Čudo nad čudima: dvije godine nakon što mu je zbog gangrene odrezana noga, doživio nezamislivo!

ŠPANJOLSKA, 1640.

Čudo nad čudima u kršćanskom svijetu dokazuje da ono što je ljudima nemoguće, Bogu je itekako moguće! 

 Milagro de los milagros – čudo nad čudima jedno je od najvećih čuda kršćanskog svijeta. Naime treba ili imati nadzemaljsku vjeru da bi vjerovao u ono što se je dogodilo, ili biti umno ograničen. Ono se je dogodilo uvečer 29. ožujka 1640. godine i nije se ticalo nikoga izuzetnoga, nikakva aristokrata ili umjetnika, velikodostojnika, učenjaka, nikoga od osoba kojih se ljudska povijest sjeća s oduševljenjem. Božja se čudesnost jednako čudesno uvijek spušta do siromašnih, uživa u boravku sa siromasima: „Tko je neiskusan, neka se svrati ovamo!“ A nerazumnima govori: „Hodite, jedite od mojeg kruha i pijte vina koje sam pomiješala.“ (Izr 9, 4 – 5) Riječ „neiskusan“ dolazi od hebrejskog peti, kojom se opisuje koga naivna, mlada, bez životnog iskustva, koga je lako prevariti i zavesti, otvorena prema vanjskim sugestijama, nekritična, lakovjerna.

Naivan siromašak bez sumnje bio je i seljak Miguel Pellicer, koji je k tomu bio lišen desne noge, koja mu je odrezana zbog gangrene koja je nastala nakon što ju je zdrobio kotač. Ali jedne noći probudio se je u kući svojih roditelja u Calandi, u Aragonu, sa zdravom desnom nogom. Dvije godine ranije amputirana je, a odrezani dio bio je zakopan u zemlju kod bolnice u Zaragozi, na udaljenosti više od sto kilometara od Calande. Nakon što je postao bogalj, Miguel Juan Pellicer hodao je na štakama i prosio u blizini svetišta Gospe od Pilara. Dvije godine bio je prosjak i čovjek „bijedan“ zbog nesreće koja mu se je dogodila.


Svakodnevno je mazao batrljak uljem iz uljanica iz svetišta, moleći se radije sa zahvalom za spašen život nego vjerujući u mogućnost povratka noge. Ipak, 29. ožujka Miguel se je osjećao veoma iscrpljeno te je, odloživši protezu te štake u kuhinji, bacio se na ležaj. Čak nije mogao leći ni u svoj krevet, jer mu je vojnik koji je bio smješten u tu kuću oduzeo imovinu u vojne svrhe. Nije prošlo pola sata, kad je onamo ušla majka i osjetila ugodan miris koji se uznosio po prostoriji, a u svjetlu uljanice opazila je na svoje iznenađenje da sin ima obje noge i da su njegova stopala prekrižena jedno preko drugoga poput Isusovih na križu. Kad je zajedno s mužem probudila sina, on je najprije molio oca za oprost. Naime cijelu svoju mladost svađao se s ocem, što je dovelo do napuštanja roditeljskog doma prije tri godine. Sad je čudesno ozdravljenje bacilo svjetlo na nagomilane slojeve osjećaja, na potrebu pomirbe i mira. Miguel je nekoliko dana iznova učio hodati. Na novoj nozi pronađeni su stari ožiljci, a kad je otkopano mjesto na kojem je bila zakopana amputirana noga, pokazalo se da je pusto. Miguel Pellicer vodio je do smrti pobožan život hodočasnika, trudeći se izbjegavati ljudsku znatiželju i divljenje.

Čuda – upravo ondje gdje se bijeda ne skriva

Božje nadahnuće za činjenje čuda ne pojavljuje se ondje gdje su lakomost i oholost, pohota, borba za prestiž. Bogatstvo Krista i njegova kraljevstva prodire do našeg svijeta na onim mjestima koja govore istinu o ljudskoj izdržljivosti, a istina je siromaštvo – bijeda u duhovnome, moralnome, intelektualnome, psihičkom smislu, a na kraju i u materijalnome. Svi smo bijedni. Bijedni, jer smo nesretni, i bijedni jer nismo u stanju osigurati sebi postojanje na način koji jamči izobilje. Bijedni, jer nas drugi iskorištavaju, bijedni, jer ne možemo otići iz poduzeća koje nam smanjuje plaću, znajući da nećemo naći posao nigdje drugdje. Bijedni, jer ako se bogatimo, možda čak to čineći na račun drugih i tako se osiromašujemo moralno, također živimo u strepnji da ćemo izgubiti to što smo dodatno zaradili.

Zato se Bog objavljuje sa svim bogatstvom upravo ondje gdje se bijeda ne skriva i gdje siromaštvo dopušta vraćanje istine o izdržljivosti ljudske prirode. Objavljivanje bogatstva njegovih darova toliko je posebno da ga nazivamo čudom (lat. miraculum – čudo, što dolazi od mirari – čuditi se). Najčešće su to osobe koje proživljavaju svoje siromaštvo potpuno svjesne svojeg prepuštanja Božjoj milosti i često postaju obogaćene božanskim nadahnućem za stvaranje čuda ili spoznaju nevjerojatnu Božju brigu. U krajnjim situacijama, naprimjer, nesnosno siromaštvo, koje nikada ne pronalazi sigurnost, pronalazimo u sebi uvjerenje da je Bog prisutan u svakoj situaciji i nema takvih okolnosti iz kojih nas ne bi spasio. Čuda nemaju samo simboličnu vrijednost, ona su i činjenice. Uistinu su se događala i događaju se, jer su najbolja novina koja stupa u stari svijet. (…)

Ljudska bijeda treba Božje bogatstvo čudesnosti. Ako odbacimo masku lakomosti i prestiža, iluziju ponosa i nezasitnosti, Bog se uvijek može pokazati zapanjujuće velikodušan. Samo kada se ne bismo pretvarali da smo netko tko si može sve priuštiti, tko ne treba „milost“ ni od koga. (…)


Svjedočanstvo iz knjige „Nema više vremena” patera Augustyna Pelanowskog. Knjigu potražite na book.hr

1,116 total views, 3 views today

Facebook Comments

Admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

*

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

%d blogeri kao ovaj: