14. travnja Cvjetnica – blagdan ukorijenjen u hrvatskom narodu kroz čitavu povijest!

Cvjetnica spada u blagdane koji su jako ukorijenjeni u našem narodu kroz čitavu njegovu povijest. Blagoslov palminih i maslinovih grančica, procesija s grančicama: sve je to  u mnogim mjestima i danas živa tradicija.


Ipak, je li Cvjetnica više od starog folklora? Je li ona poruka za danas? Pogledajmo!

Hodočasnici koji su dolazili iz Galileje, približavali su se Jeruzalemu s istoka, preko Maslinskog brda. Kada bi po prvi put ugledali Sveti grad i njegov veličanstveni Hram, nastalo bi sveopće klicanje: bili su na cilju hodočašća. Stoga u jednom hodočasničkom psalmu čitamo: “Obradovah se kad mi rekoše: Hajdemo u dom Jahvin! Eto noge nam već stoje na vratima tvojim Jeruzaleme!” (Ps 122)

Pogled na Jeruzalem ispunjao ih je to većom radošću nego su bile velike muke i napori hodočašća. Kod jednog prijašnjeg Isusova dolaska, kad je bacio pogled na Jeruzalem, on nije klicao nego je plakao. Znao je unaprijed što će se dogoditi s voljenim Svetim gradom.

Možda smo i mi više puta pomislili: što će biti s nama, s našom domovinom, s našim gradovima? Što će nas snaći? Imamo li razloga za radost ili za brigu? Žalost ili klicanje? Budućnost ne izgleda ružičasta. Ali možemo pokušati ići u dolazeće vrijeme s ispravnim stavom.

Taj stav pokazuje nam Isus. On posuđuje mlado magare. Na toj skromnoj životinji dojahao je u Jeruzalem i time pokazuje da mi ne smijemo biti “umišljeni, oholi” ako želimo “doći” ljudima.

Isusova skromnost pokazuje nam najbolji put u budućnost.

Još nešto nas uči to vrlo jednostavno evanđelje: Isus šalje svoje učenike, da se pobrinu za jahaću životinju. Kad posuđuju magare, trebaju ljudima kazati: “Gospodinu treba”. To nas može pokrenuti: Gospodin treba nas, našu pomoć, naše sudjelovanje, da ostvarimo njegov plan. To je njegov plan, ali on ga ne želi ostvariti bez nas. Gospodin me treba, on treba tebe i sve nas. Neka nas tješi misao da povremeno smijemo biti magare na kojemu Gospodin dolazi ljudima.

Zadnja misao u ovom evanđelju: ima ljudi koji se uzbuđuju zbog toga što je Isus pozdravljen s oduševljenjem. Oni žele da ti glasovi ušute. Smeta ih što se Isusu glasno i radosno kliče: “Učitelju, prekori svoje učenike”, traže od Isusa. Takvih ljudi ima i danas. Samo drukčije postupaju: oni obasipaju učenike Isusove vrlo glasno s predbacivanjima da ušute. Uz (opravdanu) kritiku (istinitih) pogrešaka mnogih kršćana, svećenika kao i laika, ima i mnogo toga dobra što ga čine Isusovi učenici, a što se (gotovo) prešućuje. “Ako ovi ušute”, odgovara Isus, “kamenje će vikati”.

Naša bi zemlja bila stvarno siromašna ako bi u njoj bilo više kamenja nego Isusa i kršćanskog svjedočenja vjere.

 


Autor: Fra Jozo Župić

Izvor: narod.hr/franjevci-split.hr

1,483 total views, 6 views today

Komentar

0 Komentara

    Nema komentara!

    Trenutno nema komentara, ali vi možete biti prvi koji će ostaviti komentar za odabranu objavu.

    Postavite odgovor

    Your email address will not be published. Required fields are marked *

    *

    Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

    Preporuka za pročitati

    Za 1000 radosti

    Čekajte na Božić!!