Župa bl. I. Merza, Zagreb: PETA TRIBINA – NASTUPILA BRAĆA JAKUMETOVIĆI IZ VUKOVARA

Od početka ove školske godine 2016./2017. a u povodu obilježavanja 120. obljetnice rođenja bl. Ivana Merza u u njegovoj župi u Španskom u Zagrebu  svakoga desetog dana u mjesecu održava se pobožnost našem blaženiku. Nakana ove pobožnosti jest duhovni i materijalni rast naše župe, posebno što skoriji početak izgradnje župne crkve.

Sv. misu svakoga desetog dana u mjesecu predvodi gost svećenik. Nakon sv. mise organizira se tribina s predavanjem o našem blaženiku. Inicijativa za ove mjesečne tribine došla je od samih župljana. Smisao ovih predavanja jest da se župljani župe posvećene bl. Ivanu Merzu što bolje upoznaju s njegovim životom i svetošću.

U petak, 10. ožujka održana je peta po redu Tribina. Sv. misu u 18.30 sati predvodio je vlč. Andrija Jambreuš, župnik iz Zajezde.  Predavanje nakon sv. mise, u 19.15 sati, na temu Ljubav prema bližnjemu i apostolat bl. Ivana Merza održali su g. Domagoj Jakumetović i g. Krešimir Jakumetović, braća, iz Vukovara, autori knjige Apostol Kristov i suradnici Postulature.  U nastavku donosimo njihova izlaganja.

 

Domagoj Jakumetović
KRŠĆANSKA LJUBAV BLAŽENOGA IVANA PREMA BLIŽNJEMU

Hvaljen Isus i Marija. Danas je tema tribine kršćanska ljubav blaženoga Ivana Merza prema bližnjemu i apostolat bl. Ivana. Ja ću nešto ukratko reći o kršćanskoj ljubavi blaženoga Ivana prema bližnjemu dok će brat Krešimir reći nešto o samom apostolatu i djelovanju bl. Ivana.

Već na početku svoga Dnevnika Ivan bilježi stihove Byronova Manfreda:

Za mladih dana želio sam vruče, da srca drugih svojim prožmem srcem, da svijetlim narodima, da se uspnem, ja ni sam ne znah kamo…

Ivan je već ovdje dao nagovijestiti da želi biti apostol bližnjih, da želi zasvijetliti narodima i prožeti srca drugih, a to je u svome životu i ostvario.

Kada promatramo život bl. Ivana i njegovo djelovanje, možemo vidjeti da je sve što je radio bio jedan veliki čin ljubavi prema bližnjemu, jer je tolike, a napose mlade, priveo i približio Isusu Kristu i katoličkoj vjeri. Njegova silna zauzetost za dobro bližnjih, napose mladih, jest izraz njegove velike ljubavi k bližnjemu. On svima svijetli nenadmašivim primjerom revnosti za proširenje Kristova kraljevstva i nadnaravno dobro bližnjih. Živi svetačkim životom ispunjenim ljubavlju prema bližnjemu i herojski se uspinje do vrhunca kršćanske savršenosti.

Osim duhovnih djela milosrđa koja je bl. Ivan obilno vršio, on je jednako tako imao u vidu i konkretne tjelesne potrebe siromaha. On je bio pomoćnik bijednih. Brojne zgode iz njegova života o tome govore. Za gladnih poslijeratnih godina u Beču, čim bi dobio od majke paket, odmah bi ga s drugovima podijelio. Za vrijeme studija u Parizu upisuje Kongregaciju sv. Vinka Paulskog te od svoje skromne studentske stipendije redovito materijalno pomaže jednoj siromašnoj pariškoj obitelji. Kao profesor u Zagrebu nije samo mjesečno davao 10 posto od svoje plaće, nego je i dijelio što god je imao ili skupio. Kolike su obitelji znale gdje on živi, a još više on gdje su one. Nije bilo Božića, Uskrsa, Sviju Svetih, a da ne bi s prijateljima hrabro započeo akciju dobrote, upustio se u borbu protiv neimaštine i bolesti, zanjihao čitav jedan val milosrđa. U susretu sa siromasima nije samo materijalno pomagao već bi to činio velikom obzirnošću i pažnjom. Zbog toga je bio zapamćen kod ljudi koji su bili u potrebi. Na fronti je pribilježio: „Učiniti djelo ljubavi čovjeku koji trpi, najveća je stvar, temelj je to svakog duhovnog života“. Poderanom invalidu Mišku, čistaču cipela, puno je puta pomagao u potrebama, jednom prigodom dao mu je i svoju novu košulju, kakvu njegovu gostu radniku s ulice ponudio bi i svoje jelo i svoj krevet, a sam bi na podu spavao. Bolesne je pohodio kad god bi mogao. Više je brinuo za druge nego za sebe. Prilazio je onima od kojih bi drugi bježali i odvraćali svoj pogled.

On je bio brat svima, provodio je život sveca Božjega i prijatelja svih osobito malenih, bio je blag, smiren, bratski je opominjao, pomagao, savjetovao, tješio…

O ljubavi prema bližnjemu ostavio nam je divne misli:

„Pokloniti sve i žarko ljubiti bližnjega, koliko li veselja ima u svemu tome!

„Ja volim čovječanstvo, volim male, nepoznate ljude, koji na svojim leđima nose sav teret historije“.

„Upotrijebimo sve naše energije da spasimo svoje duše i što više duša naših bližnjih“

„Svaki od nas nosi u sebi temelje jedne druge katedrale koju treba graditi: to je hram Duha Svetoga u našim dušama. Mi moramo najprije u nama izgraditi tu katedralu, a onda pomoći graditi katedrale u dušama naših bližnjih

 Kad se spremalo hodočašće u Lurd, s kojim je i on išao, pozvao je učiteljicu Miru Majetić da i ona pođe te joj rekao: „Pođite da vidite čudesa Božja i komadić raja na zemlji!“ No, kako je bilo poteškoća s njezinim dokumentima, učiteljica se nije mogla odlučiti. Ivan joj je, međutim, sve poteškoće riješio utrošivši za to cijeli dan. Kad se požalila što je toliko vremena za nju izgubio, on joj je odgovorio:

„Dan što ga čovjek posveti drugome nije nipošto gubitak već dobitak, dani u kojima ne učinimo ništa za druge, već samo za se, to su izgubljeni dani.“

 Pomogao je mnogim mladim ljudima bilo u učenju, bilo u traženju namještenja i posredovanja u najrazličitijim potrebama s kojima se mlad čovjek susreće, posebice oni koji tek dođu u grad. Ivanova kršćanska ljubav očitovala se i u opraštanju. Često je znao govoriti kad su iskrsle kakve poteškoće u radu s bližnjima: “Samo da ne bude povrijeđena kršćanska ljubav“. Bio je velik u opraštanju nanesenih uvreda. Ljubio je i one koji su ga napadali. Jedna njegova poznanica zadivljena svjedoči o njegovu praštanju prema uvreditelju. Kada je u jednom društvu bio grdno napadnut i kada se mogao s punim pravom braniti, jer je radio po svom najboljem uvjerenju, on je šutio i ni riječi nije progovorio u svoju obranu. Poznanici koja mu zbog takvog stava nije prikrila svoje divljenje, odgovorio je: “Tko hoće biti pravi radnik za Božju stvar ne smije poznavati sebe; osobni je kult najveća zapreka mnogim uspjesima našega rada“.

 Njegov su ga krepostan način života, duboka poniznost, pobožnost prema euharistiji i bl. Djevici Mariji, neustrašiva vjera, pokora i post učinili sposobnim da se do kraja suobliči Onome kome je uvijek htio biti sličan-raspetom Kristu koji život svoj daje za druge.

Sveci su nam uzori prave autentične ljubavi, a to znači polaganje vlastitog života za dobro drugoga čovjeka. To nije sebično traženje sebe nego bezuvjetno sebedarje i zaboravljanje sebe iz ljubavi prema Bogu i čovjeku. I zato „istinski voljeti nekoga“ znači dovesti u nečiji život Boga, odnosno dovesti čovjeka do pravoga Boga, dovesti ga do spasenja i sreće vječnoga života, koja je samo u Bogu. Nema veće ljubavi negoli dovesti čovjeka do Isusa Krista, odnosno žrtvovati se da netko prihvati Krista kao Spasitelja te da cijeli život raste u ljubavi prema pravome Bogu, ljubeći Boga iznad svega, stavljajući Boga na prvo mjesto u svome životu i življenju. Bl. Ivana prepoznajemo kao osobu koja je upravo to učinila, stavila Boga na prvo mjesto te je svojim životom doprinijela da to i drugi učine.

Njegovo je načelo u svemu bilo: samo da Bog bude ljubljen. Sve dati za Boga, Crkvu i duše, ništa za sebe ne zadržati. Sav njegov rad i napor bio je usmjeren k tome da drugi uzljube Boga, Crkvu i papu. On je želio sve i svakoga približiti dobrome Bogu.

Bl. Ivan je cjelokupnim svojim životom i prikazanjem svoje smrti za katoličku mladež dosegnuo vrhunce ljubavi prema svojim mladim prijateljima. Učinio je brojna duhovna djela ljubavi i milosrđa, a osobito prema grešnicima i umirućima. Na vlastite je teškoće i patnje zaboravljao kada je bilo u pitanju vječno spasenje bližnjih. Na klinici, kada je bio operiran i saznao da je u susjednoj prostoriji umirući, odmah je pitao je li se umirući ispovjedio. A, kada je saznao da nije, zauzeo se da mu se to što prije omogući. Ivanova ljubav prema dušama ide do krajnje radikalnosti. I sam je uvjeren i spreman sve dati za duše pa bilježi: „Katolicizam se u nas neće širiti, ako ne bude radnika, molitelja i patnika. To je jedan zakon u širenju Kraljevstva Božjeg na zemlji“.

Molitvom je također sve svoje bližnje pratio i snažio. Iz Pariza piše pismo prijatelju: „U Katekizmu piše, ako se čovjek moli za sebe, onda je to iz nužde, a ako se moli za drugoga onda je to iz karitasa-ljubavi, i ta molitva više vrijedi. Molimo se dakle jedni za druge“.

 Bl. Ivan je sve volio i za sve se molio. Svoju slobodu stavio je u službu Isusovoj volji, a onda posve prionuo na rad oko spasa i sreće svoje braće-ljudi. On je prošao ovom zemljom kao velikan duha, ljubavi i žrtve. Mi jedva da možemo dokučiti njegovu pravu veličinu. On koji je bio obrazovan, nadaren, pravi književni talent, svoj umjetnički poziv žrtvuje i postaje dušobrižnik, pastir duša, duhovni vođa mnogih, svećenik u civilu. I to ostaje sve do svoje smrti.

 Bl. Ivan sada još više brine o nama. On je svjetlo koje nam pokazuje kojim putem ići, on nas vodi Mariji, vodi nas Isusu. Njegove misli Vječnost znače. On je naš neumoran zagovornik. On se nikada nije predavao ovom svijetu već je sebe davao drugima. On nam pomaže, a da mi toga nismo ni svjesni. On nam pomaže, a da mi za njega možda nikada nismo ni čuli. Njegova borba za naš spas još uvijek traje.

Blaženoga Ivana je put odveo do Onoga koji je Jedini i Vječan. On tu istinu nije zadržao za sebe, nego ju je žarko, dijelio s drugima, ostavio ju je nama u nasljeđe. Prožeo je srca drugih, zasvijetlio narodima. Život mu je bio Krist, a smrt dobitak. On je dohvatio posljednju postaju za kojom je toliko žudio i čeznuo.

O Ivanovom primjeru i svetosti govore mnogi kao i brojna uslišanja po njegovu zagovoru.

Meni osobno Blaženi Ivan pomaže od kako znam za njega, a još čudesnije je to da sam došao do toga da mi je blaženi Ivan pomagao i pratio me u životu i u vremenu kad za njega nisam ni znao, i to čak iz djetinjstva kada smo zbog rata morali napustiti svoj grad Vukovar. Naime, kako sam uopće spoznao i osjetio tu njegovu prisutnost? Jednostavno Bog mi je malo-pomalo to očitovao i otkrivao. Vodio me na neki način putovima bl. Ivana, svugdje gdje bi se kretao i išao pratila bi me Ivanova prisutnost, a najviše je to u nekim situacijama bila sličnost s njegovim životom. Bog mi je preko blaženoga Ivana dao mnoge odgovore koje do tada nitko drugi nije mogao dati, otvorio mi je mnoga vrata u životu.

Svima nama blaženi Ivan dao je primjer i na razmišljanje koliko mi radimo za proširenje Kraljevstva Božjega među svojim bližnjima, prijateljima, poznanicima, suradnicima na poslu, koliko ih privodimo Kristu i koliko se zauzimamo za spas njihovih duša…da li smo se spremni bar malo žrtvovati i materijalno za svojega bližnjega, učiniti kakvo dobro djelo, biti potrebitima na raspolaganju i pomoći…Blaženi Ivan pokazao nam je kako, za kime i kamo…Neka Vas sve uvijek prati Božja ljubav i sveti zagovor blaženoga Ivana Merza.

 

Krešimir Jakumetović
APOSTOLAT  BL. IVANA MERZA

 

Evo, ja bih sada rekao nekoliko riječi o Ivanovom apostolatu odnosno na koji je način Ivan širio Božju riječ i radio za Kraljevstvo Božje, te što uopće znači riječ apostolat.

Riječju apostolat zovemo svaki rad i nastojanje da se vijest o Isusu Kristu i kršćanska vjera prošire, da se ljudi susretnu s njegovom istinom i ljubavlju, te uđu u njegovo kraljevstvo. I upravo tu istinu da je u Isusu Kristu ostvarenje svih naših želja i težnja spoznao je Ivan. I ona ga je poticala da se i sam angažira u radu za proširenje Kristova kraljevstva, da i drugi osjete pravu i istinsku sreću, te ljubav, milosrđe i blizinu Božju, kako je i sam zapisao: “Sva ljudska djelatnost mora biti radi ljubavi, radi apostolata; radi toga da se širi Kraljevstvo Božje među ljudima.“ Stoga se Ivan nije zadovoljio da svoju vjeru živi samo unutar četiri zida svoga stana i četiri zida crkve. On izlazi u javnost, na putove, trgove i raskršća suvremenog života. Drži predavanja, brani vjeru i promiče njezina moralna načela u javnom životu.

Poznata je ona znakovita Ivanova rečenica koju je još kao student u Parizu u jednom pismu napisao svojoj majci, a koja odaje njegov životni put, a ona glasi:Katolička vjera je moje životno zvanje“. To svoje zvanje Merz je ostvarivao na raznim područjima kršćanskoga života. Po povratku sa studija i početkom svoga javnoga djelovanja, Ivan čitavo svoje slobodno vrijeme posvećuje odgoju hrvatske mladeži u katoličkoj organizaciji Hrvatski orlovski savez kojoj je dao geslo “Žrtva – Euharistija – Apostolat”. Na taj je način želio mlade najprije izgraditi u prave kršćane, a onda ih učiniti Kristovim apostolima da tako i oni mogu djelovati da se Kristovo Kraljevstvo širi u dušama bližnjih. Zahvaljujući Ivanovim velikim nastojanjima ta organizacija poprima snažnu vjersko-kulturnu dimenziju.

Djelujući kao odgajatelj mladih on ih želi oduševiti za vođenje duhovnog života – za život milosti kroz molitveni i sakramentalno-liturgijski život. U jednom svom članku zapisao je: „Cilj je svake katoličke organizacije, kao i odgojnog rada, ujediniti na zemlji što veći broj osoba s euharistijskim Isusom, da bi u što većem broju uskrsnuli s njime nerazdruživo sjedinjeni u vječnosti.“ Na drugom mjestu je zapisao: „U radu prvi kriterij treba biti spasenje duša i dobro svete Crkve“. Ivan želi mladoga čovjeka usmjeriti prema kršćanskoj zrelosti, učiniti ga da bude vjeran sin Crkve. U jednom svome dopisu zapisao je „Od mladih tražite mnogo, jer mladi mogu mnogo toga žrtvovati, i što više od njih tražite, to više će oni to ostvariti“.

U svome odgojnom radu s mladima Ivan je veliku pozornost posvećivao moralnim problemima. Posebna briga mu je bila kod mladeži ispravno shvaćanje ljubavi i braka, te borba za očuvanje čistoće duše i tijela. S moralnog područja dotakao se i utjecaja loše glazbe, modernog plesa, raskalašenih i razuzdanih zabava, neprimjerenog i izazovnog odijevanja, te štetnosti alkohola i lošeg tiska i još mnogih drugih stvari. Posebnu važnost u orlovskom odgojnom programu davao je i tjelovježbi kojoj je nastojao dati duhovni smisao i vrijednost. Zalagao se je i za uključivanje katolika u politički i društveni život, nastojeći da u isti unose načela Evanđelja, kršćanskog morala i vjere. Na jednom mjestu zapisao je: „Katolici su dužni pred Bogom voljeti svoju domovinu i raditi bolje nego itko drugi za procvat domovine“.

 

Duhovni život je za Merza temeljni uvjet svakog apostolata. U jednom svom predavanju rekao je: „Temelj našega apostolskog rada i uspjeha leži u nama samima, u našem odnosu prema Isusu, koji u nama mora živjeti“, te navodi sredstva kojima se postiže to sjedinjenje s Isusom, a to su: dnevna meditacija, prisustvovanje svetoj misi, primanje sakramenata, ispit savjesti, dnevno čitanje duhovnog štiva. A također preporučuje i duhovne vježbe koje je i sam obavljao.

Jedan je od prvaka liturgijskoga pokreta i zauzeto promiče liturgijsku obnovu u Hrvatskoj. Sustavno uvodi u Crkvu u Hrvata ideje Katoličke akcije pape Pija XI., a to je sudjelovanje vjernika laika u hijerarhijskom apostolatu Crkve.

Glavna njegova karakteristika kao katoličkoga intelektualca jesu ljubav i odanost prema Crkvi i Kristovu namjesniku, što je nastojao usaditi svima s kojima se susretao.

Na prvim stranicama svoga Dnevnika Ivan je zabilježio znamenitu rečenicu koja glasi: „Pričest je izvor života!“ Iz Presvete Euharistije Ivan je dnevno crpio milosnu snagu i nadahnuće za svoj apostolski rad – za istinske, kršćanske vrijednosti, za kraljevstvo Božje, zajedništvo s Bogom, privođenje duša k Isusu i vječno spasenje duša.

Premda mlad i kao laik smatran je “stupom Crkve” u Hrvatskoj. Svojim apostolskim radom i opsežnom spisateljskom djelatnošću, u katoličkom tisku ostavio je bogatu i dragocjenu duhovnu baštinu koja je postala izvor nadahnuća budućim naraštajima.

Gotovo da nije bilo područja ljudskoga života gdje nije bio apostolski nazočan svojom živom riječju, pisanjem i osobnim zalaganjem.

Namjeravao je zajedno s isusovcem patrom Petrom Pericom osnovati svjetovni institut – mušku zajednicu laika koji bi radili za Krista i Crkvu, a koji bi se zvali Vitezovi Presvetoga Srca.

Svoj apostolski žar za spasenje duša, i napose za odgoj mladeži, Ivan je okrunio posebnim činom na kraju svoga života: svjestan da Bog od njega traži da mlad umre, svoj je život na samrti svjesno prikazao Bogu kao žrtvu za hrvatsku mladež.

A što je Merz značio za hrvatsku mladež najbolje su izrazili mladi iz Vinkovaca donijevši mu na grob vijenac s bijelom svilenom vrpcom na kojoj je stajao natpis otisnut zlatnim slovima: „HVALA TI, ORLE KRISTOV, ŠTO SI NAM POKAZAO PUT K SUNCU.“

Njegov svetački primjer i žrtva života donijeli su obilne plodove jer su mnogi mladi nastavili ostvarivati njegovu duhovnu baštinu.

Na Ivanovoj beatifikaciji Sveti Otac Ivan Pavao II., između ostaloga, rekao je: „Ime Ivana Merza za čitav jedan naraštaj mladih katolika značilo je program života i djelovanja. Ono to mora biti i danas!“

Pročitao bih još jedno svjedočanstvo tj. članak o blaženom Ivanu Merzu kojega je napisao don Mate Blašković. Članak je objavljen pet mjeseci nakon Ivanove smrti, u listopadu 1928. godine, u tadašnjem časopisu Orlovska misao. Inače, don Mate Blašković bio je župnik u Svetoj Nedjelji na Hvaru na koji je Ivan dolazio na liječenje. Također je potrebno spomenuti da je upravo don Mati Blaškoviću Ivan uputio svoje posljednje pismo koje je napisao u svome životu, i to svega osamnaest dana prije svoje smrti. Članak don Mate Blaškovića nosi naziv „Na našoj Madeiri“ odnosno mogli bismo ga prevesti „Na našem Hvaru“ jer je Madeira zapravo glasoviti portugalski otok na Atlantskom oceanu isprepleten prelijepim cvjetnim šarenilom i impresivnim pejzažima gdje vlada jednolična umjereno topla klima i vječno blago ljeto, te stoga nosi naziv i rajski otok i otok vječnog proljeća.

I upravo po njemu naziva se i otok Hvar jer je i sam veoma ugodno boravište na obali našeg Jadrana okićen prostranim poljima lavande, vinogradima, starim stablima maslina, prekrasnim plažama i uvalama, te čistim morem i zrakom. A članak odnosno svoje svjedočanstvo o blaženom Ivanu zapisao je don Mate ovako:

„Bio je došao ovamo, da traži svoje zdravlje. Ovdje na našem moru, na našoj Madeiri gdje je nebo blago kao majčine oči, a milovanje večernjih vjetrova kao sestrinja ruka. Gdje solju diše more, a dobra braća borovi uz obalu pružaju svakome do volje mekanoga hlada. Došao je naš dr. Merz da ozdravi. Ali brzo je zaboravio na svoje tjelesno zdravlje i na se, a stao tražiti tuđe dobro, tuđe duhovno zdravlje. Pun Božjega duha hoće da druguje najviše s mladima. I drugovao je s njima. Došao je na polje koje je bilo gotovo pusto. Na njive, koje je korov počeo isisavati. I dok smo se mi premišljali da li ćemo oštro i bezobzirno ili oprezno plugom zaorati, hoćemo li zasaditi čvrsta stabla ili slabe trstike, dok smo strepili od straha da nam neće roditi što kanimo zasijati, došao je naš Merz pa bez obzira i okolišanja zasadio odmah zdravo korijenje Orlovskog stabla.

Imao je čudnovatu, privlačnu snagu u sebi. Mladež ga je tražila. A on ih je osvajao za velike misli. On je to i mogao. Nije govorio samo riječima. Više nas je osvajao djelom, primjerom. Sam je svojom pojavom i življenjem pokazivao kakav mora biti naš pogled na život. Mladež je otvarala srca kao cvijeće svoje oči spram jutarnjeg sunca.

Žar, zanos i snagu za svoja osvajanja crpio je iz Svetohraništa, u Onoga, koji je veselio mladost njegovu. Pokojni dr. Merz živio je zbilja euharistijskim životom.

Došao je k meni u Svetu Nedjelju da obiđe orlovsko gnijezdo. O, kako je lijepo sa mnom govorio o presvetoj Euharistiji, o Rimu i Svetom Ocu, a naročito je poznavanje imao o omladinskim organizacijama po cijelome svijetu. Tim se on nije htio isticati. Naprotiv, uvijek je iz čednosti sakrivao sebe. Kad je htio što otkriti ili reći, činio je to s dubokim uvjerenjem da je to za dobro drugima. Uopće nikada nije govorio beskorisnih stvari. Dakako, na ovaj način ostavio je dubok i jak dojam. Mladež je upijala svaku njegovu riječ. Stariji su se najprije čudili njegovim čistim mislima, a zatim se stali i diviti.

Sa svećenicima je mnogo razgovarao, i oni su ga voljeli, no on se nije nametao. Bio je tih. Ako bi kad koju stvar savjetovao, nitko nije mogao a da njegov savjet ne uvaži. Bio je Božji čovjek pa mu je i besjeda bila srdačna, dragocjena i uspješna.“

Hvala don Mati Blaškoviću što nam je ostavio ovo lijepo svjedočanstvo o našem blaženom Ivanu – o njegovom djelovanju među mladima i osvajanju njihovih duša za Krista.

A knjiga Apostol Kristov nastala je kao naša zahvala blaženom Ivanu i kao naše svjedočanstvo kako nam je blaženi Ivan već puno puta pomogao u životu i bio uvijek u blizini. Preko blaženoga Ivana stekao sam puno dobrih i vjernih prijatelja, boravio sam u njegovu Domu u Rimu obišavši mnoga sveta mjesta kršćanstva i naše vjere, a čitanjem njegova Dnevnika, njegovih misli i razmišljanja koje nam je u Dnevniku ostavio te molitvom devetnice njemu u čast dobio sam jasniji i pročišćujući pogled na smisao života i njegove vrijednosti.

I na kraju što reći osim: Budimo i mi svi Apostoli Kristovi, činimo dobro, ljubimo jedni druge, te svojim životom – riječju i djelom, širimo Kraljevstvo Božje među ljudima.

Neka nam svima naš blaženi Ivan uvijek rasvjetljava i pokazuje pravi put, put koji vodi do Sunca Vječnoga – Kralja i Gospodina našega Isusa Krista!

Blaženi Ivane, Apostole Kristov, moli za nas! Moli za svoj hrvatski puk!

Orle nebeski, hvala ti!

Hvala župniku vlč. Darku na pozivu za ovu tribinu, Ivanovu neumornom postulatoru Božidaru Nagy na velikoj pomoći oko objavljivanja knjige Apostol Kristov, a nadasve hvala Gospodinu koji neka nas sve u duhu zajedništva, nade, vjere, ljubavi i mira, čuva i vodi.

 

 

Izvor :ivanmerz.hr/ P. Božidar Nagy

511 total views, 2 views today

(Visited 107 times, 1 visits today)
Admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*