6. svibnja – sveti Dominik Savio

Etimologija: Dominicus = posvećen Gospodinu ( lat.)


Dominik Savio, rođen je 2. travnja 1842. godine u Svetom Ivanu, seocu pokraj Riva di Chieri, na granici torinske biskupije. Drugi sin od desetoro braće, od oca Carla, kovača po zanimanju, i majke Brigide Gaiato, krojačice. Mali Dominik je kršten u crkvi Uznesenja u Rivi istog dana. Krajem 1843. obitelj se seli u Murialdo, seoce pokraj Castelnuova d”Asti, danas Castelnuovo don Bosco. Ovdje, godine 1848. Donimik pohađa osnovnu školu, a 18. travnja 1849. god.  u župnoj crkvi  prima Prvu svetu Pričest. Upravo tada u dobi od tek sedam godina zacrtao je svoj životni put koji je sažeo u četiri točke:

  1. Ispovijedat ću se vrlo često i primati svetu pričest kad god mi to ispovjednik dopusti.
  2. Želim svetkovati blagdane
  3. Moji će prijatelji biti Isus i Marija
  4. Umrijeti, ali ne sagriješiti.

U veljači 1853. god. Savijevi se sele u Mondonio, selo pokraj Castelnuova. Kao dvanaestogodišnjak susreće don Boska kod Becchija. Svetac odgajatelj ostao je zbunjen ovim dječakom: Prepoznao sam u njemu dušu oblikovanu prema Duhu Gospodina i ostao ne manje zapanjen djelom koje Božja ruka čini već u tako ranoj dobi

Jednom ga don Bosko ispita i na kraju propitivanja Dominik je pitao: Što mislite o meni? – Mislim ‑ dobar si materijal – odgovorio je don Bosko s velikim osmjehom. Pa, reče Dominik, Vi budite dobar krojač, i ako je materijal dobar, uzmite me i učinite od mene dobro novo odijelo za našeg Gospodina! Bio je sav obuzet mišlju kako mora postati svetac. I od tada pa sve do svoje smrti bio je primjeran u svemu. Isticao se izvanrednom pobožnošću, koju je pratila duhovna radost, žar za spasenjem njegovih prijatelja te izvanredni karizmatički darovi. Dominik Savio imao je blagu, prijaznu, umiljatu i uvijek vedro raspoloženu narav. Zato je bio ugodan u društvu i razgovoru. Uvijek spreman pomoći kolegama na razne načine: podučavajući vjeronauk, dvoreći bolesnike, smirujući zavađene.

Jednom za vrijeme hladnih zimskih mjeseci, dvojica su dječaka napunila školsku peć snijegom i đubretom. Kada se učitelj vratio ta su dvojica optužila Dominika da je to učinio. Dok je bio kažnjavan pred razredom, Dominik nije rekao tko su pravi krivci. Kad je istina kasnije otkrivena, pitali su Dominika zašto nije rekao da je nevin. Rekao je: nasljedovao sam našeg Gospodina koji je šutio dok su ga optuživali i razapinjali.

Drugi put je zaustavio zastrašujuću tuču dvojice bijesnih dječaka koji su jedan na drugog bacali kamenje. Držeći malo raspelo između njih, rekao je: Prije nego što se nastavite tući, pogledajte na raspelo i recite: Isus Krist je bio nevin i umro je opraštajući svojim ubojicama. Ja sam grješnik, i namjeravam ga ponovno povrijediti ne opraštajući mojim neprijateljima. – Onda možete nastaviti, ali bacite prvi kamen na mene!

Kad je papa Pio IX., 8. prosinca 1854. g. proglasio dogmu o Bezgrješnom Začeću, u predvečerje toga dana, nakon završenih obreda u crkvi, Dominik je po savjetu ispovjednika pošao pred Gospin oltar, obnovio svoje odluke što ih je učinio na dan Prve svete Pričesti, a zatim rekao: Marijo, darujem ti svoje srce, učini neka uvijek bude tvoje i Isusovo, vi uvijek budite moji prijatelji i dajte da prije umrem nego upadnem u nesreću samo jednog jedinog grijeha! Uzevši tako Mariju kao potporu svoje pobožnosti, njegovo je vladanje bilo tako pobudno i krijeposno, to nikad ne možemo zaboraviti.

Dvije godine kasnije utemeljio je sa skupinom prijatelja Družbu Bezgrješne Djevice Marije. Učlanjeni u družbi se obvezuju: živjet će punim kršćanskim životom i pomagati svima kako bi postali bolji. Ljubav prema Isusu, Djevici Mariji, čistoća srca, zadnja je čežnja za usvajanje duša te od tog časa postaje glavni cilj njegovog života.

Jednog dana Don Boskova mama Margherita koja je došla  u Torino pomoći sinu reče: Tu u tvojoj kući imaš mnogo dobrih mladića, ali nitko ne nadmašuje Dominika po ljepoti duše. Uvijek ostaje u crkvi kad svi drugi odu, uvijek je udubljen u molitvi. Svaki školski odmor koristi za posjet Svetotajstva. On je u crkvi kao anđeo na nebu.

Ljeti 1856. g. izbija kolera. Bolest u ono vrijeme neizlječiva. Obitelji još zdrave, zatvaraju se u kućama izbjegavajući svaki dodir. Pogođeni bolešću, mnogi umiru sami i napušteni. Da bi pružio pomoć, Don Bosko skuplja svojih petsto dječaka pozivajući najhrabrije nek izađu s njim. Starija djeca, njih oko 44, odmah su se ponudili kao dragovoljci. Među njima u prvom redu bio je Dominik Savio. Obolivši i on, morao se vratiti kući u Mondonio, gdje 9. ožujka, 1857. umire na rukama roditelja. Tješio je majku ovim rječima: Mama, ne plači, ja odlazim u raj. Iznenada, njegovo lice se ozarilo osmjehom prepunim velike sreće i veselja. Vidim predivne stvari! uzviknuo je. Više nije progovorio – otišao je u nebo.

Papa Pio XI. opisao ga je ovako: Mali, ali velik div duha! Proglašen je herojem kršćanskih krjeposti 9. srpnja 1934. god. Papa Pio XII. proglasi ga je blaženim 5. ožujka 1950. godine. Nakon priznanja dva druga čudesna događaja njegovim posredovanjem, proglašen je svecem 12. lipnja 1954. Domink Savio, ne još petnaestogodišnjak postaje najmlađim katoličkim svecem nemučenikom. Njegovi posmrtni ostaci su položeni u novom relikvijariju napravljenom prilikom pedesetgodišnjice proglašenja njegove svetosti u Torinskoj bazilici Marije Pomoćnice. Bogoslužni spomen na sveca za Salezijansku obitelj i Pijemonteških biskupija je 6. svibnja zbog toga što godišnjica smrti pada u korizmi.


Zaštitnik je dječjih zborova (Pueri cantores), ministranata i trudnica

1,548 total views, 3 views today

Komentar

0 Komentara

    Nema komentara!

    Trenutno nema komentara, ali vi možete biti prvi koji će ostaviti komentar za odabranu objavu.

    Postavite odgovor

    <

    *

    Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

    Hide Related Posts
    %d blogeri kao ovaj: