Dođimo Kristu i dopustimo da njegova riječ postane melem ranama koje nosimo u svojoj svakodnevnici!

vakodnevno svi mi nekamo žurimo. Nikako ne stižemo sve napraviti što smo planirali. Na kraju dana kad sve saberemo toliko nam je toga ostalo što nismo učinili. Naše vrijeme je postalo toliko dragocjeno. Ali mogli bi smo reći da je nerazumno izgubljeno i protraćeno.


Sva vreva kojom sebe okupiramo zapravo je je jedan naš bijeg. Prepuno obveza neda nam kao praznog hoda. No sve to što radimo sve je na razini odrađivaja u besmislu. Prebukiranost nam je dobar paravan da smo važni ili pak potrebni. Naše sve pojavljivanje je samo vid u kojem kontroliramo situacije. Jer tamo gdje nisi postaješ predmetom ogovaranja. Zapravo u svoj tom našem radoholičarstvu u svem našem ostvarivanju krije je ogromno ispunjavanje životne i duhovne praznine. Ovaj isti problem susrećemo i u današnjem evanđelju. Marta prigovara Isusu što ju je sestra ostavila samu u poslu. Doista važno je reći da se svaki čovjek ostvaruje u svojemu radu i da je rad najvažnija komponenta koja čovjeka i povezuje s Bogom. Bog stvoritelj je Bog radnik. I svi mi koji smo stvoreni na njegovu sliku participiramo i ostvarujemo se u kreaciji radu. Zato je situacija u kojoj se nalazimo doista alarmantna. Čovjek kojem je onemogućeno u njegovim sposobnostima raditi ne može se ni ostvariti. Nažalost danas je rad neophodno vezan za nagradu koja nikako nije primjerena već je u većini kod naših privatnika podcijenjena i robovska.

Danas nam Bog želi otvoriti novu dimenziju u ovom užurbanom svijetu. Želi nas vratiti onim najdragocjenijim darovima kako bi napokon počeli ispravno cijeniti sebe svoj život i svoje životno poslanje.  Marta, Lazarova i Marijina sestra bili su omiljena obitelj kojoj je Isus često svraćao. Gotovo bi mogli reći da su oni bili oaza u kojoj bi otpočinuo od neumorna propovijedanja radosne vijesti. K njima je svraćao u danima kada ga je mnoštvo vuklo tražeći senzaciju čuda. Mnogi su sebi uzimali za pravo čak ga i privatizirati očekujući da imaju pravo i prioritet. No u ovoj obitelji je nalazio nešto što kod drugih nije a to je bilo razumijevanje i otvorenost Bogu. razne su pretpostavke tko je to bio lazar no po nekim navodima dalo bi se zaključiti da je bio bolestan. No sestre nisu pa ni sam Lazar od njega tražili ništa. Lazar je nosio svoju bol svoju izoliranost od ljudi jer svakome tko je bolestan postaje kao i danas opterećenje za društvo. No u ovoj okolini Bog nam je pokazao da je njegova briga uvijek za one a osobito one koji su ga potrebni. Koji su nezaštićeni. Koji su najranjiviji. Možda bi smo malo i zamjerili Marti na njezino otvorenom prekoravanju sestre. No kad nahrupi toliko gostiju dvanaestorica, Krist i ostali koji su ga pratili i kad sav posao padne na jednu osobu naravno da to i nije baš lako. Valja spremati i posluživati. Dobar domaćin tada se želi i pokazati. Iznjeti najbolje. Poslužiti najizvrsnije. No okrenuvši se oko sebe Marta vidi da je sama. Koliko god ima volje i želje toliko osjeća i ovu dramu. Pa i ona bi sjedila podno učiteljevih nogu i slušala Božju riječ. I ona je potrebita iste pouke i utjehe. I njoj svakodnevno padaju snage i teško se iz dana u dan nosi sa svim problemima i nedaćama koje je zadešavaju. Doista svatko je od nas iskusio ovakve situacije. Zato nam je i razumljivo i jasno sve što se događa. Tada kad sve padne na tvoje pleća kad nemaš razumijevanja i pomoći ma koliko bio dobroćudan i dobrohotan reagiramo onako kako se osjećamo u tom trenu. Povrijeđeno i ostavljeno. Marta se blamira pred punom dvoranom uzvanika. Uzrujana, burno reagira na sestrinu površnost i nebrigu prema njoj koja se trudi svima ugositi da bi sve bilo dobro. Okupirana dobrohotnoću udovoljavanja svima oko sebe zapostavila je sebe.

To nam danas Krist želi i posvijetiti. Danas nam se nameće problem nemira koji čovjeka otkida od najosnovnijih duhovnih i socijalnih potreba. Problem rada i zarade danas je u globalnom svijetu čovjeku digao svaku drugu mogućnost mišljenja, meditacije i molitve. Tada se život sastoji od sitnih interesa sa sitnim i okrutnim tračarijama koje nas izoliraju i još više narušavaju sklad u kolektivu u kojem radimo pa i u obitelji. Prolazimo tada situacije u kojima nas pa i najbolji prijatelji polagano izoliraju ako im ne služimo u oblicima koji su njima u interesu. Tada postaješ loš i osuđivan od okoline. Sve nam je to samo jasan pokazatelj da se nikada u potpunosti nismo u stanju osloniti na ljude. Jednini i najjači oslonac u našem životu jest Bog.

Danas se založimo za sebe. Izaberimo bolji dio poput Marije. Svakako predano i sa odgovornošću radimo na svom poslu. U ostvarivanju sebe tada ne zaboravimo da nam je ovo materijalno potrebno ali da ima nešto još važnije a to smo mi. Ako izgubimo doticaj sa nebeskim ništa nam materijalno ne koristi. Svatko od nas je danas u mogućnosti sjesti do Gospodinovih nogu i u ljubavi sebi omogućiti da Kristova blizina postane lijek života. Da njegova riječ postane melem ranama koje nosimo u svojoj svakodnevnici. Ranama koje su nas obilježile za cijeli naš život. Od rana djetinjstva do rana koje svakodnevno proživljavamo. Postanimo bliski s Kristom koji ima snage sve učiniti dobrim i blagoslovljenim. Ne tratimo svije dragocjeno vrijeme na ono što je prolazno. Na ljude koji nas ne zaslužuju. Na one koji nas iscrpljuju jer im služimo samo kao krpa s kojom su čak spremni obristi pod. Poučavajmo se Kristovom ljubavlju koja najprije svakom od nas stavlja na pamet da moramo ulagati u sebe kako bi smo bili na raspolaganju onima kojima smo poslani. Neka uvijek naš najbolji dio bude Bog i neka nas čuva i brani u sve dane našeg života. neka vam je blagoslovljen današnja nedjelja i tjedan koji je ispred vas.

don Damir Bistrić

883 total views, 3 views today

Komentar

0 Komentara

    Nema komentara!

    Trenutno nema komentara, ali vi možete biti prvi koji će ostaviti komentar za odabranu objavu.

    Postavite odgovor

    <

    *

    Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

    Hide Related Posts
    %d blogeri kao ovaj: