, bilo da je to nešto što promatramo ili što ćemo doživjeti duboko i osobno. Dio toga biti kršćanin znači naučiti vjerovati da Bog nije iznenađen kada Njegovi ljudi stave rukavice, zakorače u ring i podignu svoje šake prema nebu. Iako sumnjamo i odugovlačimo, zadajemo udarce i kolabiramo u mnoštvu, imamo postojanog Oca koji nije zbunjen našim pitanjima, emocijama ili borbom.

To bi moglo biti upravo tamo gdje vas Bog želi

Iz razloga što mnogi od nas bježe od nelagodnosti kada se približi, prihvatiti bilo kakvu tenziju djeluje suprotno našoj intuiciji. Odabir prihvatiti gdje smo sada, s borbama s kojima se suočavamo, pitanjima koja imamo i ograničenjima koja osjećamo, ponekad nas prisiljava da se zaustavimo nastojati. Ovo je istinsko prakticiranje potpunog mirovanja – priznati iscrpljenost i time dati prostora Bogu da uđe u naš kaos na jedinstven način, na koji samo on to može učiniti.

Milost će doći, u velikim ili malim dozama

Milost dolazi u mnogim oblicima – to je jezik Božje ljubavi. Male stvari donose nadu: smijati se nekontrolirano s prijateljem na YouTube isječak ili neočekivana ljubaznost stranca u javnom prijevozu. Velike stvari donose nadu, također: nova karijera ili obnovljeni odnos. Možemo biti toliko zauzeti u potrazi za odgovorom ili rješenjem kako bi se riješili napetosti da smo propustili mnogo onoga što Bog čini oko nas upravo sada.

Nebo čeka

I u najmračnijim trenucima, često citirana rečenica C. S. Lewisa iz Kršćanstva donosi malo milosti u obliku opomene: “Ako nađem u sebi želje koje ništa na svijetu ne može zadovoljiti, jedino logično objašnjenje je da sam stvoren za drugi svijet.”

Postoji mnogo načina prema kojima je svijet dobar i prema  kojima možemo približiti dijelove dobrote. Ali kad se nađem u dubokom očaju ili kad me obuzme iskonsko zlo, sjetim se da se ustvari i ne bih trebala osjećati kao da mi je ovdje dom. I čudno, to mi daje mir.

Moja pomoć stiže od Gospodina, stvoritelja neba i zemlje

I kad legnem spavati, ovi podsjetnici su mi utjeha – gdje nalazim mir u borbi. Nije na meni da pitam prava pitanja ili da molim ispravne molitve, na meni je da se oslobodim krivnje, da tražim male doze milosti i da zahvalim Bogu kad dođu.


Autor: Karyn Noll;

2,411 total views, 15 views today

Facebook Comments

Admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

*

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

%d blogeri kao ovaj: