Izdvojeni članak

Dr. fra Tomislav Pervan – NADA UMIRE POSLJEDNJA!

Nobelovac Elie Wiesel, židovski prvak i borac za ljudska prava na cijelom svijetu, skupljao je mudrost svog naroda, utjelovljenu u bezbroj malih poučnih priča.

U jednoj rabinskoj priči, veli se, razgovaraju Bog i čovjek. “Obrati se čovjek Bogu sljedećim riječima: ‘Hajde da zamijenimo nakratko svoje uloge. Ti ćeš postati čovjekom, a ja Bogom. Ali samo za jednu sekundu.’- Na to se dragi Bog blago nasmija i zapita čovjeka: ‘Zar te nije strah?’ – ‘Ne, -odgovara čovjek. A tebe?’ ‘Da mene je strah’, odgovori mu Bog”. Strah ga je, i to iz više razloga. Wiesel je Židov i sa svojim sunarodnjacima ne vjeruje da se pojavio obećani Mesija te da je Bog postao čovjekom u Isusu Kristu. A znamo kako postupiše s tim Bogočovjekom. Što su mu sve nanijeli i kako završi. Svednevice smo očevici što sve nanosi čovjek čovjeku, te kako postupa s čovjekom, bližnjim, vlastitim bratom? Znamo kako su postupili i s Isusom Kristom, tom munjom koja je zaparala nebom u noći, oslobodila silnu energiju, da se čovjek ne bi sledio u zaleđenu svijetu.

Nijema usta pjesnika

Zločini u ovom stoljeću učiniše nijemima usta i pjesnika i propovjednika. “Nakon tolikih koncentracijskih logora ubuduće su nemogući poezija i govor”, rekao je suutemeljitelj frankfurtske filozofske škole Th. Adorno. Svijest o tolikim počinjenim užasima te onima koji se svakodnevno počinjaju nad nevinim ljudima nosi sa sobom urušavanje svih poznatih slika o našem svemiru kao kozmosu, predivno urešenoj tvorevini. Postupno se ide u posvemašnji kaos i nered. Kako govoriti, kako se obraćati javnosti, kad nam nije moguće stupiti u dodir s onima koji su i danas po logorima, beznadni, očajni, koji žive u gladnim gradovima, zapravo gradovima smrti? Kako uopće govoriti kad sav naš govor i sve ljudske riječi ne mogu nikada dosegnuti dubinu patnje i kad tu patnju nismo sposobni s patnicima dijeliti? Naše riječi nisu sposobne dosegnuti dubinu pakla, razaranja i uništavanja koje nismo sami iskusili. Zato bi iz počitanja prema tolikim žrtvama na ovim prostorima bilo primjereno zašutjeti. Međutim, ipak moramo riječima oblikovati i sricati zajednički nadu u koju vjerujemo, jer se veli kako nada umire posljednja u čovjeku.

Priopćiti riječi nade onima koji su u tami pakla i sjeni smrti znači i za nas boriti se protiv demona nasilja i zlosilja. A da bi se to moglo, potrebno je imati snove i viđenja, potrebno je svakodnevno živjeti iz nade, za nadu, a ne se prepustiti demonu ravnodušnosti i nevoljkosti. Ono što može otkloniti nevolju više je od racionalne analize faktične situacije. Trebaju nam posve jasni obrisi nadanja te tumačenje naših vlastitih iskustava smisla, cjeline, konačne usmjerenosti ljudskog bića prema boljemu sutra.

I upravo stoga što naše riječi ne mogu obujmiti krajnju patnju, moramo rabiti riječi, uz njihovu krhku pomoć sricati nadu u bolji svijet i novo sutra. Bez tako sročene nade čovjek se olako prepušta jeftinim rješenjima i postaje žrtvom demona apatije. Na razvalinama Jeruzalema tugovali su i plakali Židovi zbog svoje sudbine (pronaći ćemo to u Jeremijinim ‘Tužaljkama’), ali se nisu prepuštali očaju i beznađu. Iskustvo boli i patnje, ma kako ti bili teški, nose sa sobomi utjehu te viziju boljega sutra.

Riječi koje se tu rabe nisu iz rječnika znanosti ili filozofije, već riječi pjesnika, pripovjedača, vizionara. Rječnik nade i patnje drukčiji je od jezika informacija, dokaza ili definicija. Rječnik je to koji je rabio Isus Krist izlažući cjelokupnu čovjekovu stvarnost u svjetlu naviještenoga kraljevstva Božjeg. On je istinski umjetnik riječi i njegov je govor artikulacija nade. Njegovi izričaji o patnji, nevolji, progonima opis su stvarnog stanja u svijetu, ali istodobno i najzornijii prosvjed protiv svih demonskih i smrtoljubnih sila te poticaj da se čovjek založi za čovjeka dostojno djelovanje u svijetu.

“Dođi kraljevstvo tvoje”! – izgovara se to nebrojeno puta u svakoj minuti na cijelom svijetu. Predanje u službu tog kraljevstva oživotvorenje je onoga što je sam Isus rekao: “Blaženi vi u ovom trenutku siromasi, ne zato što ste siromasi, već stoga što je i vaše kraljevstvo Božje”, reče Isus. “Blaženi vi koji sada gladujete, ne zato jer ste gladni, već stoga što ćete se i vi jednom nasititi”. “Blaženi vi koji ste sada uplakani ne zato što plačete, već zato što ćete se i vi jednom grohotom smijati svojim tlačiteljima”. I tako redom. Ne obećaje on to u nekom onostranom svijetu, već još ovdje i danas.

Otkriti vlastite iskone

“Jao pobijeđenima! (Vae victis!)” krilatica je još iz starog Rima. Međutim, uzeti to kao povijesno načelo znači primijeniti na ljudsku povijest sociološki darvinizam prema kome se samo snažnije vrste održavaju. Je li na snazi pravo jačega, selektivni princip preživljavanja? Ako je tako, onda se povijest piše na leđima i kostima pobijenih. Ili, kako bi se s puno gorčine i cinizma izrazio Ivan Karamazov, proživljena i doživljena patnja prijašnjih naraštaja postaje gnojivom neke buduće harmonije. Posvuda darvinizam drugoga reda, nesmiljeni cinizam spram patnje i pobijenih. Ima li za takve nade osim u povijesnom sjećanju?

Jedan od svjetovnih pokušaja odgovora na to pitanje potječe od A. Camusa. On veli: “Krist je došao riješiti dva temeljna problema: zlo i smrt. Bogočovjek pati i podnosi strpljivo patnju. Zlo i smrt mu se ne mogu pripisati jer je i sam rastrgan i umire. Golgotska noć ima u sebi za povijest čovječanstva utoliko značenje što u njoj božanstvo, odričući se svih svojih prednosti i privilegija, proživljava do klimaksa smrtni strah, uključujući i svekoliki očaj”. To je za Camusa povijesno značenje Golgote. Međutim, Isusova je smrt ujedno i veliki prosvjed protiv svega neljudskoga, bezbožnoga u čovjekovim postupcima.

Dobrano smo iskusili i vidjeli u čemu svršava humanizam bez Boga. Društvo bez Boga je u konačnici društvo u kome partija, država ili društvo postaju novo božanstvo komu se klanja i prinose milijuni paljenica. Na najstrašniji i najneljudskiji način. Stoga je na nama ponovno otkriti vlastite iskone i otkriti Božje čovjekoljublje, istinski humanizam u Isusu Kristu. Suočeni s Raspetim nemoguće je okriviti Boga za bilo što u svijetu. Raspeti koji zavlada s križa u uskrsnuću samo je jamstvo da započinje vladavina toga Patnika nad neotkupljenim svijetom. Pred njim svekolika ljudska čežnja postaje sigurnošću, strahovanje nadom, a pitanje molitvom. Jer namjesto svih nas proživi on krajnju osamljenost, patnju, očaj, zapuštenost da bi nam postao puto- i smjerokazom u osmišljeni život.


Izvor: https://miportal.hr/2021/02/04/nada-umire-posljednja/

(Visited 64 times, 3 visits today)

Povezani članci

Učitavam....

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da je to vama u redu, ali možete odustati ako želite. U redu Pročitaj više

Također pročitajte
P: Kakvim biste se katolikom ocijenili? O: Iskrenim. P: Smatrate…