Don Milivoj Bolobanić: Zašto Bog dopušta djelovanje zlog duha

U razgovorima s osobama koje dolaze tražiti oslobođenje od svojih problema često mi postavljaju ova ili slična pitanja: Zašto to Bog dopušta? Zašto dopušta da zao duh ruši moju obitelj? Zašto dopušta takve tragedije u našoj obitelji? Zašto ova kušnja ili ovo zlo?


Na takva pitanja nije moguće dati jedinstven odgovor. Postoji više razloga. Možemo ih podijeliti u tri vrste: 1. Kazna za grijeh, 2. Bog nas želi potaknuti na praštanje, 3. Bog nas po tim kušnjama želi pročistiti i osposobiti da budemo stalno budni te jaki u vjeri i pouzdanju u njega.

1. Kazna za grijeh

Čovjek nikada odjednom ne upada u grijeh. Najčešće to biva tako da počne zanemarivati redovite dnevne molitve. Posljedica toga jest mlakost u vjerskome životu. Zatim slijedi zanemarivanje nedjeljne svete mise, sve rjeđa sveta ispovijed i sveta pričest, obezvrjeđivanje raznih vjerskih pobožnosti.

No, kada čovjek zanemari i počne propuštati ona sredstva koja hrane vjeru, a koja Gospodin daje preko svoje Crkve svojim vjernicima, tada se neopaženo, na vrlo lukav način, počne u čovjeka uvlačiti praznovjerje. Naime, kada čovjek više ne vjeruje u pravoga Boga, sve više upada u vjersku indiferentnost i počinje odbacivati svaki oblik religioznosti. Sve ga više zahvaća duh racionalizma, koji ga uvjerava da ljudski razum ima rješenja za sve probleme, da će moderna znanost sve riješiti i da zato čovjeku nije potreban Bog. A kada čovjek odbacuje Boga, koji je Apsolutno Biće, tada oholo sebe uzdiže i prisvaja ono što samo Bogu pripada, uvjeravajući sebe kako mu je sve moguće. Znači, sebe pravi bogom. I tu je korijen ateizma, bilo da niječe postojanje Boga (teoretski ateizam) bilo da živi i da se ponaša kao da Boga nema i da mu nije u životu potreban (praktični ateizam).

Tu sada čovjek upada u neizbježnu životnu varku, koju mu Zli vrlo vješto nudi: klanjanje krivim bogovima, idolima. Čovjek se, umjesto Bogu, počinje klanjati novcu, materijalnom bogatstvu, i sve u životu podređuje tome. Nekoga zarobi želja za ugledom, čašću, karijerizmom, i tada ne preza ni pred čim kako bi to u životu i ostvario. Nekima idoli postanu razni sportaši, političari, glumci itd.

Kada čovjek odbaci Boga, tada najčešće sebe stavlja na njegovo mjesto i tako se u njega uvlači sebeljublje, egoizam. A iz toga se životnoga stajališta rađaju razne nepravde, prijevare, ogovaranja, klevetanja, uvrjede, mržnja, zavist, ljubomora… Čovjek tada počinje drugoga držati svojim neprijateljem koji ugrožava njegov život. Takvo stajalište ima utjecaja ne samo na međuljudske odnose, nego su u tome korijenu uzroci bezbrojnim političkim spletkama i zločinima, tolikim socijalnim nepravdama u društvu, iskorištavanju većine ljudi za račun golema bogatstva pojedinaca koji beskrupulozno izrabljuju druge.

Iz ovakvih se životnih stajališta vrlo lako upada u potpuni relativizam. Tada čovjeku ništa nije sveto, sve je dopušteno u ime lažne slobode koja u svojoj oholosti i nadutosti ne poznaje Božji autoritet i njegove zapovijedi. U takvome svjetonazoru ruše se sva moralna načela i, dosljedno tome, sve je dopušteno, šire se razne moralne i religijske zablude i vrlo se lako upadne u grijeh protiv Duha Svetoga; naime, protivljenje očitoj istini.

Nažalost, taj se duh krive moralne slobode – opće smetenosti i nesigurnosti, uvlači i u Crkvu, čemu nekada doprinose i neki oholi i zabludjeli teolozi, koji svojim dvosmislenim teorijama smućuju jednostavne kršćane.

Danas se sve češće pojavljuje i ono najopakije stajalište prema Bogu, a to je sotonizam. Sotona želi sve više uspostaviti svoje kraljevstvo u ovome našemu vremenu. On je sve tako zamislio i isplanirao da on vlada u inteligenciji, pamćenju, volji, u željama i djelima svojih sljedbenika. I, nažalost, ima sve više poklonika.

Ako sve ove činjenice imamo na umu, tada ćemo razumjeti kako dolazi do toga da Gospodin dopusti da osobe koje su ga napustile i okrenule se protiv njega bivaju opsjednute ili posjednute od Đavla, kojega su same u svojoj slobodi izabrale za svoga „boga“. Jer, samo će ih takvo ponižavajuće stanje moći opomenuti i dovesti na pravi put. Mnogima je upravo to put osvještenja i susreta sa živim Gospodinom, što tada rezultira promjenom života, tj. obraćenjem. Mnogo ih je koji upravo na takav način (opasan, težak i mukotrpan) nalaze Boga i postaju uvjereni vjernici. Naš narod to zna vrlo pojednostavljeno, ali lijepo, izreći: nije svako zlo za zlo!

2. Bog nas želi potaknuti na praštanje

Kroz svoju sam dugogodišnju praksu u vrlo mnogo slučajeva, kod osoba u kojih se jasno moglo uočiti djelovanje Zloga, kroz razgovor mogao otkriti da Sotona ima snažnu moć nad čovjekom, a ponekad i nad cijelom obitelji, upravo zbog mržnje i nepraštanja. Možda je moja prosudba preoštra, ali iz iskustva znam da su rijetke obitelji koje imaju dobre i sređene odnose sa svima. Naprotiv, vrlo je mnogo onih čiji su odnosi poremećeni, najčešće zbog imovinskih odnosa, i to u najbližim rodbinskim vezama, primjerice, roditelji i djeca, braća i sestre, rođaci ili najbliži susjedi.

U drugim su se slučajevima međusobni odnosi poremetili zbog neke uvrede ili nepravde koja je nanesena nekoj osobi ili cijeloj obitelji. Često su uzrok svađe i nepopustljivost u ljubomori, te zavisti ili neko natjecanje i suparništvo tko će više imati ili tko će biti utjecajniji u društvu.

Sotona je vrlo lukav i dobro poznaje čovjekovu narav, koja je narušena Istočnim grijehom. On zna prepoznati u ljudima osjetljive i slabe strane njihova karaktera i vrlo zavodljivo probuditi u čovjeku njegov ponos, tvrdoglavost, mržnju i osvetu, što tada ima za posljedicu dugogodišnje poremećaje odnosa među ljudima.

Jasno je: gdje su svađa, mržnja, nepopustljivost i nepraštanje, tu nema Boga. Jer, Bog je ljubav. U takvim se situacijama čovjek i nesvjesno otvara zlu; dakle, Sotoni. Tada Sotona vlada, jer su mu ljudi otvorili prostor za njegove manipulacije. Malo je ljudi koji upravo u ovome prepoznaju zamke Zloga, a onda ne vide ni mogućnost oslobođenja.

Kada čovjek u životu otvori vrata Zlome, tada Zli počinje njime vladati, što u životu pojedinca i obitelji ostavlja nesagledive posljedice koje ih pritišću i opterećuju, tako da ljudi imaju osjećaj da su u začaranom krugu, iz kojega ne vide izlaz.

U susretima s osobama kod kojih je temeljni problem mržnja, ili čak osveta, nastojim ljudima posvijestiti da njihovi problemi bitno proizlaze i imaju korijen u nepraštanju te da nema oslobođenja ni bilo kakva napretka dok ne dođe do istinskoga pomirenja.

Na Petrovo pitanje Isusu: Koliko puta da oprostim svome bratu? Sedam puta?, Isus odgovara: Sedamdeset puta sedam. Drugim riječima: uvijek. Čovjek je velik u praštanju. Prvo je potrebno oprostiti u srcu. A zatim, uz pomoć Božju, pružiti ruku pomirenja te jednostavno zaboraviti i ne vraćati se više na ono što nas udaljava jedne od drugih i što je bilo uzrok naših svađa. Tada je potrebno početi graditi međusobne odnose na ljubavi i pomirenju. Kada se to dogodi, po djelovanju Božje milosti, tada Zli mora uzmaknuti i napustiti prostore u kojima je on često niz godina vladao i zavodio ljude svojim perfidnim djelovanjem. Takve osobe tada redovito dožive snažno Božje djelovanje, promjenu života, temeljito obraćenje i novi život u vjeri.

3. Budnost u vjeri

Uvijek kada popustimo u vjeri, kada nas zahvati duhovna mlakost, tada se i naša budnost smanji i opet otvaramo prostor Zlome. A on nas tu uvijek čeka. Njegov način djelovanja očituje se u podmuklosti kojom želi izokrenuti čovjekov način gledanja, da zlo vidi kao dobro. To nazivamo njegovim napastovanjem. Za to imamo više primjera u Evanđeljima.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA

Isus je jednom zgodom rekao svojim apostolima: Svi ćete se vi sablazniti nada mnom (Mk 14,27). Oni su to zaboravili. Očito je – da su bili budni i da su stalno imali na pameti tu Isusovu opomenu, ne bi bili napustili Isusa kada su ga Židovi uhitili. Bili bi nedvojbeno prisutni u svim trenutcima njegove muke i smrti. No, Evanđelje nas izvješćuje: Svi su pobjegli (Mk 14,59) i ostavili Isusa samoga.

Isus je, također, upozorio svoje učenike: Jedan će me od vas izdati (Iv 13,21). Juda je vjerojatno osjetio u sebi da se ta riječ odnosi na njega. Da je bio budan i jak u vjeri, sigurno ne bi izdao svoga Učitelja. U Evanđelju stoji zapisano: U njega je ušao Sotona (Iv 13,27) i, jer nije bio budan i budući da je posustao u vjeri, izgubio je osjećaj moralnoga rasuđivanja te izdao Isusa za trideset srebrnjaka.

Evanđelje nam donosi i onu zgodu, koju smo već spomenuli, kada je Isus upozorio učenike: Svi ćete se vi sablazniti nada mnom! (Mk 14,27). Tada je Petar rekao Isusu: Ako se svi sablazne, ja neću (Mk 14,29). A Isus mu je rekao: Prije nego pijetao zapjeva, tri puta ćeš me zatajiti (Mk 14,30). To se obistinilo kada su Isusa svezana doveli u dvor velikoga svećenika. Pred slugama i sluškinjama, u strahu za svoj goli život, Petar je tri puta zatajio svoga Učitelja ponavljajući: Ne znam toga čovjeka (Mk 14,71). Da je Petar bio budan i jak u vjeri, a Učitelj ga je upozorio, sigurno ne bi bio ni ušao u prigodu grijeha, ne bi se bio ni izložio opasnosti da ga prepoznaju i da kukavički zaniječe Gospodina.

I zato je poslije u svojoj poslanici, poučen vlastitim iskustvom, dao pouku svima nama: Otrijeznite se! Bdijte! Protivnik vaš, Đavao, kao ričući lav obilazi, tražeći koga da proždre. Oprite mu se stameni u vjeri (1 Pt 5,8).

 


Autor: don Milivoj Bolobanić

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Kako prepoznati zamke Zloga”.

2,053 total views, 3 views today

Komentar

0 Comments

    No comments!

    There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

    Leave reply

    <

    *

    Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

    %d blogeri kao ovaj: