Razno

Glumac Ante Krstulović nosi hranu po cijeloj zemlji, volontirao je u Tanzaniji, brine za beskućnike u gradu…

I sam sam gladovao dok mi je majka umirala od tumora, zato sada spašavam siromašne


Magla guta zagrebački Željeznički kolodvor. Minulo je sedam, mrak odavno pao, epidemijske mjere grad su učinile nepozivajućim mjestom, zalud s okolnih zgrada igra božićnih lampica u tami, onaj tko ne mora gleda ne biti na hladnoj ulici. Skupina ljudi stoji, poredani u blizini najstarije lokomotive, davno izloženog primjerka iz Muzeja hrvatskih željeznica, notorne “Katice” koja je za duga joj vijeka, među ostalim, u Drugom svjetskom ratu vozila i put koncentracijskih logora.

Strpljivi su ljudi u tom redu, mnogi pleća uvukli u jakne prevelika broja. Svakom drugom u rukama plastične vrećice. U njima je često sve što posjeduju, jer ovo je svijet koji sve svoje nosi sa sobom, noću usne gdje stigne; zima je pa i onako tanak san sve teže dođe na oči.

Glumac Ante Krstulović, Ana Barbir i još nekolicina volontera dijele beskućnicima i siromašnima tople obroke. I kolač.

Rade to dva puta tjedno cijelog prosinca. Hranu donose građani, akciju je potaknula udruga Slavonsko srce. Ante to, kad i kako može, čini i sam.

– Nedavno samo Ana i ja kupili 80 pašteta, zamotali kruh, bananu, jabuku, mandarinu, C vitamin u prahu, maske, maramice pa dijelili. Jedan dan je Anina mama napravila bolonjez, ispekla palačinke pa smo i to dijelili… – govori u pauzi. Brzo su otišle prve kutije hrane, podijelio je stotinu obroka, oni koji nisu dobili razočarano pogledavaju, ljudima objašnjava da će sad stići još. Dijele i odjeću, deke, vreće za spavanje. Kad što skupe.

– Prošli put je po pomoć došla žena koja je liječnica u prijevremenoj mirovini… Nemate pojma kako se život može ružno zakotrljati, čovjek oboli, ostane sam, začas postane sirotinja, a još jučer je imao dobar posao, obitelj… Vjerujem da svatko od nas zna nekoga kome treba pomoći, a ako ne zna, neka ode do prvog kontejnera i pričeka par minuta. Doći će onaj koji treba pomoć.

Stvari su vrlo jednostavne, samo smo mi kao društvo i država jako komplicirani. Sagradili smo sebični individualizam, ‘use, nase i podase’, ali duboko vjerujem da s ovom korona i ekonomskom krizom koja zapravo tek dolazi imamo šanse graditi humanije društvo – puhne Ante u promrzle mu ruke.

 

U sklopu velike akcije na kolodvoru u Zagrebu dvaput tjedno cijeli mjesec nosi hranu beskućnicima

Od frizera do glumca

– I sam sam osjetio što je bol, neimaština, i najmanja stvar koju mogu napraviti je nabaviti nekome cipele, kaput, topli obrok, platiti nečiji račun za struju, kad vidim čovjeka da kopa po smeću upitati ga ‘kako si?’ pa ako imam u džepu koju kunu pružiti, da si može kupiti kruh – kazuje čineći korak, dva oko klupe gdje dijeli hranu, zima je, nije lako stajati na mjestu.

– Deložacije su kod nas postale normalna pojava. Na svakom uglu je borba za kontejner, da se pronađe koja boca ili odbačena hrana. Nekad sam pretužan. Tužan sam kad vidim siromašnu Udbinu, Drniš, Knin, Vojnić, Glinu, Hrvatsku Kostajnicu… Tužan sam i kako su branitelji marginalizirani. Dobro kaže ona stara poslovica ‘sit gladnom ne vjeruje’.

Neki od tih ljudi možda su radili u tvornicama kojih više nema, neki gradili infrastrukturu, drugi se možda kao mladi odazvali u obranu domovine, u rat, neki od njih su ne razmišljajuću o sebi zadužili ovu zemlju. A mi smo ih kao društvo odbacili – priča da iz kratka razgovora s beskućnicima često sazna začuđujuće, upozoravajuće sudbine.

Pomaže, jer je i sam prošao svašta. Bilo mu je samo deset kad je odlučio studirati glumu, zaljubio se u scenu igrajući u dramskoj grupi u školi. No, život je išao tako da se Krstulović prvo nasitio gladi, ponešto kojom borom ogrubio izvana, posve smekšao iznutra, postao frizer, naučio štošta pa tek onda uspio stići do Dramske akademije.

Oca je izgubio kad mu je bilo trinaest, kratko iza toga majka je završila u prijevremenoj mirovini, pa je još kao srednjoškolac počeo raditi. Ujutro bi išao na nastavu, poslijepodne radio, a radio je štogod je stigao, gdjegod su ga htjeli. U pogonu pekarnice ulazio bi u hladnjače, na -30 Celzijevih prebrojavao robu, smrznuto tijesto (“Tamo sam izdržao mjesec dana, nisam mogao, pluća te bole.”), kao kolporter prodavao Jutarnji i Večernji (“Onda sam se dosjetio: uzeo bih bunt Glorija, prošvercao bih se u splitsku bolnicu, to su žene tamo kupovale, sve bih začas rasprodao.”), na splitskom je pazaru prodavao kape, šešire, drvenariju, sve to vrijeme učio za frizera (“U familiji su frizeri bili dida i tetka.”) “Bio sam loš đak, ne možeš ti učiti i raditi, bio sam iscrpljen”, sliježe ramenima.

S trogodišnjom srednjom ne možeš na akademiju za glumce. Kad je maturirao, upisao je večernju školu, prekvalifikaciju.

– Te dvije godine bio sam k’o u zatvoru. Od 6.30 do 15, 16 sati radio sam u kafiću na rivi, od 17 do 20 sati imao sam nastavu, trčao kući pojesti i učiti do ponoći. Morao sam puno toga nadoknaditi, imao sam velike rupe u znanju.

Dramsku je akademiju upisao u Mostaru, na zagrebačku se prebacio na trećoj godini.

– Kad sam došao u Zagreb, imao sam par stotina kuna stipendije, šogor i sestra su mi pomagali oko stanarine. U te dvije godine zagrebačkog studija mislim da nisam niti pet puta ušao u kafić, jedva da sam mogao pokriti ono najosnovnije.

U tri je godine izgubio tri bliske, bitne osobe – baku, djeda i majku. Osim emocionalnog tereta, sa svakom je smrću i bankrotirao.

– Majka je, nažalost, umrla od tumora i borba za nju je bila uistinu bolna, polagana i skupa. Moji su bili u Splitu, iz Zagreba sam svako malo, svaki slobodan dan poslijepodne ili noć, na razne načine jurio za Split, a to košta… plus podstanarstvo, život, lijekovi za majku, kredit, minus i jednostavno sam došao u situaciju da sam danima jeo jedan obrok na dan.

Često bih si namjestio da nakon dvije odigrane predstave ujutro pojedem burek ili neki jeftini sendvič, da dobijem energiju za poslijepodnevnu probu. Strašno vrijeme, ali nisam nikoga htio moliti za milostinju. Možda sam tada pogriješio, jer da sam tražio pomoć, možda bih lakše izgurao taj dio života.

Svakakvih je dana imao u to doba.

Niti jedan lagan.

Kako namaknuti novac?

– Jedno jutro sam se probudio u Zagrebu s 5 kuna, bunovan, a morao sam taj dan ‘smisliti’ 2500 kuna, za lijek za mamu. Malo sestra, malo ja… tako smo nekako gurali.

Ante, vidi se to po svakoj riječi koju im uputi, kazalište u kojem radi, Žar ptica, osjeća kao zagrebački dom.

– Jako sam zahvalan divnoj Žar ptici što me, u to doba, trpjela, jer sam zaista bio jako tankih živaca, u borbi s gladi, smrti, stalno na relaciji između Splita i Zagreba. Bio sam potpuno slomljen i kako su jedan po jedan moji umirali, sa svakim sam pogrebom još više tonuo, financijski i emotivno. U to su mi doba destrukcija i depresija bili najbolji prijatelji, a veselje nedostižni luksuz. Jedino veselje su mi bile predstave koje sam igrao, a igrao sam 190 predstava godišnje i dvije do tri premijere.

Ima potrebu, dok govori o tim danima, spomenuti ljude koji su njemu tada pomagali, još jednom zahvaliti – nabraja sestru i šogora, medicinsku sestru iz Splita, Goranu Majić, prijatelja iz djetinjstva Zdeslava Čotića… “Hvala im do neba, jer da nije bilo njih, vjerojatno danas ne bih bio ovdje.”

U to je doba upoznao i ljudsku okrutnost.

– Kasnije sam saznao da je jedna žena, kojoj sam nakon majčine smrti poklonio jako skupi lijek, taj lijek prodala. Tih su godina neki pričali i da sam pukao, a zapravo sam se borio za život svoje majke. Shvatio sam da ako vaši problemi traju predugo i ako imate velike probleme, ljudi oko vas nestaju. No, lako što nestaju, ali svjesno ili nesvjesno čovjeku nanose još i teže boli, budu kao životinje koje napadaju slabije životinje.

Od stresa je neko vrijeme počeo i mucati. Snimao je epizodnu televizijsku ulogu, “dogodilo se da, kad smo počeli snimati, malo sam zamuckivao, dvoje kolega koji nisu znali što sam prošao su mi se pomalo smijali, onako podrugljivo, mislili su da sam nekakav amater, a meni je u glavi bio potpuni lom i bilo mi je lagano neugodno. No, borio sam se kao profesionalac da to snimim, zaradim novce.”

Na neki je način Ante, reći će sam za sebe, Antuntun.

S tim šeširom, umjesto kakve kape da ti na zimi pokrije uši … mog’o bi proć’ za Antuntuna, odvraćam mu.

– E, to mi je i omiljena uloga.

Najdraža mu je od svih onih što ih je u deset zadnjih godina odigrao u Žar ptici.

– Radili smo preko te predstave humanitarne akcije, nabavili stotinjak pari tenisica koje sam odnio u Tanzaniju. I ja sam malo kao i on … kad su svi moji poumirali, a ja ostao s dugovima i mnogi su mislili da ću pasti, da neću ustati, a ja sam se sabrao i otišao na hodočašće u Španjolsku. Bilo je to ljeto 2018., godinu dana nakon majčine smrti. Odluka za hodočašće je pala kad mi je majka izdahnula na rukama.

Zatvorio sam joj oči i šapnuo: ‘Idem za tebe, baku, djeda i svog oca, hodam u ime vas! Idem se moliti za vaše duše’, iako nisam klasičan vjernik. Godinu dana sam štedio novac, iako sam bio u bankrotu i dalje oskudijevao u hrani, ali imao sam cilj prijeći 1000 kilometara da vidim Santiago i Atlantik.

Krenuo je iz francuskog grada Saint Jean Pied de Port, podno Pirineja, hodao je 32 dana.

– Na Caminu sam se preporodio. Gazio sam 1000 kilometara za duše mojih preminulih, vjerojatno da oprostim sebi i drugima. U Zagrebu me čekao posao, u Splitu sestra s obitelji, ali nisam vidio nikakvog smisla ni u čemu, ni u životu niti u ljudima. Camino de Santiago mi je udahnuo novi val života.

Priča o krizama na putu, škrto će o tim trenucima “kad sam plakao i hodao”.

– Dan kad sam ušao u Santiago hodao sam 58 kilometara, na leđima sam imao devet kilograma opreme, noge su me ubijale.

Prepričava sjećanje na brdo pred Santiagom s kojega je, iz daljine, ugledao katedralu, zadnju točku hodočašća.

– Plakao sam kao malo dijete. Ali ne kao vjernik, jer moj Bog nema religiju, plakao sam jer sam tu. Erupcija osjećaja. Zahvalio sam svojim pokojnima.

humanitarna misija u Tanzaniji

 

Siromašna Afrika

Sutradan je krenuo na Camino Muxia, do Finisterre, tzv. kraja svijeta, do Atlantika.

– Legenda kaže da ondje ponovno umireš i ponovno se rađaš, kao feniks. Vjerojatno sam tako i ja od Santiaga do Atlantika krenuo umrijeti i ponovno se roditi. Došao sam do kraja i dobio vjetar u leđa da se vratim na početnu točku, u Zagreb, u svoju Žar pticu. Jer, to malo kazalište mi je stvarno velika radost života. Tamo rade predivni ljudi, od scenskih radnika, čistačice, garderobijerke, marketinga, naravno mojih predivnih glumaca i glumica i bivšeg kolege koji mi je sada šef, Drage Utješanovića. Dva je mjeseca Krstulović proveo i volontirajući u Tanzaniji.

Prvih mjesec dana u gradu Arusha.

– Mislim da prosječan hrvatski građanin ne može ni pojmiti takvo siromaštvo. Radio sam u sirotištu, ali nisam se baš igrao s djecom, jer djeca se mogu igrati i bez mene. Nagledao sam se kako bijelci dolaze kupovati svoju sreću u sirotištima, malo se igraju, daju par dolara, opale selfie i odu, kao da su došli u zoološki vrt ili cirkus. Pomogao sam učiniti sirotište samoodrživim, jer Europljani dolaze u Arushu i od tamo odlaze na safarije i na Kilimanjaro.

Shvatio sam da to sirotište može primati turiste, imali su jednu zgradu koja je bila nova, prazna, dobro opremljena za volontere. Ubacili smo je u sustav turističke ponude u tom gradu tako da ne moraju moliti okolo par dolara za rižu. Drugih 30 dana proveo sam na jugu Tanzanije u gradu Songea. Tamo sam pomagao školama u prikupljanju sredstava za uređenje učionica. U Africi sam znao otići na piće s lokalcima, u kafiću bi sjedili beskućnik i doktor, te s velikim međusobnim uvažavanjem raspravljali o životu. Zamislite da to vidite u Hrvatskoj.

Stiže hrana. Ljudi u redu približavaju se Anti.

– Ništa ja sa sobom neću ponijeti na onaj svijet, ni ja niti itko drugi, pa što ne bih dao nešto od sebe, učinio nešto za drugoga, pogledajte u sebe i oko sebe, u svoje susjede, okolinu, upitajte se zašto okrećemo glave… – pozdravljamo se.

Ante potom nakrivi šešir pa prvome u nizu tutne obrok umotan u foliju.


Izvor: www.jutarnji.hr

(Visited 12 times, 1 visits today)

Povezani članci

Učitavam....

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da je to vama u redu, ali možete odustati ako želite. U redu Pročitaj više

Također pročitajte
(Lk 2,15-20) "Čim anđeli otiđoše od njih na nebo, pastiri…