Duhovnost

Bog je poslao svoga sina Isusa u ovaj zli svijet da nas spasi.


Svijet je zbog svoga grijeha srljao u propast. Bog je ljubio svijet i odlučio poslati svoga Sina da umre za nas. Isus je umro kako bismo mi mogli upoznati Boga, hodati s Njim, i biti vječno uz Njegu. 

Kada čujemo ovu Radosnu vijest i povjeravamo u nju, primamo vječni život. Nećemo propasti, već ćemo živjeti s Bogom.

Bog šalje svoga Sina u svijet koji je zaslužio ne ljubav, nego Božji gnjev i srdžbu. Svijet je u Ivanovu poimanju izgubljeno čovječanstvo koje se grijehom udaljilo od Boga. Bog je odlučio spasiti svijet i zato šalje najdragocjenije što ima: Svoga Sina. To je čudo Božje ljubavi, to je čudo Novoga zavjeta”, piše fra Tomislav Pervan.

Hercegovački franjevac fra Tomislav Pervan osvrnuo se na evanđelje dana, u srijedu 27. travnja u kojem slušamo o neizmjernoj Božjoj ljubavi prema čovjeku koju nam je Bog pokazao poslavši nam svoga jedinorođenoga sina da se po njemu spasimo i zadobijemo vječni život. U nastavku prenosimo promišljanje fra Tomislava Pervana koje je objavljeno na portalu Radio Mir Međugorje.

Što imamo od Boga? Što nam daje Bog? Prijašnji su naraštaji znali odgovor naizust: Vječni život! – A potom su u novije doba teolozi prešli s govora o vječnim na govor o zemaljskim vrijednostima i stvarima, kao da im bijaše dosta tješenja vječnim životom. Tražili su puni život ovdje i sada. Puninu života. U ovozemaljskim kategorijama. Čisti promašaj.

Treba iskusiti i živjeti život prije smrti. Međutim, kad dobro promislimo i sagledamo, možemo reći da nam je Bog najprije dao samoga sebe, dao nam sve u svome Sinu. Bog je poslao Sina u svijet. Tek nam je Božji Sin omogućio puninu života, puni život, u pravome smislu riječi. Isus je ta Božja punina i slava među nama.

Uzmemo li Ivanovo Evanđelje u njegovoj cjelovitosti – uključujući i Isusova znamenja i uskrsnuće – tada je ono jedan veliki smjerokaz prema Isusu: Ono, odnosno Isus nas uvodi u vjeru, u zbiljnost Boga.

SIN JE PONAJPRIJE DAR, A ONDA I PUT, ISTINA, ŽIVOT, SVJETLO, USKRSNUĆE ILI PAK KRUH ŽIVOTA, DOBRI PASTIR, TRS.

Isus je dokaz Božje opstojnosti, on je dokaz za vjerovanje u Boga. Dakako, i Bog ulazi u veliki ‘rizik’ šaljući nam svoga Sina. Sin je ponajprije dar, a onda i put, istina, život, svjetlo, uskrsnuće ili pak kruh života, Dobri pastir, trs. Bog nam daje Sina bezuvjetno. Šalje ga u svijet bezuvjetno. To govori Isus Nikodemu. S vjerom je kao kad čovjek jede kruh ili pije iz kaleža.

Isus – Sin – milost i istina u osobi

Upravo ta riječ ‘dar’ najbolji je tumač riječi ‘milost’ iz Ivanova Proslova. Milost nije neka stvar, nego je Isus – Sin – milost i istina u osobi. Mojsije je dao Zakon, i Zakon se dade odvojiti od Mojsija, dok je s Isusom posve drukčije. On je neodvojiv od milosti i istine, svoje riječi. U tome smislu Isus može reći kako je došlo danas spasenje kući ovoj (usp. Lk 19,9) ili pak u odnosu na Nikodema, u ovoj noći njemu je zasjalo nebesko svjetlo, obasjala ga vječna svjetlost iz Isusova lika. Čovjek postaje dionikom spasenja ako se otvori Isusu. Darovatelj i dar su jedno! Nema razlike između tih zbiljnosti.

Čuli smo jedan od temeljnih i stožernih odsječaka iz cjelokupnoga Novoga zavjeta, sveukupne povijesti spasenja. Bog je ljubio svijet i šalje iz ljubavi svoga Sina da spasi svijet, a ne upropasti ili osudi. Isus je ona razdjelnica, onaj kamen spoticanja, onaj znak osporavani na kome se duhovi dijele. Pripadnost ili nepripadnost, vjerovanje ili nevjerovanje u Isusa nosi sa sobom spas ili propast.

Bog je odlučio spasiti svijet i zato šalje najdragocjenije što ima: Svoga Sina.

Evanđelist Ivan ne govori ovdje o ‘ljubljenom Sinu’, kako se to inače zbiva u Novom zavjetu. Ovdje je riječ o ‘ljubljenom svijetu’. Bog ljubi svijet. Bog ima ljubavi za svijet. To u najmanju ruku znači kako su Božji adresati svi ljudi, svaki čovjek. Rana je Crkva to izrazila u uskrsnom hvalospjevu Exultet: “Da roba otkupiš, Sina si predao!”

Bog šalje svoga Sina u svijet koji je zaslužio ne ljubav, nego Božji gnjev i srdžbu. Svijet je u Ivanovu poimanju izgubljeno čovječanstvo koje se grijehom udaljilo od Boga. Bog je odlučio spasiti svijet i zato šalje najdragocjenije što ima: Svoga Sina. To je čudo Božje ljubavi, to je čudo Novoga zavjeta.

Bog je ljubav!

Premda Stari zavjet često govori kako čovjek treba ljubiti Boga i kako Bog ljubi čovjeka, svoje stvorenje, ipak nigdje ne ćemo pronaći izričaj: Bog je ljubav! – što je temeljna poruka Novoga zavjeta, onaj tajanstveni ‘code’ upisan u njegovo, Božje biće. Zašto? Jer u svijetu još uvijek nema onoga što je Ivan tako divno izrazio, navodeći Isusove riječi: ‘Bog je tako ljubio svijet da je darovao svijetu svoga Sina.’

Taj konačni dokaz, ta kruna Božje objave, još se nije bila očitovala ni zbila u Starome zavjetu. Sin još nije bio došao u ovaj svijet. U Starome zavjetu imamo ljubav, ali nema riječi o onoj božanskoj ljubavi koja nadilazi svaku ljudsku spoznaju i misao te koja ide do kraja, koja ide do ludila križa. Bog je do ludila križa ljubio svijet. To je iskustvo jednoga Pavla, to je iskustvo svih velikih mistika u povijesti kršćanstva.

Bog uzima u svoje ruke stvari i izbija argumente svim prigovorima, gdje bi bilo njegovo mjesto u ovome svijetu. Bog jest u svijetu u svome Sinu koga je izručio smrti na križu. Bog je unišao u zli svijet i Isus je znak našega Boga u svijetu. Do te se mjere ovaj Bog brine za svijet da svijetu izručuje ono što ima najdragocjenije, svoga Sina.

Susrećemo se ovdje ne s nemoćnim Bogom, ne s patničkim ili neshvaćenim, ne ni s nekim svemogućim Bogom, nego s Bogom koji je ljubav, koji je zaljubljenik u svijet, i koji tomu svijetu daje Sina. Ulazi u rizik sa svijetom. Inače u religijama a i u Bibliji imamo često izričaj kako ljudi trebaju ljubiti Boga ili bi ga trebali ljubiti, bez granica, kao ona žena koja je pomazala Isusu noge.

Ali ovdje Bog ljubi svijet, čovjeka, neizmjerno, i upravo je ta ljubav ona Božja tajna. Naša kršćanska egzistencija može se sastojati samo u tome da cijeli život promatramo i da se divimo toj ljubavi kojoj nigdje ne ćemo pronaći nikakve usporedbe.

Ljubavlju nam Bog daje udjela u samome sebi. Ta ljubav ostaje i traje. Ljubav je neuništiva, a bit je ljubavi da se daje, razdaje.

Odnos našega Boga prema svijetu naziva se ‘ljubavlju’. Cilj joj je da čovjek ima udjela u samome Božjem životu, ‘vječnom životu’. Oprjeka životu jest smrt. Biti mrtav znači biti bezimen, nemati udjela u Božjem životu. Smrt je pobijeđena u ljubavi, stvarateljskoj Božjoj ljubavi, a čovjek nije poput jednodnevne muhe koja jest i doskora je nema. Ljubavlju nam Bog daje udjela u samome sebi. Ta ljubav ostaje i traje. Ljubav je neuništiva, a bit je ljubavi da se daje, razdaje. Prihvatimo je u Isusovoj osobi.


Izvor: Radio Mir Međugorje.

(Visited 62 times, 2 visits today)

Povezani članci

Učitavam....

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da je to vama u redu, ali možete odustati ako želite. U redu Pročitaj više

Također pročitajte
U današnjem svijetu vrlo lako možemo postati nervozni, preplašeni, želeći…