14. travnja Cvjetnica – blagdan ukorijenjen u hrvatskom narodu kroz čitavu povijest!

Cvjetnica spada u blagdane koji su jako ukorijenjeni u našem narodu kroz čitavu njegovu povijest. Blagoslov palminih i maslinovih grančica, procesija s grančicama: sve je to  u mnogim mjestima i danas živa tradicija.


Ipak, je li Cvjetnica više od starog folklora? Je li ona poruka za danas? Pogledajmo!

Hodočasnici koji su dolazili iz Galileje, približavali su se Jeruzalemu s istoka, preko Maslinskog brda. Kada bi po prvi put ugledali Sveti grad i njegov veličanstveni Hram, nastalo bi sveopće klicanje: bili su na cilju hodočašća. Stoga u jednom hodočasničkom psalmu čitamo: “Obradovah se kad mi rekoše: Hajdemo u dom Jahvin! Eto noge nam već stoje na vratima tvojim Jeruzaleme!” (Ps 122)

Pogled na Jeruzalem ispunjao ih je to većom radošću nego su bile velike muke i napori hodočašća. Kod jednog prijašnjeg Isusova dolaska, kad je bacio pogled na Jeruzalem, on nije klicao nego je plakao. Znao je unaprijed što će se dogoditi s voljenim Svetim gradom.

Možda smo i mi više puta pomislili: što će biti s nama, s našom domovinom, s našim gradovima? Što će nas snaći? Imamo li razloga za radost ili za brigu? Žalost ili klicanje? Budućnost ne izgleda ružičasta. Ali možemo pokušati ići u dolazeće vrijeme s ispravnim stavom.

Taj stav pokazuje nam Isus. On posuđuje mlado magare. Na toj skromnoj životinji dojahao je u Jeruzalem i time pokazuje da mi ne smijemo biti “umišljeni, oholi” ako želimo “doći” ljudima.

Isusova skromnost pokazuje nam najbolji put u budućnost.

Još nešto nas uči to vrlo jednostavno evanđelje: Isus šalje svoje učenike, da se pobrinu za jahaću životinju. Kad posuđuju magare, trebaju ljudima kazati: “Gospodinu treba”. To nas može pokrenuti: Gospodin treba nas, našu pomoć, naše sudjelovanje, da ostvarimo njegov plan. To je njegov plan, ali on ga ne želi ostvariti bez nas. Gospodin me treba, on treba tebe i sve nas. Neka nas tješi misao da povremeno smijemo biti magare na kojemu Gospodin dolazi ljudima.

Zadnja misao u ovom evanđelju: ima ljudi koji se uzbuđuju zbog toga što je Isus pozdravljen s oduševljenjem. Oni žele da ti glasovi ušute. Smeta ih što se Isusu glasno i radosno kliče: “Učitelju, prekori svoje učenike”, traže od Isusa. Takvih ljudi ima i danas. Samo drukčije postupaju: oni obasipaju učenike Isusove vrlo glasno s predbacivanjima da ušute. Uz (opravdanu) kritiku (istinitih) pogrešaka mnogih kršćana, svećenika kao i laika, ima i mnogo toga dobra što ga čine Isusovi učenici, a što se (gotovo) prešućuje. “Ako ovi ušute”, odgovara Isus, “kamenje će vikati”.

Naša bi zemlja bila stvarno siromašna ako bi u njoj bilo više kamenja nego Isusa i kršćanskog svjedočenja vjere.

 


Autor: Fra Jozo Župić

Izvor: narod.hr/franjevci-split.hr

1,156 total views, 9 views today

Komentar

0 Komentara

    Nema komentara!

    Trenutno nema komentara, ali vi možete biti prvi koji će ostaviti komentar za odabranu objavu.

    Postavite odgovor

    <

    *

    Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

    Hide Related Posts
    %d blogeri kao ovaj: