A Isus je šutio…

S MARICOM STANKOVIĆ KROZ VELIKI TJEDAN (3)

Najprije pred glavarima svećeničkim i velikim svećenikom Kajfom kad su pristupili pred njih lažni svjedoci. “Najposlije dođoše dva lažna svjedoka i rekoše: ‘Ovaj reče: Mogu razvaliti hram Božji i za tri ga dana opet sagraditi.’ I ustade veliki svećenik i reče mu: ‘Zar ništa ne odgovaraš, što ovi za tebe svjedoče?’A Isus je šutio” (Mt 26, 60-22).

I drugi put: “A Isus stade pred upraviteljem i zapita ga upravitelj: ‘Ti li si kralj židovski?’ Reče mu Isus: ‘Ti kažeš.’ I kad su ga tužili glavari svećenički i starješine, ništa ne odgovori. Tada mu reče Pilat: ‘Ne čuješ li, što sve protiv tebe svjedoče?’ I ne odgovori mu ni na jednu riječ, te se upravitelj vrlo divio” (Mt 27, 11-14).

Tako su zabilježili evanđelisti Matej i Marko.

A Luka je zabilježio i ovu zgodu: “Doznavši (Pilat) da je podanik Herodov, posla ga k Herodu, koji je također bio onih dana u Jeruzalemu. A Herod vidjevši Isusa vrlo se obradova, jer ga je odavno želio vidjeti, jer je mnogo čuo za njega i nadao se da će vidjeti od njega kakvo čudo. I pitao je za mnoge stvari. Ali on mu ništa ne odgovori” (Lk 23, 7-9).

Zašto ističemo toliko Spasiteljevu šutnju u danima muke kad je čitav njegov tridesetgodišnji život bio zapravo šutnja…

A i kasnije, kroz tri godine svoga javnog života, koliko se puta povukao u tišinu, u osamu, u šutnju, da se sabere, da moli, da se posavjetuje s Ocem, da se pripravi na novo apostolsko djelo, da se ukloni od puka koji ga je htio proglasiti kraljem.

Pa ipak, njegova šutnja u danima muke imala je posebno značenje. Sigurno je šutio i zato, da ne umanji kalež svojih muka i da ga nijedna gorčina ne mimoiđe. Jer on je htio da kalež, koji mu je Otac dao, popije u potpunosti, u punini.

Ali ipak je vrlo karakteristično i u kojim okolnostima je šutio, pred kime je šutio. Pred glavarima svećeničkim i Kajfom; pred lažnim izvještajima kojima su ga pred Pilatom obasuli glavari svećenički i starješine; pred Herodom.

Spasitelj je tijekom svoga trogodišnjeg djelovanja razgovarao sa svima.

S gubavcima i grešnicima.

S trgovcima i ribarima.

Sa ženom Samaritankom i preljubnicom.

S majkom sinova Zebedejevih i s udovicom iz Naima.

S poniznim stotnikom i s prijateljem Lazarom.

Govorio je s Petrom malo prije nevjere.

Čak i s Judom u času izdajstva.

I s Pilatom iako je znao da će ga baš on osuditi na smrt.

Ali nije htio da govori s onima, koji su bili lašci i sluge lažaca, ni s Herodom koji ga je primio sa znatiželjom i koji je htio da učini pred njim koje od svojih čudesa.

Pred njima se zatvorio sasvim. Zašutio sasvim.

Nije ih smatrao vrijednima, da čuju ijednu njegovu riječ.

Ni da osjete boju njegova glasa. Nikakvo razjašnjenje nije htio da im dade.

Nije ih smatrao dostojnima da im otkrije svoje gledište. Ni da ih upozna sa svojom istinom.

Koliko je moralo biti bezdno zala u tih duša, kad je sam Sin Božji, koji je ljude tako nježno ljubio, za njima tragao, za njima išao, radi njih s neba sišao, radi njih muku i smrt podnio, kraj ovih šutio, potpuno šutio.

Evo zala koja kao da ni Bog ne može ispraviti. Koja su tako mrska i teška da se ni Bog u svome milosrđu ne može nadvinuti nad njih.

Nečovječna himba, teška laž, nevjera, ne iz slabosti kao Petrova, već iz pokvarenosti; izdaja koja ima nešto sotonskoga u sebi.

Mi bismo to danas kvalificirali kao grijehe protiv Duha Svetoga.

Jer ti su ljudi previše Spasitelja poznavali, ili su ga bar mogli upoznati, jer su previše od njega primili, jer su mu previše blizu bili, a da ne bi znali tko je on.

I zato je to bio prezir Duha Svetoga koji je radio u njihovim dušama, a oni su ga svojim mrakom i mržnjom izbacili.

Ali još je jedan razlog zbog kojeg je Spasitelj šutio. Da dade naknadu za nas.

Za naš govor. Za naše blebetanje. Za slabosti našega jezika. Za naš ogovor i klevetu. Za naše prazne razgovore.

Za razgovore, kojima razgrađujemo sebe i druge. Po kojima gubimo nutarnju sabranost, a više ili manje sablažnjujemo bližnjega.

Koliko je takvih razgovora bilo u našim katoličkim krugovima. Među inače dobrim ljudima. Pa i u svećeničkim i redovničkim krugovima. Među dušama koje su mu na poseban način posvećene.

Držim, da se ni u kojim drugim krugovima toliko u tom pravcu ne griješi, koliko baš u katoličkim. Da nigdje ljudi toliko ne istražuju duše bližnjega i ne iznose na svjetlo ono što nije trebalo ni vidjeti, kao kod nas. Da nigdje s tako malo savjesti i poštovanja ne čeprkaju po tuđim tajnama i ne govore o tom, kao kod nas. Da nigdje nema tako ispraznog blebetanja i kojekakvih sitničavosti, kao kod nas.

Upravo kod nas, koji bismo morali biti tako široki, velikodušni, jaki, puni ljubavi i samilosti za čovjeka i sve ono što je u njemu.

A to se ne može zamisliti bez one slobode govora, koja se zapravo sastoji u tom da budemo gospodari svoga jezika.

Bez neke duhovne otmjenosti u govoru, koja će dobro razmisliti, prije nego će nešto izreći.

Bez nježne osjetljivosti prema bližnjemu i njegovoj časti…

Ali pustimo sada to, iako bi se o tome dalo još mnogo govoriti. Ima još nešto što moramo zapaziti kad promatramo Spasiteljevu šutnju.

A to je da on mnogo puta šuti i danas.

U čovječanstvu, ali i u pojedincima.

U svjetskim zbivanjima, ali i u sitnim, a opet tako značajnim pokretima duša pojedinaca.

Koliko toga ima u povijesti duša!

I tu se znade Spasitelj sasvim sakriti.

Ili ako se nije sakrio, stoji ukočen i nijem.

Bez riječi!

Ni glas se njegov ne čuje!

Nema ni njegovih pohvala ni ukora! Ni pobuda, ni savjeta!

Nikakve jasnoće njegove niti u načelima, niti u radu.

Nikakve prijateljske blizine njegove.

On mramorkom šuti.

Ne odgovara ni na molitve.

Ni na vapaje.

Ni na suze.

Kadgod on to čini da dušu iskuša. Da ispita jakost njezine ljubavi. I snagu njezine vjernosti.

Kadgod je to samo čišćenje njegovo, pripravljanje na nešto veće što će toj duši iza šutnje i mraka dati.

Sad je pušta u bijedi i nemoći, da joj jače svjetlo zasine.

Pušta je u suhoći i nekoj nutarnjoj nevoljkosti, da joj veću svoju blizinu pokaže.

Ali kadgod zašuti Gospodin i zato, jer je uvrijeđen. A ipak ta duša nije učinila nikakve teške i nemile stvari. Nije sudjelovala u lažnim svjedočanstvima ni prema Bogu, ni prema bližnjemu…

A Spasitelj je ipak uvrijeđen. I šuti. Šuti, iako je sama pažnja i sama vjernost. Samo praštanje i samo milosrđe.

Zašto? Jer duša nije odgovorila onim milostima koje joj je dao. Onom pozivu koji je u svoj jasnoći čula. Jest, vidjela ga je, čula je njegov glas, upoznala je njegovu volju, ali – dogodilo joj se ono, što i bogatom mladiću iz Evanđelja — trebala se odreći još jedne sitnice, trebala se odlijepiti od koje možda sasvim malene stvari, trebala je slomiti koju svoju zaostalu sebičnost … trebala je sve to – a nije učinila – i Spasitelj je ušutio – sakrio se.

I sad se čovjek gubi u mraku, u jecajima.

Sav je iznutra satrt, slomljen, ranjen.

Ali Spasitelj šuti. Dokle? To je njegova stvar, ali svakako je teško kad duša sama ovako prisili Spasitelja na šutnju.

Da li se to dogodilo kadgod u našem životu?

Sigurno jest. A možda i danas.

I zato pred Kristom, koji je u nijemoj šutnji, molimo:

Gospodine, mi razumijemo tvoju šutnju.

Šutnju kojom se napunio kalež tvojih boli.

Šutnju kao naknadu Ocu za našu brbljavost, za grijehe i pogreške koje smo počinili.

Ali iznutra, u duši našoj, nemoj šutjeti! Nemoj, jer takva tvoja šutnja je teška i mračna. Duša je u njoj sva slomljena i izjedena, sva poništena i uništena.

Bez glasa, jer ne čuje tvoga glasa.

Bez kompasa, jer ti si njezin kormilar.

Ona luta, potepa se, pada, propada.

Nemoj šutjeti unutra, u duši mojoj, već govori: Sluga te tvoj čuje. Psalmist je vapio:

Otvori usne moje, da naviještam slavu tvoju. A ja ću promijeniti riječi njegove: Otvori usne svoje, da živi duša moja.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Marice Stanković Sudionici muke Kristove. Dopuštenje nositelja prava (Suradnice Krista Kralja) za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi pročitajte na linku!


Molitva za zagovor službenici Božjoj Marici Stanković:

Dobri naš Oče! Ti si svoju službenicu Maricu Stanković obdario milošću da sve sile svoga uma i srca stavi stavi u službu tvoga kraljevstva. U iskrenoj vjernosti Bogu i Crkvi, ona je zauzetim radom pomogla ljudima, osobito mladima, otkrivati Isusa Krista. Nevino osuđena, prihvatila je godine patnje. Molimo te, ražari u nama oganj Duha Svetoga da poput tvoje službenice hrabro i nesebično radimo za tvoje kraljevstvo. Po njezinu zagovoru molim te za posebnu milost… Oče naš…

Tko po zagovoru Službenice Božje u duhovnim ili tjelesnim potrebama zadobije koju milost, pozvan je javiti se postulaturi za njezino proglašenje blaženom: Postulatura službenice Božje Marice Stanković, Česmičkoga 1, 10000 Zagreb. Postulator: o. Vinko Mamić OCD

 

Izvor: Bitno.net

1,253 total views, 2 views today

Facebook Comments

Admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

*

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

%d blogeri kao ovaj: