Fra Zvjezdan Linić: Smrt nikako nije kraj čovjekova putovanja

Često možemo čuti kako se na sprovodu nekog čovjeka utješno govori da će vječno ostati u nama.


Misli se pritom na one uspomene koje nas s njime vežu. Ako je netko bio radnik koji je iza sebe ostavljao djela, obično se kaže da će i dalje živjeti u svojim djelima.

Tješenje uspomenama

Tako možemo gledati pisce i njihova djela, odnosno pjesme, dramaturge, možemo i danas gledati filmove čiji su glumci već davno umrli i misliti da će netko na takav način i dalje živjeti. Netko je ostavio neko glazbeno djelo i tješimo se da ćemo i dalje osjetiti njegovu blizinu kroz takva djela. Možemo tako nizati svakakve uspomene na pokojnika koje su nam drage i pomišljati da čovjek po tome i dalje nekako živi s nama i u nama. Obični se ljudi redovito tješe lijepim uspomenama iz života.

Čuvaju ili istaknu neku lijepu fotografiju kod kuće ili na grobu kako bi se sjetili svojeg pokojnika. I tako ljudi i nesvjesno zamišljaju neki prekogrobni život. Neki idu i dalje pa vjeruju da su sanjali pokojnika (neki to izričito nekako i priželjkuju, ako ne i očekuju) i onda su sretni. Vjeruju da mu je dobro. Ne znaju točno gdje je i kako je, ali važno je da ga vide u svjetlu. Neke određena prisutnost nekog duha i plaši. Ljudi znaju osjetiti prisutnost, čuju neko škripanje, kucanje, hodanje; osjete neku hladnoću i pomišljaju na nekog duha. To budi određeni strah, bez obzira na to je li riječ o duši nekog pokojnika koji pripada toj obitelji. Piše portal  Međugorje.info

 

Tajna Kristova uskrsnuća

Ljudi imaju svakakva iskustva. Najčešće misle da će njihov pokojnik i dalje živjeti u njihovim mislima, u njihovim osjećajima. Oni će ga se sjećati. Uspomene kao da oživljavaju prisutnost onoga koji je smrću od nas otišao. U kontekstu vjere to nije dovoljno. To nije sadržaj kršćanske vjere o prekogrobnom životu.

U kontekstu vjerskih istina jasno se vjeruje da naši pokojnici žive ne u nekom uplovljavanju u božanstvo, ne u nekoj nirvani, ne u nekoj reinkarnaciji u neko drugo biće, nego naši pokojnici žive osobnim životom, kao osobe; mi bismo rekli iz perspektive našeg ovozemaljskog iskustva: sa svojim imenom i prezimenom. I mi ćemo se, pogotovo po uskrsnuću tijela, i u nebu prepoznati. Bog je u odnosu na nas uvijek onaj Neizrecivi, Drugi, a opet Otac, Dobri. Posebno o tome govori tajna Kristova uskrsnuća. S Kristovim uskrsnućem nije iznova zaživjela neka ideja, nije se oblikovala neka lijepa uspomena.

Uskrsnuo je Isus, osobno, dušom i tijelom, onaj isti koji je išao svijetom i činio dobro. Zato Isus uporno pokazuje svojim učenicima svoje rane Velikog petka, blaguje pred njima. Zato prva Crkva u svojim evanđeoskim izvještajima gleda sa strahopoštovanjem u prazan grob, jer tamo nema tijela Isusova. Isus je i tijelom uskrsnuo.

Čovjek nema takvog iskustva novosti uskrsnuća pa nas mnogo toga nadilazi; mnogo toga ne možemo shvatiti. Ali to je temeljna istina kršćanske vjere. S uskrsnućem je ustao Isus iz groba. Nismo pred nekim fantomom, ne prikazuje se neki duh, ne radi se o nekom spiritizmu. Isusovo je uskrsnuće stvarnost Isusova osobnog novog uskrsnulog života na koji je pozvan i čovjek uronjen u tu tajnu.


Autor: Rastimo u vjeri

3,987 total views, 12 views today

Komentar

0 Komentara

    Nema komentara!

    Trenutno nema komentara, ali vi možete biti prvi koji će ostaviti komentar za odabranu objavu.

    Postavite odgovor

    Your email address will not be published. Required fields are marked *

    *

    Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

    Za 1000 radostiVrijeme došašć

    Preporuka za pročitati