Čovječanstvo i Crkva na kušnji i pred velikim izazovom

Često se u ovom vremenu nesigurnosti i straha čuje rečenica koja je već postala krilatica: „Iza ovoga ćemo vjerojatno izaći bolji i pametniji.“ 


Što je to ovo, iza čega čovječanstvo želi postati bolje? Riječ je o pomalo zaboravljenom pojmu kušnja. Čovječanstvo i čovjek je na kušnji. Crkva, ne samo kao klerici, nego i čitava univerzalna Crkva je na kušnji.  Crkva je izvan „ normalnog“ djelokruga djelovanja. Ne funkcioniraju vitalna djelovanja. Sudjelovanje puka u slavljima svetih misa, sprovodi su pomalo tajno, bez mnogo ljudi. Ne sklapaju se brakovi, ne dijeli se Prva sveta Pričest, Krizma, pa čak ni bolesničko pomazanje, osim u teškoj smrtnoj pogibelji. Strahoviti šok za vjernički puk, a isto tako za biskupe i svećenike. Zajednice koje su živjele od Euharistije, komunikacije, i obreda, kao da su nestale. Govori se i upozorava na život vjere u „kućnoj Crkvi“. Sa svjetske scene su nestali i odgođeni svi sportski i kulturni događaji. Čovjek je sam u toj neaktivnosti društvenih okupljanja. On je zapravo na kušnji.

Kušnja

Čovjek stvoren na sliku i priliku Božju prolazi sam kroz pustinju kušnje poput Ivana Krstitelja i Isusa. Okrenut je duhovno sebi, svom duhovnom JA, gdje može preispitivati sebe, svoju vjeru, svoju čovječnost, sva događanja oko sebe. Zlato se kuša u vatri. Bog je dopustio kušnje svim velikim ljudima iz Biblije, a iza toga stvaranjem Crkve prokušavao je svece Katoličke crkve. Nakon dobro svladane kušnje sa svim opasnostima po osobnu duhovnost čovjeka, Bog će reći: „ Bravo prokušani prijatelju. Ostao si na pravom putu, kušnja te ojačala duhom i postao si jači, meni bliži.“ To će biti „ certifikat valjanosti“ za vjernog i dobrog slugu i za zajedništvo s Bogom i braćom ljudima. Svaka kušnja je dio pravog puta u nešto bolje. A to bolje ne pada kao starozavjetna mana s neba. Po kušnjama trebam postati duhovno kvalitetnija osoba. U svoj život trebam vratiti prave vrijednosti. Kušnja je izazov, provjera sposobnosti, dosljednosti stava i dobrog, ustaljenog ponašanja. Zato je izuzetno glupo pisati, čitati tekstove u kojima piše da su papa, kardinali, biskupi i sav kler kao Juda izdali Isusa. Nije riječ o izdaji, nego o muci i kušnji za čitavu Crkvu kako Boga svjedočiti u vremenu opasnih pogibelji. Samo naivne i nezrele osobe mogu tražiti izlaganje smrtonosnom virusu crkvenu hijerarhiju i vjernike sveopće Crkve. II. Vatikanski koncil je poručio da Crkva treba znati čitati „ znakove vremena“ A znak ovog vremena je: „ Čovječe, imao si sakramente Crkve, javnu Euharistiju, uvjete za normalan vjernički život. Sada to još uvijek nemaš. Iskoristi tu kušnju. Dolazi i vrijeme slavljenja svetih misa. Duhovno ojačaj sebe, učvrsti svoju vjeru. Ne proklinji Boga. Ne pitaj predugo zašto. Trgni se duhovno. Imao si otvorene crkve, a ti si prolazio pokraj njih. Gutao si suludo kupovao sve i svašta ( konzumerizam ), stalno trčao, užurbano živio. Takav način života ti je oteo prave duhovne vrednote. Pogledaj gdje si, kakav si. Razarale su ti obitelj razne ideologije: globalizam, rodna ideologija. Sada si još uvijek kao u zatvoru. „ Ostani doma.“ Živiš u svijetu tobože „ otvorenog“,  ali izuzetno iskvarenog društva, izopačenosti medija, bogova podzemlja, vladara iz sjene. Postani bolji. Razmisli zašto si prolazio pokraj crkve.  Htio si biti Bog, stati na njegovo mjesto. Mislio si da možeš sve, da ti je nebo samo granica. A sada ti treba propusnica da posjetiš stare i bolesne roditelje. Živiš u strahu od zaraze. Dosta je. Odluči se.“ Imali smo darove Božje. Mogućnost za sakramentalni život. Bog ih je darivao, ali ih može i uskratiti preko patološki bolesnih vladara iz sjene koji služe Sotoni. Zašto? Zato da preispitamo njihovu vrijednost i koliko on oni znače. Uskrs bez zajedničke mise i pjevanja lijepih hrvatskih uskrsnih pjesama, nije katastrofa, već izazov, poziv.

Job i njegova kušnja

Starozavjetna knjiga o Jobu je kako kažu bibličari jedna od najtežih knjiga za razumijevanje. Opisuje Jobov život od trenutka kada ga je Jahve prepustio da ga kuša Sotona. Na kraju silnih borbi sa zlim silama Job pokazuje poniznost i ništavnost pred Bogom. Job se nije dao smesti u životnim teškoćama. Prijatelji su mu bili loši savjetnici. Naposljetku zbog velike odanosti, Bog mu daruje mnogostruko više od onog što je imao. Job je postao sinonim za patnju. Osobito za ljude koji trpe zbog nepravde. On pokazuje kako je ponekad jako bolan put da bi se ostvarila Božja volja. Priča o Jobu je postala klasična priča i ilustracija vjerovanja u pravedni svijet. Važna je ustrajnost i postojanost u dobru i povezanost s Bogom. Lik biblijskog Joba se često pojavljivao u različitim književnim djelima. Job na kraju patnje i pokore priznaje poklonstvenim padanjem nice na zemlju: „ Go iziđoh iz krila majčina, go ću se onamo i vratiti.“ Rješenje kušnje je u poniznom molitvenom stavu pred Bogom. Priznavanje Ljudske krhkosti i nevrijednost materijalnih dobara.

„Dođe glasnik k Jobu i reče: “Tvoji su volovi orali a magarice pokraj njih pasle, kad iznenada Sabejci navališe na njih i oteše ih, pobivši momke oštrim mačem. Jedini ja utekoh da ti ovo javim.   Dok je on još to govorio, dođe drugi i reče: “Oganj Božji udari s neba, spali tvoje ovce i pastire te ih proždrije. Jedini ja utekoh da ti javim. Dok je još govorio, dođe treći i reče: “Kaldejci navališe sa tri čete na tvoje deve i oteše ih, pobivši momke oštrim mačem. Jedini ja utekoh da ti javim. Dok je ovaj još govorio, dođe četvrti i reče: “Tvoji su sinovi i kćeri jeli i pili vino u kući najstarijeg brata.         I gle, vjetar se silan diže iz pustinje, udari na sva četiri ugla kuće, obori je na djecu te ona zaglaviše. Jedini ja utekoh da ti javim. Tad ustade Job, razdrije haljinu na sebi, obrija glavu pa ničice pade na zemlju, pokloni se i reče: “Go iziđoh iz krila majčina, go ću se onamo i vratiti. Jahve dao, Jahve oduzeo! Blagoslovljeno ime Jahvino! Uza sve to, nije sagriješio Job niti je kakvu ludost protiv Boga izustio.“ ( Job 1, 14. – 22. )

Izazov za Crkvu i svijet

„ Ovo nije vrijeme egoizama, jer izazov s kojim smo suočeni svima nam je zajednički i ne razlikuje jedne od drugih. Među brojnim područjima svijeta zahvaćenima koronavirusom, posebno mi je u misli Europa. Nakon Drugoga svjetskog rata ovaj se ljubljeni kontinent uspio podići iz pepela zahvaljujući konkretnom duhu solidarnosti koji mu je omogućio nadići suparništva iz prošlosti. Zato je prijeko potrebno kao nikada do sada, posebno u današnjim okolnostima, da ta suparništva ne uhvate maha, već da se svi prepoznaju dijelom jedne obitelji i međusobno se podupiru. Europska unija danas je suočena s epohalnim izazovom, o kojem će ovisiti ne samo njena budućnost, nego i budućnost čitavoga svijeta. Neka se ne propusti priliku dati još jedan dokaz solidarnosti, pribjegavajući također inovativnim rješenjima. Alternativa je samo egoizam partikularnih interesa i napast povratka u prošlost, što za sobom povlači opasnost da se stavi na ozbiljnu kušnju miran suživot i razvoj budućih naraštaja.“

Isječak iz nagovora pape Franje na Uskrs 2020. god. „ Urbi et Orbi“

Papa Franjo poziva na solidarnost a Henry Kissinger najavljuje propast mnogih institucija

Solidarnost je uvijek spajala ljude, a egoistični. partikularni interesi su razdvajali ljude i narode. Teško će se ostvarivati solidarnost među europskim narodima, jer je u međuvremenu i već prije Covid–a 19. bilo onih koji su potiho razarali jedinstvo i slogu među narodima. Koronavirus je čini mi se udaljio Talijane i Španjolce od Europske unije. Skidanje zastava EU u Italiji za vrijeme pandemije nije dobar znak za opstojnost takve europske unije naroda. Ako je narod razočaran, teško je vratiti povjerenje u institucije. Čini se da je Kina nakon izlaska iz stanja pandemije više pomagala zemljama EU, nego li sama EU, iako je ta pomoć i pokušaj umanjivanja odgovornosti za prikrivanje izbijanja epidemije. Narušena je slika otvorenog društva, pa će vjerojatno na udaru vlasti biti „ Otvoreno društvo. „Kada se završi pandemija Covid – 19, institucije mnogih zemalja će propasti. Je li ta presuda objektivno pravedna, to je nebitno. Realnost je da, nakon koronavirusa, svijet nikad neće biti isti.“ ( Henry Kissinger ) Na novoj politici EU je sigurno velika obaveza i izazov kako poručuje papa Franjo. Hoće li se izazovi ostvariti u pravcu solidarnosti među narodima, ili će se članice EU još više udaljavati, pokazati će vrijeme. Mogu li agnostici, ateisti i vjernici iz ovih kušnji izaći bolji, duhovno pročišćeni, veliko je pitanje. Još uvijek ima dovoljno vremena za ispit savjesti svakoga od nas ponaosob. Ja jesam ili nisam dosljedan duhovnim vrednotama? Na meni osobno je hoću li biti motivator u kušnji, ili kao Jobovi prijatelji Jobu nositelji konfuzije i nagovaranja da Jahvi okrene leđa. Živi bili, pa vidjeli, tko će biti Job, a tko konfuzni neprijatelj kušnje iz koje treba izaći jači i bolji.

vlč. Vladimir Trkmić    

 624 total views,  4 views today

Komentar

0 Komentara

    Nema komentara!

    Trenutno nema komentara, ali vi možete biti prvi koji će ostaviti komentar za odabranu objavu.

    Postavite odgovor

    Your email address will not be published. Required fields are marked *

    *

    Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.