Ako želimo biti istinski vjernici, tada trebamo i u svakodnevnom životu biti onakvi kakvi smo u nedjelje i blagdane

ao kršćani obilježene smo osobe jer tvrdimo da smo djeca Božja. Ljudi nas promatraju da otkriju kako djeca Božja izgledaju: Kako reagiraju pod pritiskom? Što čine kad stvari postanu hrapave? Što čine kad se čini da nema izlaza? Na poslu, u školi, u susjedstvu, ljudi nas promatraju. Promatraju nas jer imaju probleme i žele odgovore na njih. Kršćanstvo obećava odgovor. Mi smo kršćani, dakle, žele vidjeti vrijedi li odgovor!

… budi uzor vjernicima u riječi, u vladanju, u ljubavi, u vjeri, u čistoći! Do mog dolaska posvećuj se čitanju, opominjanu i poučavanju! Ne zanemaruj u sebi milosni dar koji ti je udijeljen na temelju proročanskih izjava polaganjem ruku starješinskog zbora! Vrši ove dužnosti, sav im se posveti, da tvoj napredak postane očit svima! Pazi na samoga sebe i na nauku! Ustraj u ovim dužnostima, jer radeći ovo spasit ćeš i samog sebe i svoje slušatelje”

(1 Tim 4,12-16)

Želimo li to ili ne, mi kršćani uzor smo vjernikâ onima oko sebe. Oni nas promatraju, jer ne znaju što znači biti vjernik. Pretpostavljaju da smo ono što bi vjernici trebali biti.

O nama vjernicima ovisi hoće li ljudi oko nas vjerovati u Isusa ili neće!

„Privlači li naš život ljude k njemu ili odlaze od njega govoreći: ‘Mislio sam da možda kršćanstvo ima odgovor, ali čini mi se da ga nema’

Biti kršćanin je slavno ushićenje! Bog je oprao naše grijehe i zapisao naša imena u knjigu života. To je i fantastična odgovornost. Ljudi nas promatraju da otkriju kako kršćanin izgleda, kako se ponaša i što je.

Mnogi ljudi nikada neće čitati Bibliju, ali čitat će naše živote poput knjige. Promatrat će svako poglavlje da vide što kaže. Budimo primjerom, ne vjernicima, nego nevjernicima. Prema tome kako živimo ljudi će zaključivati žele li ili ne vjerovati u Isusa Krista. Privlači li naš život ljude k njemu ili odlaze od njega govoreći: „Mislio sam da možda kršćanstvo ima odgovor, ali čini mi se da ga nema”.

Ljudi promatraju kako se ponašamo

„Kad se čini da sve pritišće i stvari postaju vrlo teške, možemo li se onda smiješiti?”

Koja područja u nama ljudi istražuju i proučavaju?

Ljudi u nama prije svega istražuju naše riječi, ono što govorimo. Isus je rekao: „Ta usta govore onim čega je srce prepuno”(Mt 12,34). Naše riječi otkrivaju što smo, što mislimo, što je u nama. Ne radi se samo o onome što kažemo, nego mnogo puta i kako to kažemo.

Koliko smo puta rekli stvari koje smo htjeli odmah povući! „O, ne! Nije to ono što sam mislio!” Htjeli bismo to ponovno reći na ljepši način, bez one oštrine kojom smo to izrekli. Ne radi se toliko o tome što kažemo ispred zajednice, nego što kažemo svojim obiteljima kad smo unutar četiri zida svojih domova ili ono što kažemo kad smo sâmi sa sobom i mislimo da nitko drugi ne sluša.

Druga stvar koju ljudi promatraju je kako se ponašamo. Ako možemo zviždati i biti sretni kad je sve divno … pa što? I pogani to mogu! Ljudi ne promatraju toliko naše ponašanje kad stvari idu dobro. Oni promatraju naše ponašanje kad stvari postanu neugodne. Oni žele vidjeti kako reagiramo u nesreći. Kad se čini da sve pritišće i stvari postaju vrlo teške, možemo li se onda smiješiti?

 

Jesmo li jedno u crkvi, a drugo na poslu?

„Svoj bismo posao trebali obavljati kao kršćani. Ako radimo za nekog poslodavca, trebali bismo cijelo radno vrijeme raditi za onaj iznos koji nam plaća”

Ne bismo smjeli biti jedno u crkvi, a drugo na poslu. Svoj bismo posao trebali obavljati kao kršćani. Ako radimo za nekog poslodavca, trebali bismo cijelo radno vrijeme raditi za onaj iznos koji nam plaća. On promatra naše ponašanje. Trošimo li mnogo vremena postajkujući i posjećujući druge tijekom vremena koje pripada poslodavcu? On to zapaža. Ako ostajemo dulje na kavi, to daje jadno svjedočanstvo.

Kažete: „Na poslu je jedan čovjek. Sazrio je. Spreman je prihvatiti Isusa Krista!” Ali ako provodite vrijeme koje pripada poslodavcu svjedočeći tom čovjeku o Gospodinu, to nije u redu. Možda ćete reći: „Znaš, svjedočim. To je velika stvar.” Možda ga zadobivate za Gospodina, ali budite sigurni da time odbijate šefa!

Vaš šef misli: „Ako je to kršćanstvo, ne želim ništa imati s tim.” Budimo potpuno revni u svemu što radimo, radeći kao Gospodinu. Ljudi promatraju i sude kršćanstvo prema tome kako radimo i ponašamo se. Trebamo biti zainteresirani za spasenje svoga šefa kao što smo i za ljude koji rade do nas. Možemo ih zadobiti za vrijeme pauze ili nakon posla. Kad smo zaposleni, budimo pošteni na svom poslu i dajmo pošteni radni dan za koji smo plaćeni. Ne varajmo ljenčareći na svom poslu.

Kršćanin ima odgovore

„Svijet traži odgovore. Oni traže radost, mir i pouzdanje”

Ako volimo one koji nas vole, to je philia. Svatko to može. Voljeti one koji nas mrze, činiti dobro onima koji nas iskorištavaju, to je agape. Bog je nama dao više od prirodne ljudske ljubavi. Bog nam je dao svoju vrstu ljubavi koja nastavlja ljubiti i ne traži ništa zauzvrat. Neka Božja ljubav počne teći kroz naše živote. Svijet danas treba stvarne primjere samopožrtvovne ljubavi, voljne dati a da ne traže ništa zauzvrat.

Kakav duh posjedujemo? Duh težine, straha, sumnjičavosti ili mrmljanja, gunđanja i prigovaranja? Budimo primjer duha radosti! To je ono što kršćanin ima – ljubav, duh povjerenja i pouzdanja. Žalosno je da neki kršćani imaju duh težine oko sebe. Oni prigovaraju i mrmljaju poput djece Izraelove, očajavajući ili hodajući okolo poražena stava. Zatim kažu: „O, brate, moraš prihvatiti Isusa! Moraš dobiti ono što ja imam. Čovječe, doista te snašlo zlo!”

Svijet ne traži žalost. Ima je dovoljno. Ima dovoljno nevolje. Svijet traži odgovore. Oni traže radost, mir i pouzdanje. Kao vjernik u Isusa Krista i uzdajući se u moga Gospodina, imam veliko pouzdanje da će Gospodin izvesti na dobro svaku situaciju. Imam veliku radost. Dijete sam Božje. Imam velik mir. Budimo primjeri vjernikâ jer ljudi promatraju kakav duh posjedujemo.

Koliko stvarne vjere posjedujemo?

„Čak i ako je i sve tako crno da ne postoji izlaz, barem koliko mi možemo vidjeti, imajmo vjeru u Boga”

Kako dugo mora trajati glavobolja da prestanemo moliti za nju i da posegnemo za tabletama? Koliko je potrebno da nam se vjera iscrpi? Koliko je potrebno da se uništi naše pouzdanje u 

Boga? Koliko je potrebno da se uvjerimo kako nas je Bog zaboravio i više se ne brine za nas te se vraćamo u glib beznađa i očaja?

„Pokušao sam jutros upaliti automobil. Akumulator je mrtav. Mislim da me Bog više ne voli! I ne brine se za mene. Neću mu više služiti!” Nevjerojatno kako je malo potrebno…!

Aleksandar Veliki, gorljivi obožavatelj Diogena, čitao je njegove mudre misli i bio njima očaran. Diogen je bio zadovoljan sjediti na kablu. To je sve što je posjedovao, ali bio je sretan. Aleksandar je posjedovao svijet, ali bio je jadan.

Jednoga dana, osobno je susreo Diogena. Bio je tako uzbuđen da je rekao: „Diogene, ti si moj učitelj. Ja sam tvoj učenik. Slijedit ću te čitavoga svog života.” Diogen je uzeo dvije ribice i pružio ih Aleksandru, rekavši mu: „Nosi ih u džepu dva tjedna”. Aleksandar se naljutio na tu ideju. „Što time misliš? Smrdjeti poput ribe dva tjedna! Nikada!” Diogen je odmahnuo glavom i rekao: „Kakva sramota! Takva odanost uništena dvjema smrdljivim ribicama!”

Ponekad mi kažemo: „O Bože, ljubim te zauvijek! Služit ću ti, Gospodine. Gdje god, što god, sve! Gospodine, ja sam tvoj učenik. Slijedit ću te!” Gospodin nam da neki mali zadatak, a mi kažemo: „O ne, Gospodine! To nikada neću učiniti.” Gospodin odmahuje glavom i kaže: „Kakva sramota! Takva odanost uništena mrtvim akumulatorom!”

 

Imajmo pouzdanje u Boga! Znajmo da će Bog sve izvesti na dobro. Čak ako je i sve tako crno da ne postoji izlaz, barem koliko mi možemo vidjeti; potpuno beznadno, barem koliko mi možemo zaključiti, imajmo vjeru u Boga.

Tajna kako biti primjer!

„Jaki postajemo kroz čitanje Pisma i ni na koji drugi način”!

(…) Živimo u svijetu u kojem je većina umova zagađena. Živimo danas u svijetu, u društvu, u kojem sve može proći. Naučeni smo da običaji odlučuju što je pravo, a što krivo, jer ne postoji apsolutno rješenje, nema općeg zakona istine. Društvu i običajima sve je relativno. Ako većina ljudi čini nešto, onda to više nije pogrešno; sad je to ispravno. Na nas se vrši pritisak jer su običaji našega društva zagađeni. Međutim, mi moramo biti primjer vjernikâ u čistoći.

Sve mi je jedno ako ostatak studentskog doma živi zajedno i ima predbračni seks ili bilo što drugo; mi budimo primjer vjernikâ u čistoći. To je ono što Bog želi od nas. Biblija kaže: „Sam sebe čuvaj čista” (1 Tim 5,22). Drži svoj život čistim, drži svoje tijelo čistim, drži svoj um čistim – za Boga! Nije važno pada li ostatak škole u živi pijesak nemoralne truleži i raspadanja. „Ali pritisak je tako velik! Tijelo je tako slabo! Prilike su velike i iskušenja mnoga! Ne znam mogu li se sačuvati čistim.” Odgovor je da vjerojatno ne možemo. Ali znam Nekoga tko nas može sačuvati.

Tajna kako biti primjer je obratiti pozornost na Riječ i biti revan u njezinu čitanju. Jaki postajemo kroz čitanje Pisma i ni na koji drugi način. Jedan od naših problema u kršćanstvu danas je da tražimo snagu u područjima izvan Riječi Božje. Ne možemo biti snažni bez Riječi Božje. Iskustva nas ne mogu učiniti jakima u Gospodinu. Iskustva ne pomažu u duhovnoj zrelosti i rastu.

 

Često smo zbunjeni zbog naših duhovnih iskustava. Vidimo ljude koji imaju fantastična iskustva. Imaju ogromnu silu. Čini se da polažu ruke na bolesne i bolesni ozdravljaju. Neprestano nam govore o svojim iskustvima rasuđivanja, ili kako im Bog govori, ili da vide iscjeljenja. Oni su potpuno orijentirani na iskustva. A onda mi gledamo te ljude koji imaju takva fantastična iskustva i padamo u kušnji. Vjera nam je uzdrmana. Kažemo: „O, ne znam zašto su tako jaki!” Nije neophodno da su jaki. Iskustvo nije kriterij za duhovnu snagu. Ne postajemo snažni iskustvima. Jakima postajemo kroz Riječ Božju: „Mladići, pišem vama jer ste jaki, jer je u vama riječ Božja”(1 Iv 14).

Naš se život jača kroz Riječ Božju. Bez Riječi Božje nećemo naći snagu jer ona je hrana koja hrani duhovnog čovjeka. Trag duhovne anemije ili slabosti može uvijek voditi natrag do nedostatka spoznaje i proučavanja Riječi Božje. (…) U Pismu je ohrabrenje da idemo naprijed i da činimo ispravnu stvar.

Pjevamo li Gospodinu ili čovjeku?

„Kad pjevamo Gospodinu pred čovjekom, i čovjek će biti time blagoslovljen. Kad pjevamo čovjeku da ga zabavimo, to je žalosno. ‘Želim da ljudi znaju kako dobro pjevam…’”

Svatko od nas je primio poseban talent, sposobnost ili službu.

Kad ste tek došli Gospodinu – onaj prvi, svježi cvijet Božje ljubavi u vašem životu – običavali ste hodati okolo pjevajući sve vrijeme. Običavali ste smišljati ljubavne pjesme Gospodinu. Bilo je to tako divno! Čak se činilo da vam je Bog dao dar pjevanja i slavljenja Gospodina u pjesmi. Što se dogodilo? Zašto više ne pjevate?

„Pa, nikada me nisu tražili da pjevam tijekom nedjeljne jutarnje službe.” Ali pjevate li vi Gospodinu ili čovjeku? Trebali biste pjevati Gospodinu. Nije važno sluša li neki čovjek ili ne. Ja ne pjevam čovjeku. Ja pjevam Gospodinu. Divno je to što Gospodin to cijeni. Ponekad pjevam za čovjeka; on to ne cijeni. Ali kad pjevam Gospodinu, to je tako divno! Volim pjevati Gospodinu. Nije li to ono što Pismo govori? Pjesmu novu zapjevajte njemu” (Ps 33,3). „… u psalmima, hvalospjevima i nadahnutim pjesmama … pjevajte Gospodinu u svom srcu i slavite ga” (Ef 5,19).

Kad pjevamo Gospodinu pred čovjekom, i čovjek će biti time blagoslovljen. Kad pjevamo čovjeku da ga zabavimo, to je žalosno. „Želim da ljudi znaju kako dobro pjevam. Kakvo uzbuđenje mogu staviti u tu pjesmu! Želim da ljudi znaju kako sam velik glazbenik!” Onda je to samo ono što će dobiti – dojam da smo velikih glazbenih sposobnosti, ali uopće neće biti privučeni štovati Gospodina. Pjevajmo Gospodinu i ljudi će se s time poistovjetiti te s nama štovati Gospodina. Onda ćemo imati pravu službu.

Jesmo li orijentirani samo na sebe?!

„Spašavajući druge, sami smo spašeni; služeći drugima, mi sami primamo”

(…)

Dok razmišljamo o Riječi Božjoj, Božjoj istini, Božjoj veličini i djelu Božjega Duha u svom životu, Bog počinje raditi u nama. Tada smo osposobljeni da budemo primjeri vjernikâ, primjeri kakvi bi on htio da budemo. Moramo biti primjer kroz razmišljanje o njegovoj Riječi – potpuno se predajući čistoći, vjeri, ispravnom ponašanju, čistim riječima i ljubavi Božjoj da radi u nama.

Pavao opisuje rezultate vjernika koji je primjer: spašavajući druge, spasit ćemo i sami sebe. To je istina Božja. Zapamtimo to.

Ne možemo služiti drugim ljudima ako i nama ne služi Bog. Ne možemo dati, a da Bog ne da nama. „Kako budete mjerili, onako će se i vama mjeriti” (Mt 7,2). Ne možemo pomoći drugima bez Božje pomoći nama. Ne možemo tražiti blagoslivljati druge, a da Bog ne blagoslovi nas. Mnogo puta dok molim da Bog nekoga iscijeli, on iscijeli mene; ili da ojača nekoga drugog, Bog ojača mene; ili da utješi nekoga drugog, Bog utješi mene. Kad dajem, nalazim da Bog daje meni. To je slavna činjenica Božja!

Ako škrto sijemo, škrto žanjemo. Ako obilno sijemo, obilno ćemo žeti. Žeti ćemo što sijemo (Gal 6,7). To je Božji zakon prirode. Želimo li veliku žetvu? Posijmo mnogo sjemena. Želimo li samo nekoliko klasova? Bacimo nekoliko zrna u prašinu. To je zakon života. Tako smo zainteresirani da Bog služi nama da smo orijentirani samo na sebe. „Što će Bog učiniti za mene? Ako im služim, neću imati vremena brinuti se za vlastite potrebe.”

„O, moram mu pomoći! Moram ga spasiti!”

Jednom se jedan čovjek izgubio u snježnoj oluji. Mogao je vidjeti samo nekoliko stopa ispred sebe. Satima je hodao u mećavi. Konačno se spotakao i pao u snijeg. Pomislio je: „Preumoran sam. Ne mogu ustati. Odspavat ću nekoliko trenutaka. Možda ću onda moći dalje.” I počela ga je zahvaćati smrtonosna pospanost.

Ali iznenada je otkrio da je predmet nad kojim se spotakao tijelo. Počeo je odbacivati snijeg i otkrio je da je puls u tijelu; čovjek je još bio živ! „O, moram mu ponoći! Moram ga spasiti!” Nadljudskim naporom čovjek se podigao na noge, stavio tijelo na rame i krenuo još jednom gaziti kroz mećavu. Samo nekoliko metara dalje naišao je na neku brvnaru.

Otkrio je da je spašen zahvaljujući spašavanju drugoga. To je često istina. Spašavajući druge, sami smo spašeni; služeći drugima, mi sami primamo.

Kad smo primjer vjernika i kad obraćamo pozornost na te stvari, otkrivamo da zauzvrat Bog služi nama u svemu što je potrebno da budemo ono u što nas je pozvao.

Pitanje koje si svi trebamo postaviti:

Da su svi kršćani kao ja, da služe Gospodinu gorljivo kao ja, da ljube Gospodina duboko kao što ga ja ljubim, da su vjerni Bogu kao što sam mu ja vjeran, da slijede moj primjer – kakva bi crkva danas bila?

 

Autor: Chuck Smith

782 total views, 5 views today

(Visited 104 times, 1 visits today)
Admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*