U zatvoru mi se ukazivala Gospa, ali to su bili privatni susreti

Fra Jozo je otkrio kako mu se Gospa ukazivala dok je bio u zatvoru. To su bili privatni susreti, kratko je rekao o tome.

Rano ujutro, dva dana nakon blagdana Velike Gospe, prije 36 godina, međugorski župnik fra Jozo Zovko bio je u kupaonici kada je čuo kako ga fra Ferdo Vlašić (urednik magazina „Naša ognjišta“), koji je samo prenoćio u župnom uredu, doziva i kaže mu: „Čekaju te!“

– Izašao sam iz kupaonice u svome mantilu. K meni dolazi jedan krupan čovjek, vadi osobnu iskaznicu i traži da idem s njim. Ja sam ušao u sobu, obukao se, oblačim habit, jer to moja odjeća, to sam ja. „Nemojte, ne smijete habit, skinite ga!“… Ja zaista nikad nisam bio bez svog habita. Ali tada sam morao izaći u civilnoj odjeći – prisjeća se fra Jozo Zovko trenutka svoga uhićenja, ni mjesec dana nakon što su počela ukazanja u Međugorju, u knjizi „Susreti s fra Jozom“ Sabrine Čović. Komunistički režim svim je silama, naime, odlučio zaustaviti međugorski fenomen pa je nekoliko dana nakon ukazanja u Međugorje poslao specijalne policijske snage koje su zapriječile ulaz u Međugorje. Kada im nije uspjelo zaustaviti tisuće ljudi da dolaze u to tada nepoznato hercegovačko selo, odlučili su uhititi međugorskog župnika i montirati mu politički proces jer je tobože u svojim propovijedima slao i političke poruke. Naime, on je u svojoj propovijedi govorio o narodu koji „40 godina luta u pustinji“, što su komunisti preveli kao 40 godina njihova režima, dok je fra Jozi to bila tema tek kao komentar čitanja iz evanđelja te kaže kako je komunistima samo trebao izgovor da ga uhite.

– Pokušavali su stvoriti javno mišljenje protiv mene, da se ja tobože bavim politikom, da imam političke propovijedi, da sam zlorabio mjesto svećenika. Stvaraju takvu sliku kroz medije. U međuvremenu je Međugorje postalo uistinu mjesto posta, žrtve, kateheze, ispovijedanja, propovijedanja, krunice, molitve… da, molitve! Političke su vlasti strahovale i sve pokušavale da zaustave djecu, ali im nije išlo. Maltretirali su i roditelje i seljane, ali nije išlo. Zaustavljaju hodočasnike, na svakih deset metara kontrole, non-stop kontrole. Ali ljudi su išli. Ljudi su dolazili i riskirali. A u to vrijeme doći u Međugorje značilo je izgubiti stan, državni stan, izgubiti radno mjesto u poduzeću… Ali ljudi su se pokazali jakima. Bilo je velikih i hrabrih svjedoka, kaže fra Jozo Zovko, koji ove nedjelje slavi svoju „zlatnu misu“ na otočiću Badiji pokraj Korčule, tj. 50 obljetnicu ređenja.

Zašto baš na Badiji? Zato što ga je nakon nekadašnjeg komunističkog progona kasnije snašao i onaj crkveni pa mu je zabranjeno služiti mise i boraviti u rodnoj Hercegovini. No on strpljivo nosi i taj svoj križ.

Policijsko uhićenje bilo je kao na filmskom platnu, policajci su ga utrpali u golf koji je bio parkiran ispred župnog ureda, a u pratnji su bila još dva automobila: dva ispred i jedan iza golfa.

Rekao sam ti, dolijat ćeš!

– Kad smo došli na Tromeđu, na izlazu iz Međugorja, rekli su mi da izađem iz automobila. Izgledalo je kao da je veliki broj policije i vojske bio tu, bila ih je puna šuma. Kasnije su mi rekli da su mislili da ću pokušati bježati, a oni su imali naredbu da pucaju u mene ako išta pokušam. Rekli su mi: “Eno, sada te gore čeka auto.” Polako sam se spustio prema kombiju. Vozač mi je otvorio stražnja vrata i ubacio me unutra. Unutra su bile neke gume, dva kotača koja su se kotrljala u svim smjerovima. Gledam van. Udaraju me te gume koje se kotrljaju po autu, ali ja samo šutim – prisjeća se fra Jozo.

Nakon toga počelo je saslušanje. Ispitivao ga je policajac kojega je poznavao iz Posušja. Rekao mu je: “Davno sam ti rekao, dolijat ćeš ti!” No fra Jozo samo je šutio. Policajci su se izmjenjivali u toj sobi, beskrajno ga ispitivali i provocirali, a on je samo šutio. Odnijeli su mu sve stvari iz kuće.

– Baš sve! Bilo im je važno dokazati da sam povezan s političkim grupama, s inozemstvom, da bih dobio što veću kaznu. Paragraf 133 zakona kaže: verbalni delikt – poticanje na mržnju, na rat, na ustanak, na rušenje sistema… Trebala im je optužnica. Taj dan ništa mi nisu dali jesti. Proveo sam noć u zatvoru. Oduzeli su mi sve stvari i od toga dana više ništa nisam čitao. Nisu mi dali da čitam novine tako da ništa više nisam znao. Nisam znao što se događa u Međugorju ni oko Međugorja – govori fra Jozo dodajući kako bi ipak tu i tamo nešto doznao, kao kada mu je nakon nekoliko mjeseci u zatvoru prišao čuvar i, tiho otvarajući vrata njegove ćelije, rekao: “Moja je majka hodočastila u Međugorje.”

– U tom sam trenutku shvatio da se sve nastavlja. Tako sam bio sretan. Toga stražara kasnije sam krstio – prisjeća se fra Jozo koji mjesecima u zatvoru nije imao nikakvog kontakta ni s kim izvana. Osim kada je jednom vidio svoju sestru Fabijanu, koja je bila časna sestra i danima je u habitu štrajkala pred zatvorom dok joj nisu dopustili susret. No mogli su se samo vidjeti jer je između njih bio stakleni zid.

Saslušavali su ga u svako doba dana i noći. Ismijavali, rugali mu se, bjesnili na njega, dovodili mu svakakve svjedoke, od kojih većinu nije ni poznavao.

– Moraju svjedočiti. Neki su odbijali svjedočiti protiv mene te su svjedočili za mene. Grgo Kozina im je rekao: “Mi nismo nikad imali takvog fratra. On je najbolji fratar kojega smo imali.” Njega su, naravno, prekinuli u svjedočenju – govori fra Jozo Zovko svjedočeći i to da su se u zatvoru događale i neke misteriozne i neobjašnjive stvari, poput onih da su mu se stalno otključavala vrata ćelije, tj. da ih nitko nije mogao do kraja zaključati.

– To je nešto što ja ne bih znao protumačiti, nisam to promatrao kao poseban fenomen. Sjećam se toga velikog čuvara. Imao je jedan ključ koji je sve otvarao. Kad se otvaraju zatvorska vrata, bilo koja vrata da se otvaraju, to tako zvoni da čuješ težak, užasan, porazan zvuk. Zastrašujući zvuk. Onako kao na strelištu kad čuješ hice. Kad se vrata ćelije otvaraju, cijeli prostor odzvanja… Čuješ prvo bravu, pa drugu, treću… Te brave tako razlamaju tišinu da to stvarno djeluje zastrašujuće na zatvorenika – kaže fra Jozo dodajući kako je bilo dana kad se njegova brava nije dala zaključati, što je čuvare uzrujavalo, ali njega nimalo nije diralo.

O tim njegovim zatvorskim danima u svojoj knjizi „Moje će srce pobijediti“ piše i vidjelica Mirjana Dragičević Soldo, koja je tada, kao i ostali vidioci, teško doživjela fra Jozino uhićenje.

“Kada sam ga otišla posjetiti, nije govorio o zatvoru. Je li osjećao traume u svezi s vremenom koje je tamo proveo, uspješno je skrivao, iako su ožiljci na njegovu licu ukazivali na to kako je prošao jedno nasilnije iskustvo od onoga što je sugerirao njegov osmijeh. Bila sam se molila za fra Jozu svaki dan, a i izgledalo je kako su priče koje sam slušala o njegovu tamnovanju potvrđivale da ga je Gospa zaštitila, kao što je i bila obećala. Bio je u zatvoru s ubojicama, lopovima i različitim vrstama kriminalaca o kojima se samo čuje u vijestima. Stražari su ga batinali i vrijeđali, silili su ga na težak fizički rad, a i namjerno su među zatvorenicima širili strašne neistine o njemu. No fra Jozo se čvrsto držao svoje vjere i nikada nije zanijekao ono za što je vjerovao da se događalo u Međugorju. Zatvorenici, među kojima je bilo mnogo nevjernika, te muslimana i pravoslavaca, počeli su primjećivati nešto posebno u svezi s njime pa su ga počeli ispitivati o Bogu. On im je govorio o Gospi, o Međugorju i o Isusovu milosrđu. Fra Jozo je kasnije govorio kako je bio sretan i spokojan u zatvoru jer je imao prigodu dovesti neke nesretne ljude k Isusu. Najveća patnja je bila ta što nije imao svoju Bibliju, svoju krunicu ili dopuštenje slaviti sv. misu”, piše Mirjana Dragičević Soldo dodajući kako su ga se ubrzo neki zatvorski čuvari počeli bojati tvrdeći kako su viđali neka čudna svjetla u njegovoj ćeliji i kako bi mnogo puta ujutro pronašli vrata njegove ćelije neobjašnjivo otključana.

Fra Jozo je kasnije otkrio kako mu se Gospa ukazivala dok je bio u zatvoru, no nikada nije detaljnije govorio o tim susretima. To su bili privatni susreti, zaključio je, susreti koji su mu pružali veliku utjehu. Čak i nakon što je pušten na slobodu komunisti su ga nastavili uznemiravati, ali je on i dalje ostao nepokolebljivi zagovornik Međugorja, piše vidjelica Mirjana.

Na izravno pitanje u knjizi „Susreti s fra Jozom“ o ukazanjima u zatvoru fra Jozo je rekao da je to istina.

– Zatvor je bio jedno veliko i čudno iskustvo. To je mukotrpno isto kao da si u blatu. Nemaš ti kuda, u blatu si. Ja jesam bio fizički zatvoren, fizički sam trpio, ali ja sam duhovno bio sretan, sretan i spokojan. Vjera, razumiješ li? Znaš, osjećao sam da imam most za te močvare, da se kroz to sve ja ne kaljam, da tu prolazim čist. Ja sam bio sretan. Osjećao sam da mogu pridobiti nekoga za Isusa i učiniti ih vjernicima, govoriti o Isusu. Radi se o tisućama ljudi – govori fra Jozo koji je ponekad i ispovijedao u zatvoru.

– Ljudi su dolazili da me vide i da razgovaraju sa mnom. Ja sam promatrao taj svijet na posve drugačiji način nego oni sami sebe. To su ljudi očajni, frustrirani, ljudi bez nade. Nekada ljudi koji su ostavili sve svoje drage, koji su se bavili kriminalom, ili su bili nasilnici. Sve je to proradilo kasnije u mojoj glavi i u mom srcu. Njima je trebala utjeha – kaže fra Jozo prisjećajući se jednoga pravoslavca koji je došao u zatvor kao sekretar partije, a ujak mu je bio veliki komunist, Cvijetin Mijatović, no on je završio u zatvoru jer je pokrenuo srpsko pitanje.

– On je jednostavno slušao svim srcem kada sam govorio o Isusu, o Bogu, o svetom Franji, o evanđelju. Počeo je razmišljati, diviti se. Kada je završio svoju robiju, otišao je na Atos u Grčkoj i tamo živio u velikom pravoslavnom samostanu. Odlazi biti monah, zamonašio se! – svjedoči fra Jozo.

No bilo je i neugodnih i opasnih situacija za njega jer su čuvari huškali zatvorenike protiv njega, no on je odlučio biti miran i živjeti i u zatvoru kao svećenik. Kada je to vidjela zatvorska uprava, kako bi mu ugrozila život, odredila mu je teški rad u pilani.

– U toj pilani, zagušljivoj i bez prozora, trebalo je rezati i tovariti velike balvane. Sve se to radilo na zastarjelim strojevima bez ikakvih zaštitnih mjera. Moglo se tu vrlo lako izgubiti prst, ruka, noga. U zatvoru si posve nezaštićen i, ako imaš nesreću i ostaneš bez prsta, bez ruke, bez noge, tko te pita – prisjeća se fra Jozo dodajući da je bilo i zatvorenika koji su bili silno solidarni s njime, poput jednog muslimana Muje, koji nije mogao trpjeti kako čuvar Jovo vrijeđa i ponižava fra Jozu Zovka pa mu je rekao: „Zemljače, kaži ako hoćeš da ga ubijem.“

– On je to ozbiljno mislio jer je vidio da taj Jovo, čuvar, mene vrijeđa i da sve čini da se ozlijedim ili poginem. I vidiš, taj musliman meni govori: „Ja ću ga ubiti!“ I da znaš, on bi to kao od šale učinio! On je osjećao nepravdu koja je mi je bila nanošena – govori o svojim zatvorskim danima fra Jozo, kojega su ipak ranije od predviđenog pustili iz zatvora.

– Osuđen sam na tri i pol godine zatvora na sudu u Mostaru. U Sarajevu je kazna smanjena na dvije godine, dok je u Beogradu kazna smanjena na godinu i pol. Čak je bila tražena i smrtna kazna! Pisali su parole po zidovima duž ceste u kojima se tražila smrtna kazna! Ali bilo je i velikih pritisaka iz svijeta da se kazna ukine. Govorilo se o političkom progonu – govori fra Jozo koji, kada je izašao iz zatvora, nije želio da itko dođe po njega.

– Htio sam ići javnim prijevozom. Pitao sam jednog prolaznika za autobusni kolodvor. Sjeo sam u autobus za Sarajevo, a potom za Mostar. Kad sam došao u Bijelo polje (dio Mostara), bila je puna cesta časnih sestara, fratara… Autobus je zatrubio, pozdravio ih, a ja sam tu izašao. Već je bila večer kad sam stigao u samostan u Bijelom polju. Sve su me sestre čekale. Ondje je živjela i moja sestra Fabijana. Pozdravio sam se sa svima i potom smo otišli u kapelicu, moliti, častiti Boga. Slaviti svetu misu. Koja radost… Neopisivo! Puna crkva sestara. Pune oči, duša puna boli i sućuti, ali i velika zadovoljština. To je bila moja prva misa od 16. kolovoza 1981. – kaže fra Jozo koji se nakon toga javio biskupu u Mostar te svome provincijalu, koji mu je rekao kako je župa u Međugorju zauzeta i kamo će sada.

Poslan u župu bez telefona

– Ne bojim se, Bog će providjeti. Neće biti problema – odgovorio mu je fra Jozo, koji je nakon kratkog vremena dobio župu Bukovicu, u kojoj nije bilo ni telefona ni puta, bez svega, kako je rekao, no u nju su, usprkos tome, počeli hrliti hodočasnici iz cijeloga svijeta kako bi se susreli s njime. Dakako, bilo mu je teško što se nije mogao vratiti u Međugorje. – Bilo je to trpljenje, moje unutarnje trpljenje koje me nije rušilo, nego možda ponijelo jednim drugim putem, a to je: Međugorje jest i Međugorje bi trebalo biti tamo gdje sam ja. Ako ja živim poruke i ako ja svjedočim poruke, onda ja ostvarujem Međugorje. I uzeo sam sebi u zadatak: gdje budem, moram stvoriti klimu Međugorja. U svakoj sredini, u župi, u srcima ljudi, svjedočio je fra Jozo Zovko tada, prije točno 36 godina, a njegove su se ondašnje riječi i obistinile jer je Međugorje doista ondje gdje je on. Bez obzira na to radi li se o zagrebačkoj Dubravi, gdje sada živi u samostanu hercegovačkih fratara ili u samostanu na otočiću Badiji, gdje je odlučio proslaviti svoju zlatnu misu. Opet fizički daleko od Međugorja, sada zbog crkvene zabrane, ali s Međugorjem u srcu i molitvama.

 

Autor:   Darko Pavičić/vecernji.ba

710 total views, 3 views today

(Visited 225 times, 1 visits today)
Admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*