Isusovo uskrsnuće – naše uskrsnuće radost

Isusovo uskrsnuće je temeljne istina u kršćanstvu, a Uskrs najveća svetkovina. Veća od samog rođendana Isusa Krista, Božića.


Sveti Pavao je svjedočio da Raspeti nije ostao u grobu: „Bi pokopan i uskrsnu treće dan po pismima; ukaza se Kefi; zatim Dvanaestorici. Potom se ukaza braći, kojih bijaše više od pet stotina zajedno, većina ih još i sada živi, a neki usnuše.“ 1 Kor. 15, 4 – 7.“ Osim ovog svjedočenja svetog Pavla apostola, postoje i svjedočanstva o praznom grobu. O praznom grobu izvještava sveti Marko evanđelista. „ Kad prođe subota, Marija Magdalena i Marija Jakovljeva i Saloma kupiše miomirisa da odu pomazati Isusa. I prvoga dana u tjednu, veoma rano, o izlasku sunčevu, dođu na grob. I razgovarahu među sobom: „ Tko će nam otkotrljati kamen s vrata grobnih?“ Pogledaju, a ono kamen otkotrljan. Bijaše doista veoma velik. I ušavši u grob, ugledaju mladića zaogrnuta bijelom haljinom gdje sjedi z desna. I preplaše se. A on će im. „ Ne plašite se! Isusa tražite, Nazarećanina, Raspetoga? Uskrsnu! Nije ovdje! Mk. 16, 1 – 6. Izvješća o Isusovom uskrsnuću, o praznom grobu u Novom Zavjetu imaju apologetsko značenje. A to znači da žele obraniti činjenicu Isusova uskrsnuća, njegovog novog načina postojanja. Ukazanja Isusova pak imaju povijesno značenje. Ona su povijesna potvrda uskrsnuća i novog načina „Isusovog egzistiranja“. Isusovo uskrsnuće je temeljni, sastavni i osnovni temelj vjere svih kršćanskih konfesija. Na činjenici Isusova uskrsnuća počiva sva vjera, vjera svih kršćanskih konfesija.

Slikarsko izražavanje o Isusovom uskrsnuću kroz povijest

Prvi slikarski motivi prikazuju Isusa kako silazi u limb. A limb je prema tradicionalnoj katoličkoj teologiji mjesto u zagrobnom životu, gdje se nalaze duše onih koji su bez svoje krivnje isključeni iz raja. Razlikuje se limb otaca, u kojem su duše pravednika prije Kristovog spasenjskog dolaska i djelovanja, i limb djece; u kojem se zauvijek nalaze nakon Isusa Krista duše nekrštene djece. U novije vrijeme se puno drugačije teološki razmišlja o limbu djece. Novija teološka razmišljanja idu u pravcu sveopće spasenjske Božje volje i cjelovitosti spasenja. Slikarstvo Isusova silaska u limb je prozvano bizantskim tipom slikarstva. Pojedini umjetnici u prvim stoljećima kršćanstva Isusovo uskrsnuće oslikavaju kao dolazak svetih žena na prazan grob. Takav način slikarstva je prozvan sirijskim slikarstvom. U zapadnoj Europi se tek nakon 12. stoljeća počinje umjetničko – slikarski prikazivati motiv Kristova ustajanja iz groba. A od kraja 14. stoljeća prizor uskrsnuća Isusa Krista se obogaćuje likovima žena i anđela. Na ponekim slikama uz žene i anđela uočavaju se likovi svetaca.

Hrvatsko pjesništvo o Isusovom uskrsnuću

Za jedan određeni dio hrvatskih pjesnika koji su pisali na temu Uskrsa i Isusova uskrsnuća, može se reći da uskrsnuće povezuju sa događanjima u prirodi. Povezuju „rađanje“ proljeća sa stvarnošću Isusova uskrsnuća. Pjesnik Dragutin Domjanić u pjesmi „ Vuzem“ spominje: macice, tičice v lugu, šafrane, fijolice, cvetje i tičice blagoslov uskrsne hrane. Sržna misao pjesme je želja da Uskrsli blagoslovi srca svih ljudi. Ivan Goran Kovačić, koji je bio religiozan piše: o mirisu polja, o polomljenom drvu koje se diže i pupa, zemljine grudi su posute cvijećem,, ljubica šapće, mirišu dani i noći, nebo i zemlja, sunce i cvrkuti laste, najavljuju sveto Uskrsnuće. Zar može ljepše i svečanije? Zar pjesnici koji su „ čuđenje u svijetu“ ne osjećaju duhovnu dubinu prirode i stvarnost Uskrsa? Mislim da su oni bili i jesu glasnici duhovne dubine vjere u uskrsnuće Isusovo, ali i Božji promatrači prirode u kojoj se osjeća Bog Prisutni. Onaj koji je tu, koji jest i koji će biti, kao nekoć u vjeri Izraelaca u Starom Zavjetu.

Naše uskrsnuće i život vječni

Svojevremeno sam bio pozvan da vodim jednoj maloj zajednici vjernika svetu Misu. Običaj je u toj zajednici da članovi zajednice sami pišu: stvaraju uvode u misu, uvode u biblijska čitanja, uvod u evanđelje toga dana i molitvu vjernika. Uvodničar u čitanje koje je govorilo o vječnom životu se tako jako duhovno zanio da je počeo pripovijedati o velikim trosobnim stanovima pripremljenim za nas u raju. Govorio je o stanovima, slobodnom korištenju jaccuzija, i svemu i svačemu. U propovijedi sam morao spomenuti da je to sasvim kriva slika o vječnom životu i našem uskrsnuću. Kako ćemo mi uskrsnuti to je misterij, otajstvo, predmet vjere, a ne viđenje velikih stanova, jaccuzija i svega onog što možda sada nemamo. Činjenica je da ćemo slično uskrsnuti kao Isus na novi način postojanja. Kakav je taj način postojanja ne znamo točno. Možemo pretpostavljati na temelju Isusovih ukazanja, da je riječ o duhovnom svojstvu osobnosti koji nije ograničen prostorom i vremenom. Znamo iz evanđelja da je Isus ulazio bez problema u zaključanu prostoriju gdje su boravili apostoli, da je hodao po moru, odjednom se pridružio dvojici apostola na putu u gradić Emaus. Ali i odjednom prije noći nestao iz njihova društva. Sveti Toma je mogao dodirnuti njegove rane. Kakvo će biti naše uskrsnuće je veliko otajstvo i nešto lijepo za što molimo, nadamo se i očekujemo. Ali cjelovitu bit tog postojanja ne znamo. Ona je još uvijek sakrivena našoj spoznaji i ostaje do kraja zemaljskog života, do naše smrti velika tajna. Vjerujemo u uskrsnuće duše i tijela, ne samo duše, niti samo tijela. Kojeg tijela, kakvog tijela, tijela iz mladosti ili starijih dana, ne znamo. Sve to je u Božjim rukama i Božjem planu.

Vuzem

Macice male nam dragaju
ruku i lice i čelo,
tičice v lugu popevaju
v dol i daljine i selo.
Šafrani rosni odpiraju
kelihe bele i plave,
kak da i prve fijolice
stiha dišiju iz trave.
Sunce na nebu je jasnomu
zlatno, kak ni bilo zdavna,
vsa ga stvorenja pozdravljaju,
bregi i polja vsa ravna.
Ili Svetstvo je to zdignuto,
celom da svetu bu Maša.
Cveti i tiči ga slaviju,
ž njimi molitva i naša.
V cirkvah bu sad, kaj nam hrana je,
blagoslov dobilo novi. –
Ja bi pak Boga štel prositi:
“Srca takaj blagoslovi!”
DRAGUTIN DOMJANIĆ, Zbirka: Po dragomu kraju, objavljeno: 1933.

Uskrsnuće

U zanosu kličem:
Čežnjo, ćutiš kako mlado srce lupa,
a mirišu polja i pjevaju ljudi,
polomljeno drvo diže se i pupa,
a zemljine cvijećem posute su grudi.
I mirišu noći, večeri i dani,
a sunašce mlado drhti ko od sreće;
i ljubica šapće: Kani, suzo, kani,
u slavu te Bogu vjetar odnijet će…
Smiju se jezera pod drhtanjem sunca,
svečano je nebo, od sreće se plavi;
jer danas će s jednog najljepšeg vrhunca
u nebesa plava On Bog da se javi.
Čuti će se pjesma ševe, cvrkut laste,
i svilu će plavu nebo da navuče,
ushit će u času svud da ponaraste
slaveći u raju sveto Uskrsnuće…
Predati će zemlja nabujale grudi
u koje će ratar plugom da zareže,
uz poklik pastira, miris trave svježe,
uz majčinu brigu, blaži bit će ljudi.
IVAN GORAN KOVAČIĆ – Objavljeno: 1934.

Autor: vlč. Vladimir Trkmić

4,843 total views, 3 views today

Komentar

0 Komentara

    Nema komentara!

    Trenutno nema komentara, ali vi možete biti prvi koji će ostaviti komentar za odabranu objavu.

    Postavite odgovor

    Your email address will not be published. Required fields are marked *

    *

    Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

    %d blogeri kao ovaj: