Kako zavoljeti sakrament ispovijedi?

Onaj tko hoda uz rub ponora ne mora pasti. Ali on drhti i često padne samo zbog straha. Jednako tako onaj tko ne bježi daleko od grijeha, nego se drži blizu njega, živi u stalnom strahu i često padne.“

Ovo su riječi svetog Ivana Zlatoustog koje čine izvrstan uvod u temu o kojoj ću pisati u sljedećim recima. Svi mi vjernici – grješnici često živimo uz rub ponora. Prihvaćamo nagovore Zloga da ipak pokušamo napraviti korak više po rubu nudeći nam pri tome svoju „pomoć“. Ispočetka to bude sasvim bezazlen nagovor, primamljiv, događa u našoj nutrini i našim mislima. Ukoliko se dozvolimo nagovoriti to prelazi u slobodnu odluku i djelo. I onda pad. Po tko zna koji put. A kad padnemo, tada i plačemo. I svi oko nas plaču, jer smo ih povrijedili. Svi osim Sotone. On se smije do te mjere da „umire od smijeha“ nad našim grijehom i neuspjehom. On se naslađuje time što smo sagriješili, što se samih sebe stidimo, što si ne možemo pogledati u oči.­ I redovito nam to nabija na nos.

Zašto je to tako? Iz jednostavnog razloga. Ne trudimo se prepoznati i izbjegavati grješne prigode, nego se nadmudrujemo s lukavijim od nas. Mislimo kako smo ovaj put dovoljno jaki da izbjegnemo grijeh, a da zadržimo onu dozu znatiželje i uzbuđenja koji se u nama događaju kada smo blizu grijehu. Mudar čovjek bježi od grijeha. To nije bijeg kukavice, nego promišljena odluka koja dolazi iz vjere u Isusa Krista koji je pobijedio grijeh i Sotonu. Isus nije pobjegao od grijeha cijelog svijeta, nego ih je hrabro ponio na križ – i pobijedio. No, zapamtimo, mi nismo Bog. Mi smo njegova ljubljena djeca, koja su grješna i slaba. On je zbog nas došao da grijeh uništi i nama otvori vrata vječnoga života.

Svima nam je poznat onaj osjećaj dok stojimo ispred ispovjedaonice čekajući otvorena vrata ili znak da možemo ući. U sebi vodimo ovakav ili sličan monolog: „Osjećam se kao da nosim 200 kg na svojim leđima. Tako me strah. Sram me je reći sve. Od čega da počnem? Hm, možda da onaj najgori dio izostavim, da u ušima svećenika ne budem najveći grješnik? A što ću ako prepozna moj glas, pa me sutra sretne? Imam osjećaj da svi zure samo u mene. Ma sigurno znaju što sam sagriješio, očito je. Shvatili su, ajme kako mi je neugodno, samo da što prije uđem da prestanu svi ti pogledi. Samo ja na svijetu mogu učiniti taj grijeh, sigurno nikome nije palo na pamet učiniti ono što sam ja napravio, nitko nije toliko grješan. Ma najbolje ću gledati u pod, tada ne vidim nikoga, niti oni vide moje lice. Valjda me neće zapamtiti. Ajme, najgori sam na svijetu. Možda ipak ovo nije bila dobra ideja, da dođem koji drugi dan, kad bude manje ljudi?“

Da, nisi jedini, i drugi tako ili slično razmišljaju. No, ne daj se obeshrabriti. Sigurno bi volio znati kako zavoljeti sakrament ispovijedi, da on ne ostane težak korak kojega činimo s mukom u želucu i tjeskobom u srcu? Zavoljet ćeš ga onog trenutka kada shvatiš da Bog ne uživa u tome da te osuđuje zbog grijeha kojeg si učinio. On se raduje kada vidi tvoje raskajano srce i ne može ostati ravnodušan na tvoj vapaj da ti oprosti. Kada ti i ja u sakramentu Pomirenja kažemo da se kajemo, da nam je žao, Bog nam je već oprostio, već nas je duhovno zagrlio i krenuo s nama ispočetka. Tko ne bi volio toga Isusa koji ljubi tebe i mene grješnika?

Nema toga što nam Bog ne može oprostiti. Nema te gadosti, gluposti i poniženja iz kojega nas on ne želi izvesti. On izgara od želje da nas ljubi i da nam oprosti.  Budi svjestan toga. On te ljubi ljubavlju koju ne možeš ni zamisliti. Bog ti želi sve oprostiti, pitanje je samo, želiš li se grijeha odreći?

Isus zna da smo slabi i grješni ljudi koji su potrebni stalnog i ponovnog oproštenja. Zato nam je preko apostola, svete tradicije i majke Crkve ostavio sakrament pomirenja – svete ispovijedi. Tu predivnu milost oproštenja, koju mi tako rijetko prihvaćamo. Ispovijed je melem za rane našega srca i duše. Ispovijed je milosni trenutak u kojem Bogu govorim koliko mi je žao što sam mu, po ne znam koji put okrenuo leđa. A On meni preko svog svećenika udjeljuje „oproštenje i mir“ te me „odrješuje od grijeha mojih“. Kod Isusa je predivan upravo ovaj trenutak. Iako smo zaslužili svaku osudu, on nam daje milost oproštenja i oslobađa nas bijede i sramote koju smo slobodno i svjesno izabrali. Daruje nam novi početak, daruje nam slobodu da možemo živjeti svetost za koju smo stvoreni.

Na jednom mjestu, već spomenuti sv. Ivan Zlatousti kaže: „Bog traži malo, ali puno daje.“ Odricanje od grijeha je uistinu malena stvar s obzirom na to što nam nudi – vječni život.

Svakodnevno se susrećemo upravo s ovim jednostavnim izborom – grijeh ili vječni život. Nemoj si komplicirati život. Ne moraš živjeti u grijehu, pođi na ispovijed sa sigurnošću da Bog milosrdni oprašta sve ako se iskrena srca za to kaješ. Biraj Isusa. Biraj život vječni. Uvijek.

 

Autor:  Josip Matezović

928 total views, 7 views today

(Visited 123 times, 1 visits today)
Admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*