Don Boscov san o paklu – zbog nepoštivanja ove Božje zapovijedi mnogi završe u vječnoj propasti

SNOVIĐENJA

Netko je ovaj grijeh učinio četiri ili pet puta, a priznao je samo dva ili tri. Tu su i oni koji su u životu učinili jedan takav grijeh, ali uvijek su se stidjeli ispovjediti ga. Također i oni koji su se slabo ispovjedili i nisu sve kazali. Neki se nisu pokajali niti stvorili dobru odluku iskrenog obraćenja. I što je najgore, neki su umjesto ispita savjesti proučavali način kako bi prevarili ispovjednika.


U snovima je Bog pokazivao don Boscu ono što je zahtijevao od njega i dječaka, a poglavito što se odnosilo za duhovni boljitak Oratorija. Evo što je svetac ispričao svojim oratorijancima jedne nedjeljne večeri, 3. svibnja 1868.:

Puče mi pogled na golemu špilju koja se gubila u vijugavim provalijama, kao u utrobi planine. Te su provalije bile pune ognja. Zidovi, svodovi, pod, željezo, kamenje, drvlje i ugljen, sve je to bilo bijelo i blještavo. Vatra je prelazila tisuće stupnjeva topline, ali ništa nije izgaralo i ništa se nije raspadalo. Ne mogu vam opisati ovu špilju u svoj njezinoj groznoj stvarnosti.

Dok sam prestrašen promatrao, najednom ugledam kako punom brzinom dolazi neki dječak. Iz njegovih grudi vinuo se težak krik… Zatim se strmoglavio u sredinu, postao bijel kao i cijela kotlina i ostao je nepomičan… Još je koji tren odzvanjala jeka njegova umirućeg glasa.
Pun groze pogledah ovog dječaka i prepoznao sam u njemu Oratorijanca, jednoga od svojih sinova.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA

“Nije li to jedan od mojih dječaka?” zapitao sam Voditelja. “Nije li to taj i taj?”
“Nažalost, da!” odgovori mi.

Poslije ovog stigoše drugi … i rastao je njihov broj sve više i više. Svi su jednako ispustili krik i postali nepokretni, izbijeljeli kao i njihovi prethodnici.

Moj strah je rastao pa sam upitao Voditelja:

“Zar oni koji padaju tako silnom brzinom ne znaju kamo odlaze?”
“Sigurno znaju kako idu u oganj! Bili su upozoreni tisuću puta, i svojevoljno padaju onamo, zbog grijeha kojeg nisu htjeli napustiti. Božje milosrđe ih je neprestano zvalo na pokajanje, ali oni su ga prezreli i odbili.”

Povikao sam: “Oh, kakav mora biti očaj tih nesretnika koji više nemaju nade u povratak!” Tada mi Voditelj naredi:
“Sad i ti trebaš poći usred onog ognjenog mjesta koje si vidio!”

Sav preplašen sam odgovorio: “Ne, ne! Kako bih pošao u pakao, trebam prije proći sud, ali tu ja još nisam bio. Dakle, ne idem u pakao!”

“Reci mi, prihvati prijatelj, čini li ti se boljim poći u pakao i osloboditi tvoje dječake, ili ostati vani i pustiti ih u tolikim mukama?”

Zbunjen ovim prijedlogom odgovorio sam: “Ah, moji dječaci! Silno ih ljubim i htio bih da se svi spase. Ali ne postoji li neki drugi način, kako ne bi trebali ići unutra ni oni ni ja?”

Prijatelj mi odgovori: “Svi još imate vremena učiniti sve što možete!”

Srce mi je odahnulo i rekoh u sebi: “Ne marim za trud, samo ako bih mogao ove svoje drage sinove izbaviti od tolikih muka.”

“Dođi, dakle, unutra! Pogledaj dobrotu i svemogućnost Božju! Ona ljubazno pruža tisuću mogućnosti kako bi tvoje dječake privela pokori i spasila ih od vječne propasti.”

Prihvatio me je za ruku kako bi me uveo u onu provaliju. No, prije nego sam tamo nogom stupio, iznenada se nađoh prenesen u veliku dvoranu s kristalnim vratima. Na tim vratima su u podjednakim razmacima visjeli široki zastori i zakrivali brojne šupljine koje su bile veza s provalijom.

Voditelj mi je pokazao jedan od tih zastora na kojem je bilo napisano: Šesta Božja zapovijed; Onda je uskliknuo: “Prijestup ove zapovijedi uzrok je vječne propasti za tolike mladiće!”

“Zar se nisu ispovijedali?”

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA

“Da, ispovijedali su se. Ali grijehe protiv kreposti čistoće ispovijedali su površno ili su ih potpuno zatajili. Npr., netko je ovaj grijeh učinio četiri ili pet puta, a priznao je samo dva ili tri. Tu su i oni koji su u životu učinili jedan takav grijeh, ali uvijek su se stidjeli ispovjediti ga. Također i oni koji su se slabo ispovjedili i nisu sve kazali. Neki se nisu pokajali niti stvorili dobru odluku iskrenog obraćenja. I što je najgore, neki su umjesto ispita savjesti proučavali način kako bi prevarili ispovjednika.
Samo oni koji se iskrenim srcem pokaju i umru s nadom u vječni spas, bit će vječno sretni!
A sada, hoćeš li vidjeti zašto te je milosrđe Božje dovelo ovamo?”

Tada je podigao zastor i vidio sam poznatu skupinu dječaka iz Oratorija, svi osuđeni zbog toga grijeha. Među njima bijahu i dečki dobrog vladanja.

“Što im trebam govoriti kako bih im pomogao u spasenju?”

“Posvuda propovijedaj protiv nečistoće!”

Tada sam vidio mladiće osuđene za druge grijehe. Poslije toga Voditelj me izveo iz one dvorane… U tren smo prešli onaj dugi ulazni hodnik, i prije nego što smo napustili prag posljednjih brončanih vrata, Voditelj se okrenuo k meni i povika:
“Korijen sviju zala! Korijen sviju zala!”

Podigao je naime drugi zastor na kojem bijaše natpis: KORIJEN SVIJU ZALA!

“Koji je grijeh izbacio Adama i Evu iz zemaljskog raja?”
“Neposlušnost!”
“Točno! Neposluh je korijen svih zala.”

Čim je završio izričaj, potresen ga pogledah u lice i zapitah: “Hoću li moći sve ovo javiti svojim dječacima?”

“Da, možeš reći svima ono što zapamtiš. Upozori ih neka odbace nekorisne i štetne želje, neka se pokoravaju Božjim zakonima, i neka revnuju za Božju čast. U protivnom, zemaljske pohlepe će ih dovesti do težih neurednosti koje će ih baciti u boli, smrt i propast.

A sada, pošto si vidio tuđe muke, i ti trebaš malo kušati pakao.”

Zavapih sav u strahu: “Ne, ne!”

On je uporno zahtijevao, a ja sam još upornije odbijao.

“Ne boj se, govorio mi je. Dođi samo kušati. Dotakni ovaj zid!”

Nisam imao odvažnosti i htjedoh se udaljiti. Ali on me zadrža govoreći: “Ipak trebaš probati!”

Odlučno je zgrabio moju ruku i dovukao me blizu zida, govoreći: “Samo jedanput dotakni i moći ćeš shvatiti kakav je posljednji zid, ako je ovaj prvi tako strašan. Moći ćeš reći kako si pohodio i dotakao bedeme vječnih muka. Vidiš li taj zid?”

Pomnije sam promatrao zid koji bijaše silne veličine, a Voditelj je nastavio:

“Ovaj je tisućiti po redu prije nego se stigne tamo gdje je pravi pakleni oganj. Okružuje ga tisuću zidova. Svaki zid je tisuću mjera debljine i udaljenosti od drugoga. Svaka mjera duga je tisuću milja. Ovaj zid je udaljen milijun milja od pravoga ognja paklenoga i zato je tek blijedi početak samoga pakla.”

Rekavši to, dok sam se ja ustručavao dotaknuti zid, pograbi me za ruku, silom mi je trgne i udari s njom po stijeni ovoga posljednjega tisućitog zida. U isti tren sam osjetio strašnu bol, i odskakujući prema nazad, uz strašan krik sam se probudio. Sjedio sam na krevetu i osjećao kako mi gori ruka. Trljao sam je drugom ne bih li tako otjerao onaj osjećaj. Kad je svanulo, opazio sam kako je ruka zaista bila natečena. Utisak ovoga ognja bio je tako silan, poslije se koža na dlanu potpuno ogulila i promijenila.

Don Bosco je zaključio: “Zapamtite, kako se ne biste previše uplašili, nisam vam rekao sve o onom pravom užasu i što sam sve vidio i doživio.”


 

(M.B. IX. str. 167. god. 1868)

Autor: Bitno.net

2,647 total views, 9 views today

Komentar

0 Komentara

    Nema komentara!

    Trenutno nema komentara, ali vi možete biti prvi koji će ostaviti komentar za odabranu objavu.

    Postavite odgovor

    <

    *

    Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

    Hide Related Posts
    %d blogeri kao ovaj: