Domagoj i Krešo Jakumetović

ISPOVIJEST VUKOVARSKE BRAĆE DOMAGOJA I KREŠIMIRA JAKUMETOVIĆA: ŽIVOT U IZBJEGLIŠTVU I PROGONSTVU

DJETINJSTVO KAO IZ SNOVA

Dragi prijatelji i posjetitelji portala Rastimo u Vjeri, približilo se i ovaj dan  koji opisuje posebno bolna sjećanja i uspomene na ratne 90.-te… Zamolile smo naše vukovarske prijatelje, blizance Domagoja i Krešimira Jakumetović, da napišu za naš portal svoje svjedočanstvo u kojem se prisjećaju i pišu o svom sretnom djetinjstvu provedenom u prelijepom Vukovaru, te o početku rata, životu u izbjeglištvu, povratku u Domovinu… Kroz veoma živopisnu, napetu i istinitu priču – kroz 11 nastavaka – vode vas osobno Domagoj i Krešo


S majkom Marijom u prijeratnom Vukovaru u dvorištu kod bake i djeda

Nas dvojica braće rođeni smo u Vukovaru gdje smo živjeli do svoje desete godine. Roditelji su se rastali prije našega rođenja tako da smo živjeli s majkom. No, kako smo prilikom rođenja bili u lošem zdravstvenom stanju i u smrtnoj opasnosti, a vremena da se zove svećenika nije bilo, doznajemo da nas je u bolnici krstila časna sestra koja je tada radila kao medicinska sestra u bolnici. Po izlasku iz bolnice cijeli obred krštenja nadopunio je svećenik.

Majka je bila uvijek vedra i nasmijana osoba ispunjena pozitivnošću i izuzetnom hrabrošću te nas je jako voljela. Zračila je istinskom nadom, vjerom i neopisivom ljubavlju i dobrotom.

Možemo reći da nam je kao djeci bilo jako lijepo živjeti u Vukovaru gdje smo završili prva četiri razreda osnovne škole te smo u franjevačkoj crkvi Svetih Filipa i Jakova 1990. primili sakrament prve svete pričesti. Imali smo sretno i bezbrižno djetinjstvo i bili uključeni u razne aktivnosti. Trenirali smo stolni tenis, išli na folklor i tečaj plesa, u galeriju crtanja te na vjeronauk. U stolnom tenisu smo bili jako uspješni i krenuli smo po turnirskim natjecanjima po čitavoj Hrvatskoj. Imali smo najprofesionalnije stolnoteniske rekete i opremu. Jednostavno, imali smo sve i ništa nam nije nedostajalo.

U Vukovaru smo također imali i puno prijatelja te smo već tada osjetili da je Vukovar poseban grad.

Voljeli smo često odlaziti na pecanje na rijeke Vuku i Dunav, a za vrijeme ljetnih dana išli smo s majkom na kupanje na vukovarsku adu, na Vučedol, na pješčani Orlov otok i Pačji otok. A posebno smo se voljeli voziti na djedovom traktorčiću s kojim smo išli često puta razvoziti sodu-vodu po gradu. To je bila mineralna voda i u to vrijeme u Vukovaru se jako dobro prodavala. Naš djed je bio sodar, bavio se proizvodnjom i prodajom sode-vode, pa smo mu nas dvojica braće znali tako malčice priskočiti u pomoć.

A u to vrijeme kao djeca nismo znali što znači biti Hrvat, a što Srbin, sve dok se nije zapucalo u Vukovaru i dok se gradom nije počeo širiti strah. I tada smo bili zbunjeni jer nismo znali što se to događa, zašto se puca, tko nas napada i zašto moramo bježati u podrume.

Naime, u našoj se obitelji nikada nije raspravljalo o podjelama, ta svi smo mi u Vukovaru govorili istim jezikom bez obzira koje vjere i nacionalnosti bili i sa svima smo se jednako družili.

No, zanimljivo je to da smo za jedno znali: Dinamo i Hajduk su „naši“ klubovi i za njih smo odmalena navijali.

Krešimir (lijevo) i Domagoj (desno)

Fotografija pronađena u albumu ispod ruševina obiteljske kuće u Vukovaru.

Domagoj i Krešimir Jakumetović za portal Rastimo u vjeri

Budući je i u Vinkovcima bilo ratno stanje opet smo bili danima u podrumu te smo odlučili otići što dalje od svega uputivši se prema Sloveniji

Kranjska Gora, Slovenija
Kranjska Gora, Slovenija

Otišli smo u Kranjsku Goru jer smo znali da ondje postoji vukovarsko odmaralište u kojemu smo godinu dana prije ratnih zbivanja bili na izletu sa školom.

Nakon kratkog boravka u vukovarskom odmaralištu prebačeni smo u zagrebačko odmaralište „Naša djeca“ koje se također nalazilo u Kranjskoj Gori. U tom odmaralištu bilo je smješteno jako puno izbjeglih stradalnika iz cijele Hrvatske, ali samo smo mi bili iz Vukovara.

Vukovarsko odmaralište u Kranjskoj Gori u Sloveniji

Nadajući se brzom povratku u Vukovar s nestrpljenjem smo iščekivali radijska javljanja Siniše Glavaševića, ali iz dana u dan stanje u Vukovaru je bilo sve gore i gore. Unatoč silnim vapajima za pomoć, koji su upućivani iz vukovarskih ruševina gdje se danomice odvijao masakr i pokolj ljudi, u vjeri i nadi da će toliko obećavana pomoć u Vukovar stići, ona ipak nije stigla. Ali, Vukovar se čak ni tada nije predao! Čak ni nakon što je odsječen od ostatka Hrvatske! Nevino stanovništvo, civili, djeca, žene, starije i nemoćne osobe te branitelji Vukovara bili su prepušteni samima sebi te krvnicima koji su zatim izvršili masovno ubijanje, zlostavljanje, silovanja, progon te pokolj nevinog vukovarskog puka i njegovih branitelja. Razgoropađena i razularena horda četnika zapjevala je krvničku pjesmu koračajući središtem našega Vukovara te zaigrala svoj četnički ples. A svijet je to samo gledao, motrio preko TV ekrana strašno zlo koje se događalo u našem gradu na Dunavu.

BITKA ZA VUKOVAR I PROBOJ KROZ KUKURUZNI PUT

Stigao je i kraj kolovoza i s njim početak bitke za Vukovar. Počela su neprekidna granatiranja, napadi na Vukovar iz zraka te ulične borbe. Tada se naš život sveo samo na podrum, na uzbunu za opću opasnost i neizvjesnost. Uzbune odnosno sirene koje su najavljivale opću opasnost i napade iz zraka i sa zemlje činilo se kao da nisu ni prestajale.

Kako je kod nas u kući bio veliki podrum, ujak je sa svojom obitelji došao k nama kao i susjedi iz obližnjih kuća. Bilo nas je dvadesetak u podrumu smještenih jedno do drugoga, kao sardine, a ležali smo na podu na koji smo postavili daske. Prozore od podruma smo obložili drvenim gredama. U podrumu je bilo strašno slušati granatiranja, pucanja i korake oko kuće, pogotovo noću kada nismo znali što se vani događa, tko je i što je ondje te tko nam svakoga trenutka može ući u podrum.

Moramo napomenuti da smo živjeli u vukovarskoj četvrti Sajmište, na prvoj crti obrane grada, gdje su vođene najteže i najkrvavije borbe – ulica za ulicu, kuća za kuću, borbe prsa o prsa, u kojima su četnici, šešeljevci i arkanovci ulazili u podrume, bacali bombe u podrume, te klali nedužne ljude, a mi smo u podrumu, dan za danom, svakoga časa iščekivali da će i nas zadesiti ista sudbina. Tu neizvjesnost i taj strah ne bismo nikome poželjeli.

Nerado se prisjećamo tih scena iz podruma i preplašenih lica. Vrijeme u podrumu kao da je trajalo cijelu vječnost. Minuta je bila duga kao godina. Kako bi nam skratili vrijeme i odmakli pozornost od događanja koja su se vani zbivala stariji su nama djeci preko videa puštali kazete s animiranim filmovima.

Već nakon dva do tri dana znali smo svaki detalj koji se odvijao u tim dječjim filmovima jer smo iste gledali u nekoliko navrata tijekom cijelog jednog dana, od jutra do mraka. Prvi put kad gledaš film on je zanimljiv, ali nakon višekratnog gledanja znajući već unaprijed što će se dogoditi u tom filmu to je na neki način djelovalo na nas djecu tako da su nam i crtići nakon kratkog vremena dojadili obzirom da smo ih sve već znali napamet, svaku izgovorenu i napisanu riječ, svaku scenu i radnju, glazbu itd. Sjećamo se animiranog filma naziva „Mala sirena“ kojega smo u podrumu pogledali nebrojeno puta. Jedino što možemo reći je da ga u životu više nikada ne bi mogli pogledati i da smo od tada prestali gledati crtiće. Naime, vani se granatiralo i pucalo, a nama su puštali crtiće misleći da će nam to odvratiti misli od ratne neizvjesnosti koja je harala gradom. No, kao što smo već napisali, mi kao djeca smo u vrlo kratkom vremenu naglo odrasli i crtići nam više nisu pomagali i nisu nam više ništa značili.

Samo nam je bilo stalo do toga da ratno stanje i uzbune za opću opasnost što prije prestanu, da gradom zavlada mir te da se sve čim prije vrati u normalu. No, dani su prolazili. I tako jedan za drugim.

Ali kako su se na Sajmištu vodile neopisivo teške borbe i kako su se četnici približavali našoj liniji obrane gdje je bila smještena naša obiteljska kuća, jednog jutra s ratišta je došao naš susjed Tihomir koji je bio također branitelj i čija su žena i djeca bila, također, smještena kod nas u podrumu te nam je rekao kako je grad opkoljen sa svih strana i da se iz njega normalnim putem više ne može izići. Ali, rekao je i to da postoji izlaz iz grada kroz nekakav put kroz kukuruze kojega drže hrvatski branitelji, i da je to negdje na Lušcu – vukovarskom prigradskom naselju. Također, upozorio nas je da svakoga trenutka možemo poginuti, ako se odlučimo krenuti prema tom kukuruznom putu jer se mnogi, na žalost, nisu uspjeli probiti, budući se i s lijeve i desne strane toga puta nalazi neprijatelj koji puca na sve što se miče.

U tom trenutku izbora nije bilo! Majka nas je pitala da odlučimo – ostajemo li u podrumu ili idemo pokušati pronaći taj kukuruzni put? Rekli smo bez puno razmišljanja: ‘Idemo!’ Naime, život u podrumu postao je neizdrživ. Uglavnom, dok su drugi koji su s nama bili u podrumu u njemu ostali, mi smo zajedno s majkom i bakom sjeli u automobil koji tada na svu sreću nije bio oštećen od granatiranja te smo krenuli u potragu za kukuruznim putem. Zanimljivo, majka je kupila auto samo par mjeseci prije svih tih zbivanja, a bez njega pješice sigurno ne bismo maknuli nigdje. Krenuli smo bez ičega, obučeni u ono što smo imali na sebi u podrumu. Nije bilo vremena za pakiranje i razmišljanje. Ostavili smo sve za sobom, vjerujući kako ćemo se brzo vratiti. I tako smo se vozili pustim gradom, nigdje nikoga, ulice u potpunosti prazne. Probijajući se kroz opustošeni i spaljeni grad prepun ruševina i izgorjelih automobila pošli smo prema Lušcu gdje se navodno nalazi kukuruzni put te krećemo prema park-šumi Adica, međutim, nailazimo na barikade i hrvatske branitelje koji nas zaustavljaju pitajući jesmo li normalni, te što radimo vani? Branitelji koji su nas zaustavili govorili su nam da se brzo vratimo u podrum jer je vani ratno stanje, granatira se i puca! Majka je odgovorila da smo čuli kako postoji izlaz iz grada kroz kukuruzni put na Lušcu. Objasnili su nam, ukoliko hoćemo doći do toga kukuruznoga puta, da se moramo vratiti istim putem i proći kroz središte grada te zatim ići cestom pokraj Dunava, a to znači biti neprijatelju na nišanu jer je preko Dunava Srbija i tzv. JNA te ćemo ondje biti na nebranjenom prostoru, s obzirom da su svi ostali putevi do „kukuruznoga puta“ bili blokirani. Ali, mi nastavljamo dalje bez obzira na njihova ozbiljna i stroga upozorenja, te tražimo „kukuruzni put“, put koji spas i slobodu znači čvrsto odlučivši „U podrum se više ne vraćamo!“

Majka nam je rekla za vrijeme vožnje da se sakrijemo u autu kako nas četnici ne bi uočili. A nezamislivo je to kako smo joj nas dvojica u tom trenutku povjerovali. Živo se i dan-danas sjećamo tih trenutaka kada smo se zavukli ispod automobilskih sjedala i vjerovali kako nas sada ovako skrivene neprijatelj ne vidi. No, naša majka koja je vozila automobil bila je uistinu prehrabra u svojoj namjeri kako bi nas spasila. Ona je ipak morala paziti gdje vozi i preuzela je veliku odgovornost za taj korak koji smo morali učiniti a to je proći cestom pokraj Dunava, proći nebranjenim prostorom na kojem smo bili na nišanu JNA i četnika.

Ni sami ne znamo „kako“ ali „nekako“ smo uspjeli proći cestom pokraj Dunava spuštenih glava u autu i kod silosa smo se odvojili lijevo za Lužac. Na kraju Lušca, odmah poslije mosta preko rijeke Vuke, zaustavili su nas hrvatski branitelji koji su držali „kukuruzni put“.

Rekli su nam da možemo pokušati proći, ali na vlastitu odgovornost jer su s obje strane puta nedaleko četnici i „JNA“ koji drže kukuruzni put „na oku“ i da su nam jedini štit kukuruzi.

Kukuruzni put – Put spasa

„Kukuruznim putem“ uspjeli smo se probiti do hrvatskoga sela Bogdanovci kojeg su branili hrvatski branitelji, potom do Marinaca, Nuštra i Vinkovaca.

Kasnije smo saznali da su mnogi, koji su ovim putem pokušali izići, poginuli. Došavši u Vinkovce javili smo se u hotel „Slavonija“, kamo su nas uputili branitelji s „kukuruznoga puta“, rekavši im da smo se upravo probili i pristigli iz Vukovara, te da nemamo kamo. Naime, u hotelu „Slavonija“ je bila baza za prihvat svih pristiglih iz Vukovara. Ubrzo nas je u svoju kuću primila jedna vinkovačka obitelj davši nam smještaj i hranu.

Ulazak tzv. JNA i četnika u razrušeni Vukovar

Nakon pada grada odnosno predaje Vukovara u Srbo-četničke ruke i ruke jugo-vojske iz Hrvatske je došla obavijest svima nama koji smo bili smješteni u zagrebačkom odmaralištu da se moramo vratiti u Hrvatsku u smještaje za prognanike. Ali, nas dvojica smo u to vrijeme već započeli sa školovanjem u Kranjskoj Gori, a majka je pronašla posao čistačice i radnice u praonici jednog tamošnjeg hotela tako da smo od svih izbjeglih stradalnika Domovinskog rata u zagrebačkom odmaralištu u Kranjskoj Gori ostali samo nas dvojica s majkom i bakom. A i nismo se nadali brzom povratku u Vukovar koji je bio u tom trenutku pod Srbo-četničkom vlašću u potpunosti razrušen i gotovo sravnjen sa zemljom. Nije bilo kuće, zgrade, drveta niti bilo čega drugog a da isto nije pogodila granata, geler, metak, bomba itd.

A mi smo u Sloveniji bili primorani ostati četiri godine gdje smo završili peti, šesti, sedmi i osmi razred osnovne škole na slovenskom jeziku. Naučili smo pjevati slovensku himnu, poštivati njihove običaje, tradiciju, kulturu i živjeli smo uistinu kao da smo pravi Slovenci tako da su nas Slovenci radi toga jako zavoljeli.

Domagoj (lijevo) i Krešimir (desno) u progonstvu u Kranjskoj Gori

U kranjskogorskoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije bili smo ministranti te primili sakrament svete potvrde. Slovenci su nas jako lijepo prihvatili, osobito tamošnji župnik kojem smo rado pomagali oko poslova u župnom vrtu i brige oko pčela koje je imao.

Procesija: Domagoj (lijevo) i Krešimir (desno) – ministranti u kranjskogorskoj crkvi Uznesenja BDM

Tamo, među slovenskim Alpama, naučili smo skijati i jako smo uživali u tome, osobito biti među tim bijelim visokim planinama i na čistom zraku. Svaki slobodan trenutak koristili smo za boravak na skijalištu i u prirodi. Jako smo voljeli snijeg i radovali se kada je padao. Bijeli vrhunci slovenskih Alpa davali su nam posebnu vedrinu i svježinu s kojom smo se lakše mogli nositi u životu u progonstvu i sa svim onim što nas je snašlo u Vukovaru i pratilo.

Domagoj (lijevo) i Krešimir (desno) na skijalištu u Kranjskoj Gori

Ljetne dane provodili smo u planinarenjima po prekrasnim kranjskogorskim brdima i proplancima, šetnjama po dolinama i šumama, uz rijeku Savu i Pišnicu i jezero Jasna te odlascima na skakaonice na Planicu. Biciklima smo se uspeli i na vrhove planine Vršić. Neopisivo lijepo i jedinstveno iskustvo. Priroda nas je u cijelosti osvojila svojim veličanstvenim ljepotama i netaknutim krajolikom.

Možemo reći kako smo iz pakla koji se odvijao u Vukovaru došli u zemaljski raj. Nije nam bilo lako prilagoditi se novoj sredini, novom načinu života, novom jeziku i prihvatiti spoznaju da se više ne možemo vratiti svojoj kući u Vukovar. Ali usprkos svemu, uspjeli smo sve to nadići.

Krešimir (lijevo) i Domagoj (desno) na kranjskogorskim proplancima

Kako bi nas prehranila, majka je morala u Kranjskoj Gori pronaći nekakav posao osiguravajući kakva-takva primanja da bismo preživjeli mjesec po mjesec. Inače, po struci je bila diplomirani inženjer prehrambene tehnologije te je u Vukovaru bila zaposlena u tvrtci „Vupik“ radeći u laboratoriju, ali u Kranjskoj Gori prihvatila je i one najteže i najponižavajuće poslove.

Radila je kao spremačica soba, čistačica stambenih zgrada, apartmana, turističke zajednice, župnikovog dvora, te uz sve to radila je i u „praonici“ jednog tamošnjeg’ hotela gdje je prala i glačala stotine stolnjaka i posteljina dnevno. Jako ju je to iscrpljivalo, ali drugoga prihoda da bismo preživjeli nije bilo. No, unatoč svemu tome, nije se predavala. Borila se za nas svim svojim snagama samo da bi nama bilo dobro i da nam ne bi ništa nedostajalo. Iako je znala da smo izgubili sve što smo imali u Vukovaru, nije ju to pokolebalo. Krenula je hrabro dalje u novi početak. Bila je prava heroina.

Domagoj (lijevo), Krešimir (u sredini), majka Marija (desno) u progonstvu u Kranjskoj Gori, 10.11.1991., obilježavamo naš 11. rođendan ne znajući da će Vukovar samo 8 dana poslije pasti u neprijateljske ruke.

Po završetku osnovne škole 1995. odlučujemo napustiti ljepote Kranjske Gore.

Vraćamo se u Hrvatsku i to u Rijeku. Našim prijateljima Slovencima je bilo zbog toga jako žao, mnogi su i plakali kad smo odlazili. Njihova je želja bila da ostanemo kod njih u Sloveniji, zauvijek! No, čežnja za domovinom bila je jača te odlazimo u Rijeku, budući je Vukovar u to vrijeme bio još uvijek pod Srbo-četničkom okupacijom. A i da je bio oslobođen, trebalo bi ga najprije obnoviti. No, vremena za čekanje na sve to jednostavno nije bilo. Živjeli smo u nadi i vjeri da će, nakon oslobodilačkih akcija „Bljeska“ i „Oluje“, uslijediti i „Grom“ kao kruna hrvatske pobjede. Ali, nije bilo tako.

Majci je u Rijeci bio obećan posao u struci što, na žalost, nije ostvareno. Morala se opet snalaziti na sve moguće načine kako bi nas prehranila. Prodavala je bureke na riječkoj tržnici, čistila župnikov stan i sl. Nakon svih obećanja koja su joj davana, dobila je samo razočaranje. To ju je strašno dotuklo i pogodilo. Nas dvojica nastavljamo školovanje u Rijeci gdje se upisujemo u srednju Tehničku građevinsku školu, a nastavljamo i s ministriranjem u župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije, poznatoj kao „Kosi toranj“.

Nedugo nakon što smo napunili 15 godina života, u zimu početkom 1996. majka se naglo razboljela od svih lažnih obećanja, trauma i stresova što ih je doživjela u životu. Posljedica svega toga je da je naša majka preminula od teške i neizlječive bolesti te s bakom odlazimo živjeti, na kratko vrijeme, kod ujaka i njegove obitelji u Otok, mjesto nedaleko Vinkovaca.

Oni su i sami bili prognanici iz Vukovara i živjeli su u tako siromašnim uvjetima koji se ne daju riječima opisati. Koristili smo poljski zahod do kojega se trebalo probijati preko blata, leda i snijega. Bili smo smješteni u sobi koja je imala prozor prekriven s plastičnim najlonom, umjesto staklom, a vani je u to vrijeme bila jaka zima i snijeg do koljena. Nismo imali kupaonicu. Vodu smo donosili od susjeda u posudama. Ni sami ne znamo kako smo se uspjeli školovati i funkcionirati u takvim teškim životnim uvjetima. A u školu smo morali putovati iz Otoka u Vinkovce autobusom tako da nam za učenje školskog gradiva nije ostajalo puno vremena. Jedne noći dogodilo se granatiranje Otoka kojeg su napali pobunjeni Srbi iz BiH te smo morali bježati u podrum kod susjeda. Život u Otoku nam je bio pravi horor.

S obzirom na sve te stresne događaje i uvjete življenja, u ljeto 1996. s bakom se selimo u Vinkovce. Tu nastavljamo školovanje i ostajemo do završetka srednje Tehničke građevinske škole, a u tom periodu baka skrbi i brine o nama. Godine 1999. uspijevamo se upisati na Građevinski fakultet u Osijeku i odlazimo studirati. U isto vrijeme baka je trajno smještena u Dom za starije i nemoćne osobe u Vinkovcima.

Kao prognanici, tijekom studiranja dobivamo smještaj u Učeničkom domu „Hrvatskoga radiše“ u Osijeku i često hodočastimo Gospi Osječkoj u franjevačku crkvu Sv. Križa u osječkoj Tvrđi. U župi Svetih Ćirila i Metoda te u kapelici Gospe Snježne određeno vrijeme kao studenti pridružujemo se ministrantima u ministriranju.

Krešimir Jakumetović u Učeničkom domu „Hrvatskoga radiše“ u Osijeku

U to vrijeme prvi put u životu uspostavljamo vezu s našim ocem i njegovom obitelji – suprugom, polubratom i polusestrom s kojima ostvarujemo jako lijepi odnos. Otac naglo umire 2018. godine.

U progonstvu odnosno do obnove naše obiteljske kuće u Vukovaru koja je završena 2000. živjeli smo devet godina i u tom razdoblju selili smo 14 puta, mijenjajući mjesta i gradove. Živjeli smo po odmaralištima, hotelima, kućama, domovima i u podstanarstvima. U tom vremenu bilo je jako puno lijepih ali i izrazito teških trenutaka koje smo nadišli. A čitavo to vrijeme života u progonstvu žarko smo čeznuli za povratkom u naš grad, u naš hrvatski Vukovar! Pa makar i na pepeo! I to nas je, također, držalo i davalo nam snagu da izdržimo – ta čežnja i ta želja.

Sada, kada se prisjetimo svega toga, možemo reći da je bilo pravo čudo što smo izvukli živu glavu iz vukovarskog’ grotla smrti jer mnogima to nije uspjelo te da je naš susjed – hrvatski branitelj Tihomir bio Božji glasnik kada je onoga jutra došao k nama u podrum rekavši nam da postoji izlaz iz grada kojeg’ treba pronaći, ali da je to veliki rizik. Kad smo krenuli, bili smo svjesni da možemo poginuti, ali Bog nas je svo to vrijeme, čitavim putem, vodio i izveo nas iz nemogućeg’ – potpuno opkoljenog grada. Samo uz Božju pomoć preživjeli smo masovno istrebljenje i pokolj koji se tada događao u našem Vukovaru – u gradu u kojemu je vladala još samo smrt i izmasakrirani leševi.

A naš susjed Tihomir Perković, koji nam je rekao za postojanje izlaza kroz kukuruze, umro je brutalnom mučeničkom smrću na „Veleprometu“. Nakon što su ga mučitelji svojim četničkim noževima rezali, probadali i izmasakrirali, ispalili su još i bezbroj metaka u njega. Tako svjedoči svjedok njegova mučenja, preživjeli hrvatski branitelj koji je zajedno s njim preživio „Ovčaru“, te potom bio zatočen u hangaru na „Veleprometu“.

SVJETLO KOJE JE UPALJENO ZA SVA VREMENA!

Vječni plamen na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru

Naših dragih, naših prijatelja, naših Vukovaraca više nema. Ili su ubijeni, ili su nestali, ili su raseljeni diljem Hrvatske i svijeta, a mnogi su od ratnih posljedica, od mučenja u logorima i tijekom progonstva teško oboljeli i još uvijek obolijevaju jer život prije i poslije svega toga nikako više ne može biti isti.

Unatoč svemu što je prošao, Vukovar se ipak uspio podići iz pepela te je iz dana u dan sve ljepši. Ali još uvijek je tužan i pati. Vukovar je, doduše, danas obnovljen i lijepi grad. Pročelja kuća i zgrada su lijepa, možemo reći, čak i ljepša nego prije rata. No, što je s onim ranama i ožiljcima na ljudskim dušama iz kojih još uvijek teku potoci i rijeke krvi? Te ožiljke može ukloniti i te rane može izliječiti jedino Isus i nitko drugi! Samo Isus može učiniti da budemo novi ljudi: ljudi nade, praštanja i ljubavi, te nam dati potrebnu snagu da ga slijedimo noseći svoje životne križeve.

Vukovar su pokušali razoriti, ali nisu uspjeli. Duh Vukovara se jednostavno nije mogao razoriti jer on je u nama, on živi u našim srcima, on je življi nego ikada! Vukovar je pokazao koji putom ići! Nije se ni u čemu bojao svojih protivnika, već se u jednomu duhu i jednodušno borio protiv zla, ne samo vjerom u Boga, već i svojim trpljenjem i žrtvom. Vukovar to zna i sada!

Poruka Vukovara je i više nego jasna. Svojom patnjom, trpljenjem i mučeništvom ljubav prema Bogu, bližnjima i domovini je u Vukovaru pobijedila zlo. Ljubav je u Vukovaru pobijedila smrt. Vukovar je postao svjetlo za mnoga srca, svjetlo koje je upaljeno za sva vremena!

Odobrene od autora braće Domagoja i Kreše Jakumetovića za portal :Rastimo u Vjeri


Izvor: Rastimo u Vjeri /Fotografija: večernji list/ Autor: Marija S /prenosi portal: Obitelj malih marija

Povezani članci

Učitavam....

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da je to vama u redu, ali možete odustati ako želite. U redu Pročitaj više

Također pročitajte
Vukovar - Draga braćo u biskupstvu, draga braćo misnici, poštovani…